Milanski edikt: razlika između inačica
m robot Dodaje: eu:Milango Ediktua |
|||
Redak 39: | Redak 39: | ||
[[Kategorija:Povijest Crkve]] |
[[Kategorija:Povijest Crkve]] |
||
[[Kategorija: Povijest prava ]] |
[[Kategorija: Povijest prava ]] |
||
[[ang:Milanes Bann]] |
|||
[[ar:مرسوم ميلانو]] |
|||
[[be-x-old:Мілянскі эдыкт]] |
|||
[[bg:Медиолански едикт]] |
|||
[[ca:Edicte de Milà]] |
|||
[[cs:Edikt milánský]] |
|||
[[de:Mailänder Vereinbarung]] |
|||
[[el:Διάταγμα των Μεδιολάνων]] |
|||
[[en:Edict of Milan]] |
|||
[[eo:Edikto de Milano]] |
|||
[[es:Edicto de Milán]] |
|||
[[et:Milano edikt]] |
|||
[[eu:Milango Ediktua]] |
|||
[[fa:فرمان میلان]] |
|||
[[fi:Milanon edikti]] |
|||
[[fr:Édit de Milan]] |
|||
[[fy:Edikt fan Milaan]] |
|||
[[gl:Edicto de Milán]] |
|||
[[he:צו מילאנו]] |
|||
[[hu:Mediolanumi ediktum]] |
|||
[[id:Edik Milano]] |
|||
[[it:Editto di Milano]] |
|||
[[ja:ミラノ勅令]] |
|||
[[ka:მილანის ედიქტი]] |
|||
[[ko:밀라노 칙령]] |
|||
[[la:Edictum Mediolanense]] |
|||
[[lt:Milano ediktas]] |
|||
[[mk:Милански едикт]] |
|||
[[ms:Dekri Milan]] |
|||
[[nl:Edict van Milaan]] |
|||
[[no:Milanoediktet]] |
|||
[[pl:Edykt mediolański]] |
|||
[[pt:Édito de Milão]] |
|||
[[ro:Edictul de la Milano]] |
|||
[[ru:Миланский эдикт]] |
|||
[[sh:Milanski edikt]] |
|||
[[simple:Edict of Milan]] |
|||
[[sk:Milánsky edikt]] |
|||
[[sl:Milanski edikt]] |
|||
[[sq:Edikti i Milanos]] |
|||
[[sr:Милански едикт]] |
|||
[[sv:Ediktet i Milano]] |
|||
[[th:พระราชกฤษฎีกาแห่งมิลาน]] |
|||
[[tr:Milano Fermanı]] |
|||
[[uk:Міланський едикт]] |
|||
[[zh:米兰敕令 (君士坦丁)]] |
Inačica od 11. ožujka 2013. u 14:10
Milanski edikt je uredba koju su 313. u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki, tada tetrarh Zapada i Licinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu, dok je samo Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na religije.
Povijest
Ovaj je Edikt imao svoju značajnu prethodnicu u ediktu o toleranciji što ga je 311. u Nikomediji proglasio car Galerije. U njemu se daje oprost kršćanima koji su, »slijedeći svoje hirove, bili obuzeti ludošću, te se nisu pokoravali drevnim običajima.« U tom se dokumentu nadalje čita:
»U ime toga oprosta, neka mole svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj grad, kako bi Republika mogla i dalje posvuda postojati jedinstvena, a oni da bi mogli mirno živjeti u svojim domovima.«
Milanski edikt zahvatio je, međutim, još dublje, određujući izričito i da se sva mjesta na kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiscirano i oduzeto vlasništvo »ima vratiti kršćanima bez traženja naknade ili ikakvoga plaćanja, i bez pokušaja prijevare i obmane.«
Glavna značajka ovog edikta bila je u tome što je kršćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jednak položaju poganstva, a poganstvo više nije bila službena religija Carstva i njegove vojske.
Razlozi edikta
Početkom 4. stoljeća, u Rimskom Carstvu kršćani su već bili izuzetno prošireni, kako teritorijalno, tako i u raznim slojevima društva. Mnogi su kršćani zauzimali ključne položaje u državnoj upravi i ostalim viđenijim mjestima u društvu, premda su se izlagali opasnosti progona. Edikt je stoga želio unijeti mir u Carstvo, a nakana mu je bila sinkretistička: obuhvatiti u rimskom društvu vjerska i filozofska učenja različita porijekla, kako bi se ojačala država.
Izvori
Izvorni tekst samog edikta nije nađen, no u svojim ga djelima navode suvremenici njegova proglašavanja: Laktancije i Euzebije Cezarejski.
Laktancije donosi na latinskom jeziku u svome djelu De mortibus persecutorum (poglavlja 34 i 48), kako Galerijev edikt, izvorni tekst na WikIzvoru: [[s:tekst|tekst]] tako i Milanski edikt izvorni tekst na WikIzvoru: [[s:tekst|tekst]].
Euzebije donosi oba teksta u grčkom prijevodu u svojoj Povijesti Crkve (VIII,17; X,5).
Značenje edikta
Kao što je iz svega vidljivo, nije bila riječ o davanju slobode samo kršćanstvu, kako se to često tumači, niti je bila riječ o proglašenju kršćanstva državnom religijom. Naprotiv, nakana je edikta bila sloboda vjerskog izražavanja u Rimskom Carstvu, kako bi se postigao nutarnji politički mir.
Tek 380. godine, uredbom cara Teodozija I., kršćanstvo će postati državnom religijom u Rimskom Carstvu.