Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ili skraćeno SSP (engleski Stabilisation and Association Agreement; francuski L'accord de stabilisation et d'association) predstavlja novu generaciju sporazuma o pridruženom članstvu za države obuhvaćene Procesom stabilizacije i pridruživanja (Hrvatska, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Albanija, Srbija i Crna Gora). Države koje su postale članicama EU 1. svibnja 2004. godine i države kandidatkinje za članstvo u Uniji sklopile su s Europskom unijom sporazume o pridruživanju (tzv. Europske sporazume). Glavne razlike između Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i Europskih sporazuma, načelno gledajući, su u sadržaju evolutivne klauzule te u odredbama o regionalnoj suradnji.

Sklapanjem ovoga Sporazuma državi se u evolutivnoj klauzuli potvrđuje status potencijalnog kandidata za članstvo u Europskoj uniji. To je samo po sebi viši stupanj odnosa nego što su ga u svojim sporazumima o pridruživanju uspostavile nove države članice i druge države kandidatkinje za članstvo u Uniji (Bugarska i Rumunjska). Naime, Europski sporazumi nisu određivali status zemalja u pogledu mogućnosti i procedure ulaska u proces proširenja EU, već se status kandidata za članstvo stjecao naknadno tijekom uspješne provedbe obveza iz pridruženog članstva. U svom političkom dijelu SSP znatno više nego Europski sporazumi naglašava potrebu regionalne suradnje radi stabiliziranja područja jugoistočne Europe.

Republika Hrvatska potpisala je SSP 29. listopada 2001. godine u Luksemburgu. Nakon potpisivanja Sporazuma započeo je proces ratifikacije u Republici Hrvatskoj, Europskom parlamentu i svim državama članicama Unije. Sporazum je 1. veljače 2005. godine stupio na snagu.