Smijeh: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Čišćenje nakon IABota u KT:CS1 greške: suvišan parametar
Broj spašenih izvora: 1; broj poveznica koje su označene kao mrtve: 0) #IABot (v2.0.8
Redak 35: Redak 35:
* Miller M, Mangano C, Park Y, Goel R, Plotnick GD, Vogel RA.Impact of cinematic viewing on endothelial function.Heart. 2006. veljača; 92(2):261-2.
* Miller M, Mangano C, Park Y, Goel R, Plotnick GD, Vogel RA.Impact of cinematic viewing on endothelial function.Heart. 2006. veljača; 92(2):261-2.
* Provine, R. R., ''[http://cogweb.ucla.edu/Abstracts/Provine_96.html Laughter].'' American Scientist, V84, 38:45, 1996. ucla.edu
* Provine, R. R., ''[http://cogweb.ucla.edu/Abstracts/Provine_96.html Laughter].'' American Scientist, V84, 38:45, 1996. ucla.edu
*{{cite journal |author=Quentin Skinner |title=Hobbes and the Classical Theory of Laughter |year=2004 |url=http://fds.oup.com/www.oup.co.uk/pdf/0-19-926461-9.pdf |format=PDF |archive-url=https://web.archive.org/web/20121018111004/http://fds.oup.com/www.oup.co.uk/pdf/0-19-926461-9.pdf |archive-date=18. listopada 2012. |access-date=7. siječnja 2014.}} uključeno u knjigu: {{cite book |last1=Sorell |first1=Tom |last2=Foisneau |first2=Luc |title=Leviathan After 350 Years |url=http://www.oup.com/us/catalog/general/subject/Philosophy/History/?view=usa&ci=9780199264612 |publisher=Oxford University Press |pages=139–66 |chapter=6 |chapterurl=http://fds.oup.com/www.oup.co.uk/pdf/0-19-926461-9.pdf |year=2004 |isbn=0-19-926461-9}}
*{{cite journal |author=Quentin Skinner |title=Hobbes and the Classical Theory of Laughter |year=2004 |url=http://fds.oup.com/www.oup.co.uk/pdf/0-19-926461-9.pdf |format=PDF |archive-url=https://web.archive.org/web/20121018111004/http://fds.oup.com/www.oup.co.uk/pdf/0-19-926461-9.pdf |archive-date=18. listopada 2012. |access-date=7. siječnja 2014.}} uključeno u knjigu: {{cite book |last1=Sorell |first1=Tom |last2=Foisneau |first2=Luc |title=Leviathan After 350 Years |url=http://www.oup.com/us/catalog/general/subject/Philosophy/History/?view=usa&ci=9780199264612 |publisher=Oxford University Press |pages=139–66 |chapter=6 |chapterurl=http://fds.oup.com/www.oup.co.uk/pdf/0-19-926461-9.pdf |year=2004 |isbn=0-19-926461-9 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20110628195345/http://www.oup.com/us/catalog/general/subject/Philosophy/History/?view=usa&ci=9780199264612 |archivedate=28. lipnja 2011. |access-date=7. siječnja 2014. }}
* Raskin, Victor, ''Semantic Mechanisms of Humor'' (1985).
* Raskin, Victor, ''Semantic Mechanisms of Humor'' (1985).
* MacDonald, C., [https://web.archive.org/web/20060925191607/http://www.psychnurse.org/view.asp?rID=4910 ''"A Chuckle a Day Keeps the Doctor Away: Therapeutic Humor & Laughter" ''] Journal of Psychosocial Nursing and Mental Health Services(2004) V42, 3:18-25. psychnurse.org
* MacDonald, C., [https://web.archive.org/web/20060925191607/http://www.psychnurse.org/view.asp?rID=4910 ''"A Chuckle a Day Keeps the Doctor Away: Therapeutic Humor & Laughter" ''] Journal of Psychosocial Nursing and Mental Health Services(2004) V42, 3:18-25. psychnurse.org

Inačica od 9. rujna 2021. u 15:52

ljudsko smijanje

Smijeh je nevoljna reakcija na određene vanjske ili unutarnje podražaje. Smijeh mogu pobuditi aktivnosti poput škakljanja,[1] humorističnih priča ili misli.[2] Najčešće se smatra vizualnom ekspresijom mnogih pozitivnih emocionalnih stanja poput radosti, veselja, sreće, olakšanja itd. U nekim pak prilikama može biti uzrokovan suprotnim emocionalnim stanjima poput sramote, isprike ili zbunjenosti ("nervozni smijeh") ili udvornog smijeha. Čimbenici poput dobi, spola, obrazovanja, jezika i kulture determinantni su čimbenici[3] za to da li će neka osoba iskusiti smijeh u određenoj situaciji.

Smijeh je dio čovječjeg ponašanja regulirana mozgom koje pomaže ljudima razjasniti njihove namjere u socijalnoj interakciji i pruža emocionalan kontekst konverzacijama. Smijeh se rabi kao signal pripadnosti nekoj grupi — on signalizira prihvaćenost i pozitivne interakcije s drugima. Smijeh se ponekad doživljava zaraznim, a smijeh neke osobe može sam izazvati smijeh u drugih kao pozitivnu povratnu spregu.[4] Popularnost snimaka smijeha u televizijskim komedijama situacije može se dijelom pripisati ovome.

Proučavanje humora i smijeha te njihovih psiholoških i fizioloških učinaka na čovječje tijelo zove se gelotologija.

Narav

Novorođenčad se tipično redovito počne smijati od 4. mjeseca života.

Kaže se da se djeca smiju znatno češće od odraslih: prosječno dijete nasmije se 300-400 puta dnevno u usporedbi s odraslim koji se nasmije samo 15-20 puta dnevno; ipak citirani članak, koji je napisao jedan od dvojice vrhunskih istraživača humora u svijetu, izriče da ne postoji stvarna osnova za ovakvu tvrdnju.[5]

Više informacija

Izvori

  1. Laughing: Physiology, Pathology, Psychology, Pathopsychology and Development Frederica Rudolpha Stearnsa, 1972, str. 59-65. ISBN 0398024200
  2. Shultz, T. R., & Horibe, F. (1974). Development of the appreciation of verbal jokes. Developmental Psychology, 10, 13-20.
  3. Olmwake, Louise. "A study of sense of humor: Its relation to sex, age and personal characteristics." Journal of Applied Psychology; Vol. 21 izd. 6, str. 688
  4. Camazine, Deneubourg, Franks, Sneyd, Theraulaz, Bonabeau, Self-Organization in Biological Systems, Princeton University Press, 2003. ISBN 0-691-11624-5 --ISBN 0-691-01211-3 (pbk.) str. 18.
  5. Do Children Laugh Much More Often than Adults Do?. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. lipnja 2013. Pristupljeno 9. prosinca 2012.

Preporučena literatura

Vanjske poveznice