Vladimir Lukarić: razlika između inačica
m dodana kategorija Životopisi, Crikvenica uz pomoć dodatka HotCat |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 31: | Redak 31: | ||
| ažurirano = 7. siječnja 2020. |
| ažurirano = 7. siječnja 2020. |
||
}} |
}} |
||
'''Vladimir Lukarić''' ([[Rijeka]], [[22. siječnja]] [[1939.]]) bivši je hrvatski trener, nogometaš i reprezentativac. |
'''Vladimir Lukarić''' ([[Rijeka]], [[22. siječnja]] [[1939.]]) bivši je hrvatski trener, nogometaš i reprezentativac. Prvi nogometni reprezentativac u bogatoj povijesti HNK Rijeka.<ref name="Životna priča">[http://www.novilist.hr/Sport/NK-Rijeka/Zivotna-prica-legendarnog-rijeckog-nogometasa-Zao-mi-je-sto-nisam-igrao-na-SP-u-u-Cileu Novi list] Igor Duvnjak: ''Životna priča legendarnog riječkog nogometaša: "Žao mi je što nisam igrao na SP-u u Čileu"'' 6. siječnja 2020. (pristupljeno 7. siječnja 2020.)</ref> |
||
==Igračka karijera== |
==Igračka karijera== |
||
Vladimir Lukarić počeo je svoju nogometnu karijeru u mladim momčadima [[NK Crikvenica|NK Crikvenice]], a u dva navrata u [[NK Rijeka|NK Rijeci]] proveo je ukupno 13 godina i odigrao ukupno u različitim natjecanjima 453 utakmice i postigao 62 pogotka. Dvije godine igrao je i u [[Švicarska|švicarskoj]] [[AC Bellinzona|AC Bellinzoni]]. |
Vladimir Lukarić počeo je svoju nogometnu karijeru u mladim momčadima [[NK Crikvenica|NK Crikvenice]]. U Crikvenici je bio još kao dječak, a našao se i u ondašnjim Srpskim Moravicama gdje je bio tri godine bio u domu, u internatu. U Crikvenici je bio u zlatnim godinama crikveničkog nogometa kad su bili u gornjem domu druge lige i kad je klub imao brojne navijače koji su ih pratili. Došao je poziv s Kantride te je u dogovoru s ljudima iz kluba prešao u Rijeku, u kojoj su tada među ostalima bili igrač i poslije trener [[Stojan Osojnak]] te trener [[Vladimir Beara]]. Rijeka je tad sredinom 1960-ih bila snažna i u usponu (Rijeka Jantoljaka, Milevoja, Mugošu, Radakovića, Šangulina, Vrankovića, Lukarića, Tomljenovića, Gulina, Naumovića i Vukoje), prekinuvši monopol »velike četvorke«, dva put je bila četvrta (1964. i 1965.) a jednom im je izmaknulo drugo mjesto, iza Partizana, kasnije finalista Kupa prvaka. U Rijeci je pružio sjajne igre i pamti se Lukarićev hat-trick na gostovanju protiv možda najjačeg Dinama ikad, koji je poslije osvojio Kup velesajamskih gradova.<ref name="Životna priča"/> U dva navrata u [[NK Rijeka|NK Rijeci]] proveo je ukupno 13 godina i odigrao ukupno u različitim natjecanjima 453 utakmice i postigao 62 pogotka. Dvije godine igrao je i u [[Švicarska|švicarskoj]] [[AC Bellinzona|AC Bellinzoni]]. |
||
Najčešće igrao na mjestu desnog krila. Bio je sjajan na toj poziciji. Po potrebi je igrao i spojku. Bio je vrlo brz, energičan, sjajna [[dribling]]a i odlična [[centaršut]]a, a u dvobojima vrlo temperamentan, borben, žustar i neustrašiv. Načinom kako je igrao bio je ispred svog vremena, jer je bio snažno izražena natjecateljskog karaktera u vremenima nogometne romantike.<ref name="Životna priča"/> |
|||
⚫ | |||
Lukarićeve utakmice zapazili su izbornici te su ga već kao vrlo mlada pozvali u reprezentaciju. Zajedno s [[Petar Radaković|Petrom Radakovićem]] bio je i prvi reprezentativac iz redova NK Rijeke. Debitirao je [[18. lipnja]] [[1961.]] u [[Beograd]]u protiv [[marokanska nogometna reprezentacija|Maroka]] (3:2) i time je ušao je klupsku povijest kao prvi reprezentativac s Kantride.<ref name="Životna priča"/> |
|||
⚫ | Za [[jugoslavenska nogometna reprezentacija|jugoslavensku reprezentaciju]] odigrao šest utakmica i postigao jedan pogodak. Jedini pogodak postigao je u svom drugom nastupu [[19. rujna]] [[1962.]] u Beogradu u pobjedi 5:2 protiv [[Etiopska nogometna reprezentacija|Etiopije]], a zadnji reprezentativni nastup imao je [[4. rujna]] [[1965.]] u [[Moskva|Moskvi]] protiv [[Sovjetska nogometna reprezentacija|SSSR-a]] (0:0). |
||
Premda je igrama to zaslužio, nije nastupio na Svjetskom prvenstvu 1962. godine. Poput mnogih nogometaša Hrvata i k tome iz hrvatskih klubova teško je nalazio stalno mjesto u reprezentaciji Jugoslavije, gdje su na njihovim mjestima prednost imali čak i osrednji igrači iz srbijanskih klubova. Nije uopće otputovao s reprezentacijom u kojoj mu je bio suigrač Radaković i ostali. Na Lukarićevoj poziciji nastupio je neki Šijaković za kojeg je Joško Skoblar ocijenio da nije bio na zadovoljavajućoj kvalitetnoj razini.<ref name="Životna priča"/> |
|||
==Trenerska karijera== |
==Trenerska karijera== |
||
Kao trener uglavnom je bio vezan za NK Rijeku, gde je trenirao sve uzraste, a od 1989. do 1991. bio je i trener prve momčadi. Vodio i momčadi u okolici Rijeke: [[NK Buje]], [[NK Crikvenica]] i [[NK Pomorac Kostrena]]. |
Kao trener uglavnom je bio vezan za NK Rijeku, gde je trenirao sve uzraste, a od 1989. do 1991. bio je i trener prve momčadi. Vodio i momčadi u okolici Rijeke: [[NK Buje]], [[NK Crikvenica]] i [[NK Pomorac Kostrena]]. |
||
Bio je pomoćni trener [[Dražan Jerković|Dražanu Jerkoviću]] [[17. listopada]] [[1990.]] godine u [[Zagreb]]u, u [[Hrvatska - SAD, prijateljska utakmica (1990.)|prvoj povijesnoj prijateljskoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije]] od uspostave neovisnosti protiv [[Nogometna_reprezentacija_SAD-a|reprezentacije SAD-a]], u kojoj je Hrvatska pobijedila 2:1. |
Bio je pomoćni trener [[Dražan Jerković|Dražanu Jerkoviću]] [[17. listopada]] [[1990.]] godine u [[Zagreb]]u, u [[Hrvatska - SAD, prijateljska utakmica (1990.)|prvoj povijesnoj prijateljskoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije]] od uspostave neovisnosti protiv [[Nogometna_reprezentacija_SAD-a|reprezentacije SAD-a]], u kojoj je Hrvatska pobijedila 2:1. U Jerkovićevom je stožeru bio i na utakmici na Kantridi 22. prosinca s Rumunjskom (2:0).<ref name="Životna priča"/> |
||
== Izvori == |
|||
{{izvori}} |
|||
==Vanjske poveznice== |
==Vanjske poveznice== |
||
* [http://www.reprezentacija.rs/index.php/sr/statistika/reprezentativci/1243 Statistika u jugoslavenskoj reprezentaciji] |
* [http://www.reprezentacija.rs/index.php/sr/statistika/reprezentativci/1243 Statistika u jugoslavenskoj reprezentaciji] (srp.) |
||
{{GLAVNIRASPORED:Lukarić, Vladimir}} |
{{GLAVNIRASPORED:Lukarić, Vladimir}} |
Inačica od 7. siječnja 2020. u 21:54
Vladimir Lukarić | ||
---|---|---|
Država | Hrvatska | |
Osobni podatci | ||
Rođenje | 22. siječnja 1939. Rijeka, Hrvatska | |
Pozicija | napadač | |
Mlađi uzrasti | ||
NK Crikvenica | ||
Igračka karijera* | ||
Godina | Klub | Nast. (gol.) |
1958. - 1969. 1969. - 1971. 1971. - 1973. |
NK Rijeka AC Bellinzona NK Rijeka |
20 (6) 21 (9) | 224 (44)
Reprezentativna karijera** | ||
1961. - 1965. | Jugoslavija | 6 (1) |
Trenerska karijera | ||
1989. - 1991. 1990. |
NK Buje NK Crikvenica NK Pomorac Kostrena NK Rijeka Hrvatska, pomoćni trener | |
Bilješke | ||
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima zadnji su put ažurirani 7. siječnja 2020. ** Godine u reprezentaciji: prvi nastup – zadnji/posljednji nastup.
| ||
Portal o životopisima | ||
Portal o športu |
Vladimir Lukarić (Rijeka, 22. siječnja 1939.) bivši je hrvatski trener, nogometaš i reprezentativac. Prvi nogometni reprezentativac u bogatoj povijesti HNK Rijeka.[1]
Igračka karijera
Vladimir Lukarić počeo je svoju nogometnu karijeru u mladim momčadima NK Crikvenice. U Crikvenici je bio još kao dječak, a našao se i u ondašnjim Srpskim Moravicama gdje je bio tri godine bio u domu, u internatu. U Crikvenici je bio u zlatnim godinama crikveničkog nogometa kad su bili u gornjem domu druge lige i kad je klub imao brojne navijače koji su ih pratili. Došao je poziv s Kantride te je u dogovoru s ljudima iz kluba prešao u Rijeku, u kojoj su tada među ostalima bili igrač i poslije trener Stojan Osojnak te trener Vladimir Beara. Rijeka je tad sredinom 1960-ih bila snažna i u usponu (Rijeka Jantoljaka, Milevoja, Mugošu, Radakovića, Šangulina, Vrankovića, Lukarića, Tomljenovića, Gulina, Naumovića i Vukoje), prekinuvši monopol »velike četvorke«, dva put je bila četvrta (1964. i 1965.) a jednom im je izmaknulo drugo mjesto, iza Partizana, kasnije finalista Kupa prvaka. U Rijeci je pružio sjajne igre i pamti se Lukarićev hat-trick na gostovanju protiv možda najjačeg Dinama ikad, koji je poslije osvojio Kup velesajamskih gradova.[1] U dva navrata u NK Rijeci proveo je ukupno 13 godina i odigrao ukupno u različitim natjecanjima 453 utakmice i postigao 62 pogotka. Dvije godine igrao je i u švicarskoj AC Bellinzoni.
Najčešće igrao na mjestu desnog krila. Bio je sjajan na toj poziciji. Po potrebi je igrao i spojku. Bio je vrlo brz, energičan, sjajna driblinga i odlična centaršuta, a u dvobojima vrlo temperamentan, borben, žustar i neustrašiv. Načinom kako je igrao bio je ispred svog vremena, jer je bio snažno izražena natjecateljskog karaktera u vremenima nogometne romantike.[1]
Lukarićeve utakmice zapazili su izbornici te su ga već kao vrlo mlada pozvali u reprezentaciju. Zajedno s Petrom Radakovićem bio je i prvi reprezentativac iz redova NK Rijeke. Debitirao je 18. lipnja 1961. u Beogradu protiv Maroka (3:2) i time je ušao je klupsku povijest kao prvi reprezentativac s Kantride.[1] Za jugoslavensku reprezentaciju odigrao šest utakmica i postigao jedan pogodak. Jedini pogodak postigao je u svom drugom nastupu 19. rujna 1962. u Beogradu u pobjedi 5:2 protiv Etiopije, a zadnji reprezentativni nastup imao je 4. rujna 1965. u Moskvi protiv SSSR-a (0:0).
Premda je igrama to zaslužio, nije nastupio na Svjetskom prvenstvu 1962. godine. Poput mnogih nogometaša Hrvata i k tome iz hrvatskih klubova teško je nalazio stalno mjesto u reprezentaciji Jugoslavije, gdje su na njihovim mjestima prednost imali čak i osrednji igrači iz srbijanskih klubova. Nije uopće otputovao s reprezentacijom u kojoj mu je bio suigrač Radaković i ostali. Na Lukarićevoj poziciji nastupio je neki Šijaković za kojeg je Joško Skoblar ocijenio da nije bio na zadovoljavajućoj kvalitetnoj razini.[1]
Trenerska karijera
Kao trener uglavnom je bio vezan za NK Rijeku, gde je trenirao sve uzraste, a od 1989. do 1991. bio je i trener prve momčadi. Vodio i momčadi u okolici Rijeke: NK Buje, NK Crikvenica i NK Pomorac Kostrena.
Bio je pomoćni trener Dražanu Jerkoviću 17. listopada 1990. godine u Zagrebu, u prvoj povijesnoj prijateljskoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije od uspostave neovisnosti protiv reprezentacije SAD-a, u kojoj je Hrvatska pobijedila 2:1. U Jerkovićevom je stožeru bio i na utakmici na Kantridi 22. prosinca s Rumunjskom (2:0).[1]