Valerij Lobanovs'kyj: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 37: | Redak 37: | ||
===Trenerska=== |
===Trenerska=== |
||
Godinu dana nakon odlaska u igračku mirovinu Lobanovski je imenovan trenerom [[FK Dnjipro Dnjipropetrovsk|Dnjipra]]. Nakon četiri relativno loše godina s Dnjiprom preselio je u svom bivšem klubu Dinamo iz Kijeva, prije početka sezone 1974. Vodit će Dinamo sljedećih 15 od 17 godina (1983.-1984. bio je trener SSSR-a). Tijekom ta dva razdoblja Kijev je bio uspješn u razbijanje ruske dominacije sovjetskim nogometom. Osvojio je Sovjetsku super ligu osam puta, kup šest puta, UEFA Kup pobjednika kupova |
|||
1975. i 1986., te Europski superkup 1975. godine. |
|||
S Sovjetskim Savezom osvojio je brončanu medalju na Olimpijskim igrama 1976. |
|||
Nakon [[Perestrojka|perestrojke]] mnogi Lobanovski najbolji igrač napustili su SSSR i otišli igrati u Zapadnu Europu. Na [[Svjetsko prvenstvo u nogometu - Italija 1990.|Svjetsko prvenstvo]] 1990. godine nije mogao pozvati vlastite igrače iz Dinama da čine jezgru reprezentacije kao što je ranije činio. Reprezentacija SSSR-a ispala je već u grupnoj fazi prvenstva. |
|||
Nakon debakla na Svjetskom prvenstvu Lobanovski je odlučio napustiti Dinamo Kijev i prihvatiti unosnu ponudu upravljanja Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nakon četiri relativno prosječne godine dobio je otkaz te je postao trener Kuvajtske nogometne reprezentacije. |
|||
U siječnju 1997. vratio se u Dinamo Kijev po treći put. Klub je tada bio u krizi, UEFA ga je izbacila klub iz europskih natjecanja zbog pokušaja podmićivanja dužnosnika. Lobanovski je međutim uspio pokrenuti Dinamo. Osim što je vodio momčad do pet uzastopnih prvenstava, Dinamo je igrao polufinale Lige prvaka 1999. godine. Postao je trener Ukrajine u ožujku 2000, ali je smijenjen nakon što je izgubio u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. od Njemačke. |
|||
Pretrpio je moždani udar 7. svibnja 2002. godine, nedugo nakon što je njegov Dinamo Kijev pobijedio FC Metalurg. Umro je 13. svibnja za vrijeme operacije mozga. Na finalu Lige prvaka u Glasgowu dva dana kasnije održana je minuta šutnje njemu u čast. |
|||
==Izvor== |
==Izvor== |
||
{{izvori}} |
{{izvori}} |
||
Inačica od 4. studenoga 2014. u 13:54
| Valerij Lobanovski | ||
|---|---|---|
| ||
| Osobni podatci | ||
| Puno ime | Вале́рій Васи́льович Лобано́вський | |
| Rođenje | 6. siječnja 1939. Kijev, Ukrajina 
| |
| Visina | 186 | |
| Igračka karijera* | ||
| Godina | Klub | Nast. (gol.) |
| 1957.–1964. 1965.–1966. 1967.–1968. |
Dinamo Kijev FK Čornomorec Odesa FK Šahtar Donjeck |
144 (42) 59 (15) 50 (14) |
| Reprezentativna karijera** | ||
| 1960.–1961. |  SSSR
|
2 (0) |
| Trenerska karijera | ||
| 1969.–1973. 1973.–1982. 1975.–1976. 1982.–1983. 1984.–1990. 1986.–1990. 1990.–1993. 1994.–1996. 1997.–2002. 2000.–2001. |
Dnjipro Dnjipropetrovsk Dinamo Kijev SSSR Sovjetska nogometna reprezentacija Dinamo Kijev SSSR UAE Kuvajt Dinamo Kijev Ukrajina | |
| Portal o životopisima | ||
| Portal o športu | ||
Valerij Lobanovski (ukr. Олег Валерійович Протасов, Kijev, 6. siječnja 1939..) je ukrajinski nogometaš i trener.
Karijera
Igračka
Lobanovski je započeo svoju karijeru igrajući kao lijevi krilni igrač u Dinamu iz Kijeva s kojim je osvojio i SSSR ligu i kup. Proveo je sedam godina u Dinamu prije nego što završi svoju karijeru s kratkim razdobljima u FK Čornomorec Odesa i FK Šahtar Donjeck. Lobanovski je završio karijeru u dobi od 29 godina u kojoj je postigao 71 golova u 253 utakmica. Nastupio je na dvijema Olimpijskim igrama. Svoju prvu međunarodnu utakmicu odigrao je 4. rujna 1960. u gostima protiv Austrije. Najpoznatiji je po legendarnoj sposobnost postizanja gola iz kornera.
Trenerska
Godinu dana nakon odlaska u igračku mirovinu Lobanovski je imenovan trenerom Dnjipra. Nakon četiri relativno loše godina s Dnjiprom preselio je u svom bivšem klubu Dinamo iz Kijeva, prije početka sezone 1974. Vodit će Dinamo sljedećih 15 od 17 godina (1983.-1984. bio je trener SSSR-a). Tijekom ta dva razdoblja Kijev je bio uspješn u razbijanje ruske dominacije sovjetskim nogometom. Osvojio je Sovjetsku super ligu osam puta, kup šest puta, UEFA Kup pobjednika kupova 1975. i 1986., te Europski superkup 1975. godine.
S Sovjetskim Savezom osvojio je brončanu medalju na Olimpijskim igrama 1976. Nakon perestrojke mnogi Lobanovski najbolji igrač napustili su SSSR i otišli igrati u Zapadnu Europu. Na Svjetsko prvenstvo 1990. godine nije mogao pozvati vlastite igrače iz Dinama da čine jezgru reprezentacije kao što je ranije činio. Reprezentacija SSSR-a ispala je već u grupnoj fazi prvenstva.
Nakon debakla na Svjetskom prvenstvu Lobanovski je odlučio napustiti Dinamo Kijev i prihvatiti unosnu ponudu upravljanja Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nakon četiri relativno prosječne godine dobio je otkaz te je postao trener Kuvajtske nogometne reprezentacije.
U siječnju 1997. vratio se u Dinamo Kijev po treći put. Klub je tada bio u krizi, UEFA ga je izbacila klub iz europskih natjecanja zbog pokušaja podmićivanja dužnosnika. Lobanovski je međutim uspio pokrenuti Dinamo. Osim što je vodio momčad do pet uzastopnih prvenstava, Dinamo je igrao polufinale Lige prvaka 1999. godine. Postao je trener Ukrajine u ožujku 2000, ali je smijenjen nakon što je izgubio u dodatnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002. od Njemačke.
Pretrpio je moždani udar 7. svibnja 2002. godine, nedugo nakon što je njegov Dinamo Kijev pobijedio FC Metalurg. Umro je 13. svibnja za vrijeme operacije mozga. Na finalu Lige prvaka u Glasgowu dva dana kasnije održana je minuta šutnje njemu u čast.
Izvor
Vanjske poveznice
