Đuro Daničić

Đuro Daničić

Đuro Daničić (Novi Sad, 4. travnja 1825. - Zagreb, 17. studenog 1882.), srpski jezikoslovac, prevoditelj, jezični povjesničar i leksikograf. Đuro Daničić je bio žestoki kritičar velikosrpskog gledišta po kojem je štokavski jezik srpski, te da su po tome i svi govornici štokavskoga (po jezičkom načelu) Srbi, za šta su ga pojedini ekstremni nacionalisti iz redova srpskih intelektualaca kriticizirali. Daničićev liberalni pristup jeziku bio je da, kao prvo, govorni jezik ne definira nacionalni identitet, i kao drugo, srpskim jezikom govore oni koji svoj jezik sa hrvatsko-srpskoga područja tako i zovu (Srbija, Crna Gora i mnogi Srbi u Austro-Ugarskoj i Otomanskom carstvu).

Sin pravoslavnog svećenika, pravim imenom Đorđe Popović, promijenio je ime u Đuro Daničić po senjskom uskoku, junaku iz narodne pjesme. Kao student filologije u Beču pomaže Vuku Karadžiću u prevođenju Novog Zavjeta, 1847. Te je iste godine objavio poznati polemički spis Rat za srpski jezik i pravopis u kojem pobija jezikoslovne ideje glavnoga Karadžićeva protivnika Miloša Svetića i poredbenom metodom potkrjepljuje opravdanost fonološkoga pravopisa. Intuitivno dobro koncipiranom, no teoretski slabo utemeljenom karadžićevskom modelu jezika dao je stručnu potkrijepu znanstvenim aparatom onodobne filolologije; tu prije svega valja spomenuti sljedeća djela u kojima je dao adekvatan gramatički opis srpskoga jezika: Mala srpska gramatika, 1850, Srpska sintaksa, 1858, Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1872, Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1874, Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1876, Korijeni u hrvatskom ili srpskom jeziku, 1877. Već je iz naslova vidljivo da se radi o poimanju srpskog i hrvatskog kao jednoga jezika, pa je tu potrebno nekoliko povijesnih pripomena.

Đuro je Daničić počeo svoj znanstveni rad kao pristaša karadžićevske ideologije o jezičnom pansrpstvu (atribuiranje štokavskoga narječja, tj. njegovih izvornih govornika i pisane baštine srpskomu etnosu). Početne je radove ostentativno posvećivao «Srbima katoličke vjeroispovijesti», što mu je izravno zamjerio i mladi Vatroslav Jagić. Godine 1857. Daničić objavljuje tekst Razlike između ezika Srbskog' i Hrvatskog (pisanog starijim slovopisom i pravopisom) u kojem identificira hrvatski s čakavskim narječjem (kao primjere hrvatskoga jezika uzeo je tekstove Lucića, Hektorovića i još neke pretežito čakavske jezične spomenike)- dakle, posve na crti Karadžićeve jezično-nacionalne ideologije. No, Daničić je evoluirao u shvaćanjima, što je razvidno iz sljedećega: situacija se mijenja raspravom Ć i Đ u istoriji slavenskih jezika, 1867 u kojoj je odbacio zastarjele nacionalno-dijalekatske podjele i priznao postojanje starije hrvatske štokavske pismenosti i književnosti (doduše, sama je rasprava više posvećena onom što bismo danas nazvali povijesnom dijalektologijom). Otprilike od sredine šezdesetih Daničić je uvjereni protagonist jugoslavenske ideologije, jezičnoga jedinstva Hrvata i Srba i stanovišta da je u književnom pogledu sve hrvatsko ujedno i srpsko, a sve srpsko i hrvatsko. Svoje radove o jeziku bi naslovljavao «hrvatski ili srpski» kad je objavljivao u Zagrebu, te «srpski ili hrvatski» u Beogradu. Godine 1866. izabran je za glavnoga tajnika HAZU (onda JAZU) u Zagrebu, gdje je imao presudnu ulogu u zasnivanju Akademijinog rječnika, tj. «Hrvatskog ili srpskog rječnika JAZU».

Daničićeva koncepcija jezika se može označiti kao rafinirana karadžićevska. Nije nikad doveo u pitanje štokavski folklorni purizam, niti položaj puka kao primarnog jezičnoga sudca. To je malo neobično, uzme li se u obzir da je Daničić (za razliku od Karadžića) izvrsno poznavao staru srpsku književnost koju je, u više navrata, izdavao u pretiscima: primjeri su Rječnik iz književnih starina srpskih, I.-III., 1863-4, Teodosije: Život sv. Save, 1860, Domentijan: Život sv. Simeuna i sv. Save, 1865, Arhiepiskop Danilo II: Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih, 1866.

Česti su prigovori Daničiću, poglavito s hrvatske strane, da je zanemarivao hrvatsku kajkavsku i čakavsku književnost u početnom radu na Akademijinom rječniku. No, te zamjerke ne mogu izdržati ozbiljnijih ispitivanja: svakoga čovjeka treba prosuđivati u kontekstu vremena, a Đuro Daničić je djelovao u ozračju jugoslavenske ideologije i zamišljenoga hrvatsko-srpskog jezičnog jedinstva koje je forsiralo novoštokavski purizam, bilo gluho kako za tronarječnu dimenziju hrvatskog, tako i za umjetnički vid književnojezične baštine. Ukratko, inzistiralo se na prijesjeku hrvatskoga i srpskoga jezika, a to je novoštokavski folklorni izraz, što je imalo za posljedicu zabacivanje bitnih značajki kako hrvatskoga, tako i srpskoga jezika i jezičnopovijesni nihilizam koji je, zbog višestoljetne književne djelatnosti na vernakularu, djelovao osiromašujuće prije svega po fizionomiju hrvatskoga. No, uzme li se obzir rana Daničićeva smrt, vidljivo je da ta pogrješka u uređivanju ide ponajviše na račun najutjecajnijega hrvatskoga filologa na prijelazu stoljeća, Tome Maretića, koji je i sam odustao od te koncepcije u 20-im godinama 20. stoljeća, uvidjevši njenu ograničenost. Osim gramatičkih, publicističkih i tekstoloških radova, Daničićevo je najvrjednije djelo prijevod «Starog Zavjeta» na srpski jezik. Slično svom hrvatskom suradniku Maretiću, koji je najživlji u svojim prijevodima Homerove «Odiseje» i «Ilijade», i ovaj je filolog nazočan u suvremenoj javnosti više kao prevoditelj nego kao neprijeporno stručni jezikoslov.

Vanjske poveznice

• Srpska gramatika, godine 1863.