Polupredsjednički sustav

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Predsjedničke republike su označene plavom, dok su države s polupredsjedničkim sustavom označene žutom.

Polupredsjednički sustav je mo­de­l us­troj­stva vlas­ti, oblik parlamentarizma poremećene ravnoteže u korist izvršne vlasti. Oblikovao se unutar parlamentarnog sustava. Dok je u čis­tom par­la­men­tar­nom sus­ta­vu vlada i nje­zin pred­sjed­nik te­melj­no, fun­kcio­nal­no i je­di­no ti­je­lo izvr­šne vlas­ti, pa je ona stvar­no mo­nis­tič­ka, a for­mal­no dua­lis­tič­ka, u po­lup­red­sjed­nič­kom sus­ta­vu oba ti­je­la izvr­šne vlas­ti (državni poglavar i vlada) ima­ju i prav­no i zbilj­ski us­tav­ne ov­las­ti, pri čem su ov­las­ti pred­sjed­ni­ka re­pub­li­ke ve­će i od­lu­ču­ju­će, uz či­nje­ni­cu da ga ne­pos­red­no bi­ra na­rod, što ga či­ni i us­tav­no i po­li­tič­ki moć­ni­jim od vla­de, pa on de facto pos­ta­je šef izvr­šne vlas­ti.[1]

Predsjednik republike imenuje vladu kao i predsjednika vlade te mu je ona politički odgovorna, no istovremeno, vlada je odgovorna i zakonodavnom tijelu. Posredstvom političke odgovornosti vlade i predsjednik je odgovoran zakonodavnom tijelu. Neophodno je postojanje trostrukog političkog konsenzusa; između vlade i većine u parlamentu, zatim između predsjednika republike i vlade, te radi stabilnosti prva dva, konsenzus između predsjednika i većine u parlamentu jer ako predsjednik nema podršku stranke ili stranaka koje imaju većinu u parlamentu, polupredsjednički sustav potrebno je preobraziti u parlamentarni.

Teorijska određenja polupredsjedničkog sustava[uredi VE | uredi]

Benjamin Constant, francuski ustavnopravni i politički teoretičar, je 1815. godine oblikovao ideju državnog poglavara kao demokratskog arbitra između zakonodavne i izvršne vlasti koji raspolaže samostalnim ustavnim ovlastima, što je danas predsjednik republike u polupredsjedničkom sustavu. Njegova je ideja bila razrađivana kroz orleanski, vajmarski i degolistički parlamentarizam do suvremenog modela polupredsjedničkog sustava. Svrha je bila da parlamentarni sustav bude što učinkovitiji, a da se poštuje načelo diobe vlasti i predstavnički sustav koji posredstvom naroda ostvaruje svoj suverenitet.

Pojam polupredsjedničkog sustava u političku je teoriju uveo francuski pravnik i politolog Maurice Duverger. Duvergerova definicija polupredsjedničkog sustava glasi: "Politički režim smatra se polupredsjedničkim ako ustav koji ga ustanovljuje kombinira tri elementa: (1) predsjednik republike izabran je općim pravom glasa; (2) on posjeduje prilično velike ovlasti; (3) nasuprot sebi ima međutim premijera i ministre koji posjeduju izvršne i vladavinske ovlasti i mogu ostati na položaju samo ako se tomu ne protivi parlament". Duverger je ustvrdio da je u političkoj povijesti Europe u 20. stoljeću postojalo sedam ustavnih polupredsjedničkih sustava: Vajmarska Republika (1919-1933), Finska, Austrija, Irska, Island, Portugal i Francuska nakon 1958. kad je usvojen Ustav Pete Republike, odnosno nakon 1962. kad su ustavnim amandmanima ozakonjeni izravni izbori predsjednika države.[2][3]

U teoriji se često javlja problem imenovanje određenog koncepta. Kao formalna oznaka polupredsjedničkog sustava upotrebljavaju se termini: polupredsjednički sustav, mješoviti sustav, dualistični sustav, hibridni sustav, granični sustav, parlamentarno-predsjednički sustav, dualistični parlamentarizam, ograničeni parlamentarizam, parlamentarni sustav s hegemonijom predsjednika, parlamentarni sustav s dominacijom predsjednika, oblik parlamentarizma s komponentom predsjedničke vlasti, modificirani parlamentarizam, dualistični parlamentarno-predsjednički sustav, demokratska poluparlamentarna verzija predsjedničkog sustava, predsjednički parlamentarizam, kvazipredsjednički sustav, ograničeni prezidencijalizam, sustav bipolarne egzekutive, sustav dualne egzekutive, dvojno vodstvo, dijarhija, fazni model, alternacijski model itd.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1]
  2. [2]
  3. [3]
  4. [4]