Međunarodni praznik rada

Karanfil, simbol Praznika rada

Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt.

Povijest

Krvavi čikaški prosvjedi 1. svibnja 1896.

Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.

Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.

Narodne novine, 1. svibnja 1890.

U spomen na čikaško krvoproliće, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke prosvjede. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1.000 radnika naglašavali: "Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi".

Prvosvibanjski prosvjed u Seattlu

Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije. U istočnim zemljama radnički su pokreti nadzirani od boljševičkih, odnosno komunističkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu. Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne značajke demokracije i svakog radničkog samoorganiziranja u tim zemljama.

S vremenom su i proslave praznika rada pretvorene u velebne državne priredbe i mimohode kojima je svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu potporu državno-partijskim birokratiziranim strukturama. Težnje za promjenom i boljim socijalnim statusom suzbijane su državnom prisilom pa čak i tenkovima. Potpunu degradaciju praznik rada doživio je uključenjem vojnih parada u proslave čime se i u toj prigodi izražavala moć socijalističke države dok su radničke povorke služile kao dekoracija režimu. Unatoč svemu, 1. svibnja ostaje i danas svijetla tradicija međunarodnog radništva.

Etimologija

Proglas iz 1908. iz Rijeke.

U slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj prema Zakonu o blag­danima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj izglasovanom u Saboru u travnju 1996. godine, službeni naziv ovoga praznika bio je Blagdan rada. Tako je ostalo do 2. studenoga 2001. godine, kada je izmjenama i dopunama spomenutoga zakona službeni naziv postao Praznik rada.

Prema Jezičnom savjetniku Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u hrvatskome standardnom jeziku imenice blagdan i praznik nemaju isto značenje. Imenicom blagdan označuje se dan posvećen vjerskomu događaju, a imenicom praznik označuje se dan kojim se obilježava događaj važan za zajednicu ili međunarodni dan posvećen čemu.

Tako je 1. svibnja jedini neradni praznik u Hrvatskoj.

Iako se u duhu hrvatskoga jezika u medijima koristi i 1. svibanj, raširen je i naziv iz jugoslavenskog razdoblja 1. maj.

Unutarnje poveznice

• Karanfil
• Blagdani i spomendani u Hrvatskoj
• Blagdani i spomendani Hrvata Bosne i Hercegovine