Vidi kôd stranice Povijest Izraela i Palestine

{{Izdvojeni članak|kolovoz 2006.}}
[[Datoteka:Aerial_jordan.jpg|mini|200px|desno|Satelitska snimka područja Izraela i Palestine, s južnim dijelom Libanona, jugozapadnom Sirijom i zapadnim Jordanom.]]
U pojmu '''Izrael''' (egip. ''ysrys''; ugarit. ''yśril''; [[Hebrejski_jezik|heb.]] ישראל [''yisra'el'']; [[Grčki_jezik|grč.]] ἰσραήλ; [[Latinski_jezik|lat.]] ''israel'') sadržan je niz raznih značenja: nadimak jednog od praotaca Židova, imenom Jakova; izraelski narod; naziv sjevernog kraljevstva, od Salomona do pada pod asirsku vlast; naziv zemlje koji se poklapa s nazivom "Palestina"; ime moderne Države Izrael.

Naziv '''Palestina''' (egip. ''p-r-s-t''; asir. ''palaštu''; [[Hebrejski_jezik|heb.]] פלשת [''p<sup>e</sup>lešet'']; [[Arapski_jezik|arap.]] '''فلسطين'''; [''filastīn''] ili [''falastīn'']; [[Grčki_jezik|grč.]] παλαιστίνη; [[Latinski_jezik|lat.]] ''palaestina'') [[Grci]] upotrebljavaju u geografskom pojmu [[Sirija]]-[[Palestina]], a što je grecizirani naziv za zemlju [[Filistejci|Filistejaca]]. Palestina je uglavnom zemljopisni pojam, uz dva povijesna razdoblja kada postaje i politički pojam: za vrijeme [[Dodatak:Popis rimskih careva|rimskog cara]] [[Hadrijan]]a, koji provinciji Judeji mijenja ime u provincija [[Sirija]]-[[Palestina]] i za vrijeme britanskog mandata, kada se Mandat lige naroda naziva Palestina.

Ovaj članak bavi se poviješću zemlje na koju se odnosi naziv Izrael (Palestina) od pretpovijesti do osnutka Države Izrael. O povijesti moderne Države Izrael detaljnije podatke može se naći u člancima pod nazivom [[Izrael]], [[Uspostava i povijest Države Izrael]], [[Bliskoistočni sukob]].

O pretpovijesti Izraela i Palestine, od [[paleolitik]]a do [[brončano doba|brončanog doba]] vidi članak [[Pretpovijest Izraela i Palestine]].

== Željezno doba I ==

[[Biblija|Biblijska]] se povijest na neki način smješta u kontekst stvarne povijesti o kojoj postoje arheološki i pisani dokazi. Ipak, najstariju povijest - biblijsku prapovijest - biblijski su pisci počeli zapisivati najranije negdje od [[6. stoljeće pr. Kr.|6. stoljeća pr. Kr.]], pa se tekstovi koji se odnose na raniju povijest moraju smjestiti u područje usmene predaje i legende.

=== Doseljavanje Židova u Kanaan ===

[[Datoteka:Hazor_kuca.jpg|250px|desno|mini|Kuća s četiri prostorije (Hazor, 11.-10. st. pr. Kr.)]]
Arheološka nalazišta iz [[Željezno doba|željeznoga doba]] I (oko. [[1200. pr. Kr.|1200.]] – [[900. pr. Kr.]]) svjedoče o novoj društveno-gospodarskoj prekretnici na području Izraela i Palestine. Krajem brončanog doba dio gradova je uništen, a civilizacija se osobito nastavlja u seoskim naseljima. Za ovo su razdoblje tipične kuće sastavljene od po četiri prostorije, kameni silosi, te cisterne za vodu izdubene u stijeni (npr. u [[Hazor]]u). Počinje uporaba [[željezo|željeza]], a zemlja se obrađuje na terasastim površinama.

Prema biblijskom izvještaju ovdje bi trebalo smjestiti dolazak Židova u Kanaan i osvajanje zemlje, no nema arheoloških dokaza o nasilnom prekidu civilizacije mlađeg brončanog doba ili o širokim razaranjima. Usto, nema niti pisanih izvora, izuzme li se [[Merneptin natpis]]. Znanstvenici općenito drže da se više ne može govoriti o stvarnom nasilnom osvajanju Kanaana, pa su preostale druge dvije teorije. Prva pretpostavlja sedentariziranje [[nomadi|nomadskog stanovništva]], koje je moglo pristići i iz [[Transjordanija|Transjoradanije]], a druga, vjerojatnija, pretpostavlja da je bila riječ o unutarnjoj pobuni seoskog, već sedentariziranog, stanovništva.

S druge strane, teško je odrediti etnički sastav ovog novonastalog elementa u Kanaanu. Uz Židove, tu su još uvijek i [[Kanaanci]], dok obalne i nizinske dijelove obitavaju [[Filistejci]], a možda i drugi “Narodi s mora”.

=== Biblijski izvještaj o dolasku Židova u Kanaan ===

[[Datoteka:Izraelska_plemena.jpg|300px|desno|mini|Približan raspored židovskih plemena]]
Prema [[Biblija|Bibliji]] Abraham, praotac [[Židovi|Židova]] doselio se iz planinskih predjela [[Mezopotamija|Mezopotamije]] u zemlju [[Kanaan]]. Živio je nomadskim životom, a bavio se stočarstvom. On i njegovi potomci bili su neka vrsta plemenskih vođa, patrijarha.
Zbog teških uvjeta života i gladi u doba patrijarha [[Josip]]a odselili su se u plodni [[Egipat]]. Ondje su prihvatili sjedilački način života i počeli se baviti poljodjelstvom. U novoj su domovini isprva živjeli kao slobodni seljaci, a pojedinci su se uspjeli uzdići i na visoke položaje u Novom kraljevstvu. Zbog rasta utjecaja ubrzo su došli u sukob s [[faraon]]ima [[Popis_faraona#XIX_Dinastija:_1293._.E2.80.93_1185.|XIX. dinastije]].

Kako bi se spasili od ropstva, oko [[1235. pr. Kr.]], pod vodstvom [[Mojsije|Mojsija]] ponovno kreću u seobu preko [[Crveno more|Crvenog mora]] (najvjerojatnije ovdje nije riječ o današnjem Crvenom moru) i [[Sinaj]]a u Kanaan. Mojsije, čije povijesno postojanje nije potvrđeno, smatra se osnivačem židovske vjere. Prema [[Petoknjižje|Petoknjižju]] on je oslobodio Židove iz egipatskog ropstva, a Bog mu je [[Jahve]] na gori Sinaj objavio [[Deset zapovijedi]] i Zakon, utemeljivši židovski narod. 
[[Datoteka:Filistejci_kuca.jpg|200px|lijevo|mini|Filistejsko naselje, Tel Qasile]]
Nakon bijega iz Egipta Židovi su pod vodstvom [[Jošua|Jošue]] stigli u Kanaan. Dolaskom u novu - staru domovinu uskoro su se sukobili s tamošnjim stanovnicima [[Filistejci]]ma i Kanaancima. Židovska plemena zauzimaju svoja područja, a biblijski je opis o tome često idealan, te pojedinim plemenima pripisuje više teritorija nego što je to realno bilo moguće. Osobito se to odnosi na područja istočno od rijeke [[Jordan (rijeka)|Jordana]], kao i na pripisivanje Danu područja [[Šaron]]a i [[Šefele]] (vidi: [[12 izraelskih plemena]]).

Tijekom dugotrajnih borbi sa starosjediocima na čelu naroda izdvojili su se [[suci]], karizmatski plemenski vođe. Biblija donosi niz izvještaja o sukobima Židova s Kanaancima i Filistejcima, a među njima osobito je značajan onaj koji opisuje pobjedu Židova, predvođenih Deborom i Barakom nad Kanaancima u Tanaku oko [[1125. pr. Kr.]] Iako je čitav izvještaj nastao tek negdje u [[7. stoljeće pr. Kr.|7. stoljeću pr. Kr.]], pobjednička pjesma koju sadrži (v. [[s:Sudci#Pjesma o Debori|"Pjesma Debore i Baraka"]] u [[Suci|Knjizi o Sucima]] 5) nastala je nedugo nakon samog događaja, pa je time i najstariji tekst u [[Biblija|Bibliji]].

=== Uspostava kraljevstva ===

''Vidi:'' [[Popis židovskih vladara]].

Urbani razvoj u drugoj polovici [[11. stoljeće pr. Kr.|11. stoljeća pr. Kr.]] možda govori u prilog početaka monarhijskog uređenja među Židovima. Biblija govori o kralju Šaulu, porijeklom iz plemena [[Benjamin (pleme)|Benjamina]], no o njemu ne postoje nikakvi izvanbiblijski podaci.

==== Davidovo kraljevstvo ====

[[Datoteka:Davidov_grad.jpg|200px|desno|mini|”Davidov grad”, Jeruzalem]]
Na prelasku iz 11. u 10. st. pr. Kr. nasljeđuje ga [[kralj David|David]], iz plemena [[Juda (pleme)|Jude]], koji je najprije bio kralj Jude u [[Hebron]]u, a po preuzimanju vlasti nad cijelim Izraelom prenio je svoje sjedište u [[Jeruzalem]], dotada grad kanaanskog plemena Jebusejaca. Iako su u Jeruzalemu poznati ostaci kako iz predizraelskog, tako i iz izraelskog razdoblja, nema tragova nasilnog osvajanja grada, a građevine iz željeznog doba I dolaze na vidjelo u posljednjim arheološkim iskapanjima (nakon 2000. godine).

Na sličan način nedostaju i izvanbibilijski podaci o Davidovu osvajanju [[Filisteja|Filisteje]], [[Edom]]a, [[Moab]]a, [[Amon]]a, kao i o svođenju Arama na vazalsku ovisnost.

Jasno je, međutim, da je u Davidovo doba izraelsko društvo doživjelo transformaciju iz labavog saveza plemena u pravu državu.

==== Salomonovo kraljevstvo ====

[[Datoteka:Megido_gradska_vrata.jpg|200px|desno|mini|Gradska vrata u Megidu (10. st. pr. Kr.)]]
Davida nasljeđuje [[kralj Salomon|Salomon]] (sredinom 10. st. pr. Kr.). Za vrijeme njegove vladavine gradi se prvi [[Hram#.C5.BDidovski_Hram|Hram]] u Jeruzalemu, o kojemu danas nemamo materijalnih dokaza; zbog povoljnog položaja Izraela na dva glavna puta između [[Egipat|Egipta]] i [[Mezopotamija|Mezopotamije]] šire se trgovinski odnosi s okolnim područjima. O njegovoj moći, ili moći njegovih neposrednih nasljednika, svjedoči nešto više arheoloških ostataka, osobito u vidu zidina [[Hazor]]a, [[Megido|Megida]] i Gezera, te utvrda u pustinji [[Negev]], što uključuje i veliko nalazište u [[Be%27er_Sheva|Beer Ševi]].

Ipak, čini se da su ambiciozni Salomonovi graditeljski pothvati doveli do prevelikih davanja, što je pak potaklo pobunu i konačnu podjelu kraljevstva pod njegovim nasljednicima.

== Željezno doba II ==

[[Željezno doba]] II (oko [[900. pr. Kr.|900.]] – [[600. pr. Kr.]]) donosi znakove punog razvoja izraelske [[monarhija|monarhije]] te vrhunca materijalne kulture na ovom prostoru.

=== Podijeljeno kraljevstvo ===

''Vidi opširnije članke: [[Kraljevstvo Izrael]] i [[Kraljevstvo Juda]].''
[[Datoteka:Tel_dan_hram.jpg|mini|300px|desno|Židovski hram; Tel Dan, Izrael (9.-8. st. pr. Kr.)]]
Biblijski izvještaji govore o sukobima nakon Salomonove smrti  (oko 922. pr. Kr.), te o pobuni Jeroboama i sjevernih plemena, nakon čega se kraljevstvo dijeli na dvije države - Izrael (s centrima u [[Šekem]]u i [[Samarija|Samariji]]), te Judu (s centrom u Jeruzalemu).

Kraljevstvo Izrael obuhvaća teritorije devet plemena: [[Zebulun (pleme)|Zebulun]], [[Jisakar (pleme)|Jisakar]], [[Ašer (pleme)|Ašer]], [[Naftali (pleme)|Naftali]], [[Dan (pleme)|Dan]], [[Menaše (pleme)|Manaše]], [[Efraim (pleme)|Efraim]], [[Ruben (pleme)|Ruben]] i [[Gad (pleme)|Gad]], dok kraljevstvo Juda obuhvaća teritorije plemena [[Juda (pleme)|Jude]], [[Benjamin (pleme)|Benjamina]] i [[Šimun (pleme)|Šimuna]] (čini se da je ovo pleme već bilo asimilirano u Judu).

Uz stvaranje nove političke vlasti na sjeveru, uspostavlja se i novi kult sa svetištima u [[Betel]]u i [[Tel_Dan|Danu]], o čemu postoje i čvrsti arheološki dokazi. Osobito je značajan hramski prostor na nalazištu [[Tel Dan]] na samom sjeveru Izraela, uz koji su nađeni žrtvenici, antropomorfne figure, brončani ukrasi i spaljene životinjske kosti. O moći Sjevernoga kraljevstva svjedoči i rast gradova s pripadajućim fortifikacijama, konjskim stajama (npr. u [[Megido|Megidu]]) i velikim skladištima (npr. u [[Hazor]]u), osobito iz 9. st. pr. Kr., a to znači iz vremena kraljeva Ahaba, ili iz 8. st., to jest iz vremena Jeroboama II.

[[Datoteka:Arad_hram.jpg|mini|200px|lijevo|Židovski hram; Tel Arad, Izrael (9.-7. st. pr. Kr.)]]
Južno kraljevstvo predstavljeno je razvojem gradnje u [[Jeruzalem]]u, uokolo nekadašnjeg jebusejskog grada, te dobro sačuvanim ostacima gradova i utvrda u pustinji [[Negev]], osobito u [[Be'er Ševa|Beer Ševi]] i [[Tel_Arad|Aradu]], gdje je, uz uobičajene utvrde, nađen i mali židovski hram, čija je upotreba prestala u doba kralja Ezekije ili, vjerojatnije, kralja Jošije (7. st. pr. Kr.), koji provodi vjersku reformu sa središtem u Jeruzalemu. Nedaleko od Arada nađen je i [[hebrejski_jezik|hebrejski]] natpis koji u blagoslovu spominje "Jahvu i njegovu Ašeru" (žensko božanstvo plodnosti), što govori o religijskom sinkretizmu toga doba.

U oba kraljevstva počinje se stvarati pisana predaja vjerskog sadržaja, koja će činiti temelj buduće [[Biblija|Biblije]]. U Izraelu djeluju proroci Amos i Hošea, a u Judi Izaija i Mihej. Neki dijelovi biblijskih knjiga koji nose njihova imena potječu iz toga doba.

Sredinom 9. st. počinje jačanje [[Asirija|Asirije]] pod Asurbanipalom II. ([[883. pr. Kr.|883.]] – [[859. pr. Kr.]]) i Salmanasarom III. ([[858. pr. Kr.|858.]] – [[824. pr. Kr.]]), a sve više slabi utjecaj [[Egipat|Egipta]] na ovim prostorima

=== Asirska i babilonska osvajanja ===

U novim se prilikama promijenio i položaj dviju židovskih država. Nije više postojala ravnoteža između Egipta i Asirije, a prostor između ove dvije sile padao je sve više pod utjecaj najprije Asirije, a potom i Babilonije.

==== Pad Izraela pod asirsku vlast ====

[[Datoteka:Tel_Dan_zidine.jpg|okvir|desno|Zidine grada razorenog u osvajanju [[Tiglat Pileser III.|Tiglat Pilesera III.]] oko [[734. pr. Kr.]] (Tel Dan, sjeverna Galileja)]]
Nakon smrti moćnoga Jeroboama II. (oko [[786. pr. Kr.|786.]] – [[746. pr. Kr.]]) Sjevernim je Kraljevstvom zavladalo bezvlađe, dok Menahem (oko [[745. pr. Kr.|745.]] – [[738. pr. Kr.]]) nije preuzeo vlast
i prihvatio biti [[vazal]]om [[Asirija|Asirije]], plaćajući Tiglat Pileseru III. visoki danak. Isto je stanje nastavljeno i za Menahemova sina Pekahije (oko [[738. pr. Kr.|738.]] – [[737. pr. Kr.]]), kojega je pogubio njegov vojskovođa Pekah, preuzeo vlast i uspostavio savez sa susjednim [[Aram]]om protiv Asirije, što je na kraju dovelo do poraza, te Tiglat Pileser III. oko [[734. pr. Kr.]] osvaja  [[Gilead]] i [[Galileja|Galileju]] od koje stvara asirsku provinciju “Magiddu” (prema gradu [[Megido|Megidu]]. Na asirskom prijestolju nasljeđuje ga Salmanasar V. ([[726. pr. Kr.|726.]] – [[722. pr. Kr.]]) koji dvije ili tri godine opsjeda [[Samarija|Samariju]], središte Sjevernog Kraljevstva.

Godine [[722. pr. Kr.|722.]] ili [[721. pr. Kr.]] Samarija pada pod asirsku vlast, a Salmanasara V., ubijenog u pobuni, nasljeđuje [[Sargon II.]] ([[721. pr. Kr.|721.]] – [[705. pr. Kr.]]), pa nije jasno tko je od njih dvojice stvarni osvajač Samarije. Moguće je da Sargon pripisuje sebi pobjedu svoga prethodnika. U svakom slučaju, pod njegovom su vlašću stanovnici Samarije preseljeni u Asiriju, a dio je pobjegao na jug i našao utočište u Jeruzalemu, gdje će kralj Ezekija za njih podići novi dio grada.

Malo je izvanbiblijskih izvora o padu Samarije, ponajprije stoga što je Salmanasar V. kratko vladao, te nisu nađeni mnogi zapisi iz njegova doba. O Sargonovim pothvatima ostao je dokument iz njegova doba obično naslovljen [[Asirska povelja]], koji govori o nutarnjim problemima Asirije i Sargonovu usponu na vlast, što je potaklo Samariju i susjedne zemlje na pobunu. Sargon ih je prema tom spisu sve pokorio, a potom se uz sredozemnu obalu spustio sve do [[Gaza (grad)|Gaze]], te pobijedio [[Egipćani|Egipćane]].

Na svim se većim arheološkim nalazima u sloju koji odgovara ovom razdoblju nalaze svjedočanstva o opsežnim uništavanjima i ratnim sukobima. Ipak, mnoga manja mjesta ostala su netaknuta.

==== Kraj Judina kraljevstva ====

[[Datoteka:Ezekijin_tunel.jpg|okvir|desno|Početak Ezekijinog tunela za vodu. Jeruzalem, 8. st. pr. Kr.]]
Za to vrijeme na jugu, u [[Kraljevstvo Juda|Judi]], vlada kralj Ezekija ([[729. pr. Kr.|729.]] – [[687. pr. Kr.]]), sklapa savez s Egipćanima i [[Etiopljani]]ma protiv Asirije. U vidu pripreme za ovu pobunu, obzidao je i zapadni jeruzalemski brežuljak gdje su obitavali prognanici iz Izraela, te osigurao zalihe vode kopajući podzemne kanale kako bi izvorsku vodu doveo unutar grada. Tragovi oba ova pothvata arheološki su istraženi, a u [[Ezekijin tunel|Ezekijinu tunelu]] za vodu nađen je i natpis iz toga doba. Iz Hrama je, kao znak nepodlaganja Asircima, uklonio njihovo posuđe, što je kasniji biblijski pisac protumačio kao vjersku obnovu, vjerojatno preslikavajući na Ezekijino vrijeme ono što je kasnije učinio Jošija. Uz Ezekiju je djelovao prorok [[Izaija (prorok)|Izaija]], a dio njegove knjige potječe iz toga razdoblja.

Asirci su kroz područje Jude prošli [[701. pr. Kr.]], za asirskoga kralja [[Sanherib]]a, pri čemu su osvojili 46 gradova, među kojima i [[Lakiš]], gdje su pri arheološkim iskapanjima nađene krhotine s natpisima koji, čini se, sadrže dramatične pozive u pomoć neposredno prije pada grada. Iako se i pad Jeruzalema činio neminovnim, Asirci su se iznenada povukli. Dok [[Biblija]] to tumači kao zahvat Božji, izvanbiblijski izvori govore o [[babilon]]skom otporu protiv Asirije, pa se vojska vjerojatno vratila u prijestolnicu [[Niniva|Ninivu]] radi unutarnjih neprilika.

[[Datoteka:Lakish_zidine_vrata.jpg|okvir|lijevo|Lakiš: vanjske i nutarnje gradske zidine s vratima, 8. st. pr. Kr.]]
Kralj Jošija (oko [[640. pr. Kr.|640]]-[[609. pr. Kr.]]) proveo je vjersku reformu te ga biblijski tekstovi drže za osobitog junaka, u čije je vrijeme za popravka [[Hram]]a nađena "Knjiga Zakona", što je neki poistovjećuju s [[Ponovljeni zakon|Ponovljenim zakonikom]]. Dok se asirsko kraljevstvo raspadalo, Jošija je nastojao povećati svoju moć. Kako bi postigao jedinstvo naroda, centralizira i [[kult]] u jeruzalemskom Hramu, te zabranjuje sva ostala svetišta u kraljevstvu. O prestanku uporabe svetišta u to doba, imamo arheološke dokaze u [[Tel Arad]]u. Ipak, Jošija je poginuo kod [[Megido|Megida]] u borbi s Egipćanima koji su pošli upomoć Asircima, kao obrani protiv rastuće snage Babilonaca. Tako je kraljevstvo Jude palo pod [[Egipat]]ski utjecaj.

Kraj Jude označen je pobjedom Babilonaca, predvođenih [[Nabukodonosor II.|Nabukodonozorom II.]], nad Egipćanima, u [[bitka kod Karkemiša|bitci kod Karkemiša]] ([[605. pr. Kr.]]). Nekoliko godina kasnije ([[598. pr. Kr.]]) Babilonci kreću na Jeruzalem, koji se sljedeće godine predaje, a kraljevska obitelj odvedena je u Babilon. Nakon još jedne pobune u Judi, potaknute od strane egipatskog faraona [[Psamtik II.|Psamtika II.]], Jeruzalem je razoren ([[587. pr. Kr.]]), skupa s Hramom i dvorom, a viši sloj stanovništva odveden je u Babilon. U previranjima, dio stanovništva pobjegao je i u Egipat. Kroz ovo vrijeme u Jeruzalemu je djelovao prorok [[Jeremija]], a dio njegove knjige potječe iz vremena prije odlaska u progonstvo.

Razorenje Jeruzalema označava i kraj židovske vlasti nad ovim krajevima, a početak nadmoći raznih velikih sila: [[Babilonija|Babilonije]], [[Ahemenidsko Carstvo|Perzijskog Carstva]], te raznih [[Helenizam|helenističkih]] država. Židovska izravna vlast u ovim krajevima bit će obnovljena tek [[164. pr. Kr.]]

== Perzijsko i helenističko razdoblje ==

Od [[545. pr. Kr.|545.]] do [[538. pr. Kr.]] čitav Bliski istok, uključujući i ove prostore, dolazi pod vlast [[Ahemenidsko Carstvo|Perzijskog Carstva]] ([[539. pr. Kr.]] perzijski "kralj nad kraljevima", [[Kir Veliki]], osvaja [[Babilon]]). U 4. st. pr. Kr., osvajanjima [[Aleksandar Veliki|Aleksandra Velikog]], svi ovi prostori dolaze pod [[helenizam|helenistički]] utjecaj, čije se trajanje računa do [[Pompej]]evih osvajanja sredinom 1. st. pr. Kr.

=== Perzijska vlast i povratak Židova u Judeju ===

[[Ahemenidsko Carstvo|Perzijski]] vladar [[Kir Veliki]] oko [[537. pr. Kr.]] omogućava Židovima povratak u [[Jeruzalem]] i dozvoljava obnovu [[Salomonov hram|hrama]]. Dok [[Biblija]] (knjige o [[Ezra|Ezri]] i [[Nehemija|Nehemiji]]) taj njegov potez tumači kao čin pobožnosti prema židovskom Bogu, iz povijesnih izvora saznajemo da je Kir jednako postupao sa svetištima i hramovima ostalih naroda. U ovom području, pridobivanje naklonosti domaćeg stanovništva bilo je važno u vidu budućeg osvajanja Egipta. Pred kraj 6. st. pr. Kr. dovršena je obnova jeruzalemskog Hrama, a u Jeruzalemu tada djeluju proroci [[Hagaj]] i [[Zaharija]]. U razdoblju vjerske obnove u 5. st. pr. Kr. neki vide početke [[sinagoga]]lnog bogoslužja u židovstvu.

[[Datoteka:Behistun_DB1_1-15.jpg|mini|400px|desno|[[Darije Veliki|Darijevi]] trojezični [[Behistunski natpisi]] na [[Perzijski jezik|perzijskom]], [[Elamski jezik|elamitskom]] i [[Akadski jezik|babilonskom]] jeziku, gdje se spominje Darijev uspon na vlast, kao imena 23 [[satrap]]ije pod njegovom upravom ([[Kermanšaška pokrajina]], [[Iran]])]]

Za vladavine [[Darije I. Veliki|Darija I. Velikog]] ([[522. pr. Kr.|522]]-[[486. pr. Kr.]]) utvrđene su granice ove nove sile, a ustaljen je i unutarnji ustroj putem podjele na dvadesetak [[satrapija]]. Svaka od njih podijeljena je u manje pokrajine. Prostor Izraela i Palestine činio je samo mali dio satrapije koja se zvala "Preko Rijeke" (misli se na [[Eufrat]]), a u nju je još uključena i [[Sirija]], [[Fenicija]] i  [[Cipar]].
U perzijsko su doba manje pokrajine na ovom području bile: [[Megido]], [[Dor]], [[Samarija]], [[Judeja]], [[Ašdod]] i [[Gaza (grad)|Gaza]]. Na čelu svake pokrajine bio je perzijski ili lokalni upravitelj koji je bio odgovoran [[satrap]]u satrapije "Preko Rijeke".

U Judeji su upravitelji bili Židovi (npr. [[Zerubabel]], imali su [[veliki svećenik|velikog svećenika]] u Hramu, a u cijeloj pokrajini vrijedi zakonodavstvo biblijskog [[Petoknjižje|Petoknjižja]]. Tako je pokrajina Judeja postala zapravo teokratska država koja je imala pravo i na kovanje vlastitog novca s oznakom ''jhd'' (heb. ''jahud'', "Judeja"). Poznate su razmirice između pokrajina Judeje i Samarije (upravitelj Sanbalat), o čemu postoje i pisani izvori. U to se doba ustaljuje i židovska vojna kolonija u [[Elefantina|Elefantini]], otoku kod [[Asuan]]a u Egiptu, gdje je nađen velik broj papirusa sa spisima iz 5. st. pr. Kr. na [[aramejski_jezik|aramejskom]].

I, dok su [[Ahemenidsko Carstvo|perzijski]] vladari bili vrlo popustljivi u pitanjima kulture i religije, u pitanju [[porez]]a i financija bili su izrazito strogi. Porezi su se plaćali uglavnom u plemenitim kovinama.

=== Helenističko razdoblje ===

[[Datoteka:AntiochusIVEpiphanes.jpg|mini|300px|desno|Kovanica Antioha IV. Epifana s natpisom: ΘΕΟΥ ΕΠΙΦΑΝΟΥΣ ΝΙΚΗΦΟΡΟΥ / ΒΑΣΙΛΕΩΣ ΑΝΤΙΟΧΟΥ (Boga Epifana Pobjedonosca / kralja Antioha)]]
Godine [[332. pr. Kr.]] Perzijance poražava [[Aleksandar Veliki]]. Nakon njegove smrti ([[323. pr. Kr.]]), njegova se područja dijele među [[dijadosi]]ma, a prostor Izraela i Palestine, u tom procesu, 5 puta mijenja vladara, prelazeći iz ruku [[Seleukovići|Seleukovića]] (kojima su pripale Sirija i Babilonija) u ruke [[Ptolemejevići|Ptolemejevića]] (Egipat). Tako je [[301. pr. Kr.]] ovo dio ptolemejske države, dok njim, od [[200. pr. Kr.]], vladaju Seleukovići.

[[Helenizam|Helenistička]] kultura ulazi u sve pore društva, od graditeljstva i keramike, do sporta i književnosti. Oko [[200. pr. Kr.]], vjerojatno u Aleksandriji, dobar dio [[Stari zavjet|Starog zavjeta]] preveden je na [[grčki_jezik|grčki]], a dio biblijskih knjiga i nastaje izvorno na grčkom. Usto, nastaje i bogata [[apokaliptika|apokaliptička]] književnost.

Neposredno nakon zauzimanja [[Judeja|Judeje]], [[Antioh III. Veliki]] iz dinastije [[Seleukovići|Seleukovića]] jamči toj pokrajini status teokratske države, te u njoj raste uloga [[veliki svećenik|velikih svećenika]]. Ipak, takav položaj Judeje nije se dugo zadržao. Kad je na vlast došao [[Antioh IV. Epifan]] počeli su i sukobi, što je kulminiralo velikim progonom Židova od [[167. pr. Kr.|167.]] do [[164. pr. Kr.]] i ukazom o zabrani židovskih [[obred]]a u jeruzalemskom Hramu, gdje se uvodi štovanje [[Zeus]]a [[Olimp]]skog. Ovi postupci potiču židovski ustanak predvođen [[Makabejci]]ma. Smrću Antioha IV. situacija se smiruje, a Židovi ponovno posvećuju Hram [[164. pr. Kr.]] (događaj se slavi u [[židovstvo|židovstvu]] kao blagdan [[Hanuka]]). Ipak, sukobi će se nastaviti sve dok [[Antioh VI.]] ne imenuje Jonatana Makabejca namjesnikom [[Sirija|Sirije]], a brata mu Šimuna vojnim zapovjednikom. Šimun će konačno postati [[veliki svećenik]] i prvi [[etnarh]] Judeje ([[143. pr. Kr.|143.]] – [[134. pr. Kr.]]). Time počinje razdoblje vladavine dinastije [[Hašmonejci|Hašmonejaca]] koje će kraj 2. i čitavo 1. st. pr. Kr. obilježiti žestokim dinastičkim borbama.

[[Datoteka:Maresha_grobnice1.jpg|mini|200px|desno|Helenističke oslikane grobnice (Mareša, Izrael).]]
Budući da je etnarh, koji je imao političku vlast, i veliki svećenik u ovom razdoblju bio jedna te ista osoba, porasla je uloga svećenstva u Judeji, a kao reakcija na takvo stanje stvari nastaju različite vjerse sljedbe. Među njima su najpoznatiji [[farizeji]] i [[eseni]], kao i zajednica koja se, kao opozicija jeruzalemskom hramskom svećenstvu, okupila u [[Kumran]]u. Sa svećeničke se pak strane osniva stranka [[saduceji|saduceja]].

Borbe između Makabejaca i helenista posvjedočene su i u arheološkim istraživanjima u obliku tipične židovske i tipične helenističke umjetnosti. Tako, primjerice, iz istog razdoblja imamo i najfinije helenističke [[uljanica|uljanice]], ali i one grubo izrađene i zastarjele židovskoga tipa, kao znak odbijanja novina. Istovremeno, na području [[Samarija|Samarije]] stanovništvo je izmiješano i opire se nasilnim pokušajima judizacije.

Sredinom 1. st. pr. Kr. slabi moć Selukovića, a na povijesno prizorište stupaju [[Rimljani]].

== Rimsko i bizantsko razdoblje ==


=== Pod rimskom vlašću ===

[[Datoteka:Herodova_palaca_jerihon1.jpg|mini|200px|lijevo|Detalj Herodove zimske palače u Jerihonu (1. st. pr.n.e.).]]
Za vrijeme borbe za vlast u Judeji između dvojice [[Hasmonejci|Hasmonejaca]], [[Hirkan II.|Hirkana II.]], uz kojega su pristajali [[farizeji]] i [[Aristobul II.|Aristobula II.]], uz kojega su pristajali protivnici farizeja, u njihove se razmirice upliću [[Rimljani]] u osobi [[Pompej_Veliki|Pompeja Velikog]]. On [[63. pr. Kr.]] osvaja Judeju, svrgava Aristobula i na mjesto velikog svećenika, a potom i etnarha, ponovno postavlja Hirkana, a Judeja postaje dijelom rimske provincije [[Sirija|Sirije]]. U to vrijeme sve više jača uloga Hirkanova službenika [[Antipater_Idumejac|Antipatera]]. [[40. pr. Kr.]] u Judeju provaljuju [[Partsko Carstvo|Parti]], odvode Hirkana, a Antipaterov sin, [[Herod Veliki|Herod]] bježi u [[Rim]]. Odatle organizira ponovno osvajanje Judeje i [[37. pr. Kr.]] osvaja [[Jeruzalem]] i postaje kralj Judeje i okolnih područja, uključujući [[Samarija|Samariju]] i [[Galileja|Galileju]]. Herod za svoje vlasti poduzima opsežne graditeljske radove, podiže utvrde poput [[Masada|Masade]] i [[Herodion]]a, gradi palače, poput svoga zimskog dvora u [[Jerihon]]u, te obnavlja svetišta, poput onog u [[Hebron]]u i, posebice, hrama u Jeruzalemu.

[[Datoteka:Bet_shean1.jpg|okvir|desno|Rimsko kazalište i glavna ulica u Bet Šeanu (Skitopolisu), Izrael (1.-3. st.).]]
Nakon Herodove smrti njegovo je kraljevstvo podijeljeno među njegove sinove koji vladaju pojedinim dijelovima ovoga područja bilo kao etnarsi, bilo kao tetrarsi. [[6.]] godine car [[August]] pretvara Judeju u [[prokurator]]sku provinciju, dok će u ostalim krajevima još neko vrijeme vladati Herodovi nasljednici. Među prokuratorima, to jest upraviteljima,  Judeje bit će i [[Poncije Pilat]]

1. st. obilježeno je velikim previranjima, kako na političkom, tako i na religioznom području. U tom se kontekstu pojavljuje [[Isus Krist]] i židovska sljedba, koja će kasnije postati poznata kao [[kršćanstvo]]. Istovremeno jačaju i druge sljedbe, poput farizeja, [[zeloti|zelota]] i [[eseni|esena]].

Godine [[66.]] izbija Prvi židovski ustanak protiv Rimljana. [[Vespazijan]] (koji od [[67.]] godine ratuje u Judeji) državnim udarom [[Godina četiri cara|69. godine]] dolazi na čelo Rima; njegov sin [[Tit]] osvaja Jeruzalem [[70.]] godine uništavajući drugi Hram (Opsežniji prikaz vidi u članku [[zeloti]]), a konačnu pobjedu slave kod utvrde [[Masada|Masade]] nakon dugotrajne opsade.

[[Datoteka:Prokuratorova_palaca_cezareja.jpg|mini|200px|lijevo|Ostaci prokuratorove palače u Cezareji, Izrael (1.-3. st.).]]
[[Rabin]] [[Johanan ben Zakaj]], [[farizeji|farizej]], protivnik [[zeloti|zelota]]), bježi iz Jeruzalema te od Rima uspijeva ishoditi dozvolu za osnivanje centra učenja i sjedišta [[Sinedrij]]a u [[Jabna|Jabni]], gdje će pred kraj 2. st. biti utvrđen i sastav židovske [[Biblija|Biblije]], to jest [[Tanakh]]a. Na taj je način židovstvo uspjelo preživjeti razorenje Hrama i propast Jeruzalema. Sanhedrin je postao i ostao vrhovno religijsko, politiko i sudsko tijelo sve do 425. godine, kad je prisilno raspušten od strane, tada [[Kršćanstvo|kršćanskog]], [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]].

Židovi, u 2. stoljeću, dižu Drugi ustanak pod vodstvom [[Šimun Bar Kohba|Bar Kohbe]], kojeg Rimljani guše [[135.]] godine. (Vidi ospežniji prikaz: [[Zeloti#Ustanak Simona Bar Kohbe|Ustanak Šimuna Bar Kohbe]]). Nakon toga, Rimljani istjeruju Židove iz Jeruzalema, mijenjajući ime grada u Aelia Capitolina, dok samoj provinciji mijenjaju ime u Sirija-Palestina prema grčkom nazivu.

Bogati su arheološki nalazi iz Herodovog, odnosno rimskog doba. Uz već spomenute Herodove graditeljske radove, tu su i ostaci čitavih gradova, poput [[Bet Šean]]a, [[Banijas]]a, [[Seforis]]a i [[Cezareja_Primorska|Cezareje]], a ponešto ostataka rimskih ulica vidljivo je i u Jeruzalemu.

=== Uspon i pad Bizanta ===

[[Datoteka:Mozaik_betlehem1.jpg|okvir|desno|Podni mozaik Konstantinove bazilike Rođenja Isusova, Betlehem (4. st.). Na mozaiku je vidljiv grčki natpis ΙΧΘΥΣ ''ihthys'' = "riba", što je akronim za: "Isus Krist - Božji Sin Spasitelj").]]
Dolaskom na vlast cara [[Konstantin_I._Veliki|Konstantina I.]] ([[306.]] – [[337.]]) i njegovim [[Milanski_edikt|Milanskim ediktom]] kojim se [[kršćanstvo]] proglašava dozvoljenom religijom ([[latinski_jezik|lat.]] ''religio licita''), počinju se mijenjati i prilike u ovim krajevima, posebice nakon Konstantinove pobjede nad njegovim suvladarom na Istoku, [[Licinije]]m (oko [[325.]]). Prema izvještajima [[Euzebije_Cezarejski|Euzebija]], biskupa u [[Cezareja_Primorska|Cezareji]] i suvremenika Konstantinova, bila je velika uloga Konstantinove majke [[Carica_Helena|Helene]] (u nekim se krajevima naziva i Jelena), koja je potakla svoga sina na približavanje kršćanstvu.

[[Datoteka:Bazilika_betlehem1.jpg|mini|200px|lijevo|Justinijanova bazilika u Betlehemu.]]
Pod tim utjecajem, već u 4. st. u [[Jeruzalem]]u nastaje [[bazilika Svetoga groba]] na mjestu [[Kalvarija|Kalvarije]] i [[Isus]]ova groba, u [[Betlehem]]u je izgrađena [[bazilika Rođenja Isusova]], a nastaju svetišta i u drugim krajevima. U sve većem broju ove krajeve obilaze kršćanski [[hodočasnik|hodočasnici]] što dovodi do sve većeg ekonomskog napretka. Usto, hodočasnici često ostavljaju i pisane izvještaje o svojim putovanjima, koji su do danas dragocjeni izovri znanja o prilikama toga doba.

Istovremeno, [[Židovi]], koji su [[135.]] godine protjerani iz Jeruzalema, sada o blagdanima smiju posjetiti ovaj grad, koji ponovno nosi svoje staro ime. U [[Galileja|Galileji]], posebice u gradu [[Tiberijada|Tiberijadi]] cvate rabinska škola u kojoj je standardiziran vokalizirani tekst [[hebrejski_jezik|hebrejske]] [[Biblija|Biblije]]. Kroz [[bizant]]sko su razdoblje vođe Židova nosili naslov [[patrijarh]]. Iz toga su doba sačuvane brojne sinagoge, kako u Galileji (u [[Kafarnaum]]u, [[Katzrin]]u, [[Korozaim]]u, Tiberijadi, [[Seforis]]u, [[Baram]]u), tako i u [[Samarija|Samariji]] (kao ona u Bet Alfi, s lijepim mozaikom), i u [[Judeja|Judeji]] (npr. u [[En Gedi]]ju).

[[Datoteka:Kafarnaum_sinagoga1.jpg|mini|300px|desno|Sinagoga u Kafarnaumu (4.-5. st.).]]
Novi, ali i posljednji veliki zamah bizantske vlasti u ovim krajevima nastaje u vrijeme cara [[Justinijan I.|Justinijana I.]] ([[527.]] – [[565.]]). On je putem jedinstvene religije, kršćanstva, želio ujediniti svoje veliko i raznoliko carstvo, te je zabranio i teško progonio svaki poganski [[kult]]. Od toga trenutka mijenja se i položaj Židova. Ne samo da su im bila ograničena dotadašnja prava, nego im je bilo zabranjeno koristi [[hebrejski jezik]] u sinagogama. Još je gore bilo [[Samarijanci]]ma koji su stoga poduzimali ustanke, ali i prave osvete protiv kršćana na području Samarije. U skladu s takvom Justinijanovom politikom išla je i nova izgradnja velikih crkava i dogradnja starih, a na čitavom su [[Bliski istok|Bliskom istoku]] brojni ostaci građevina, keramike i novčanica iz toga doba.

Dok je [[Bizantsko carstvo]] bilo zaokupljeno građanskim ratovima i obranom granica od [[Slaveni|Slavena]] i [[Avari|Avara]], [[Sasanidsko Carstvo|perzijski]] vladar [[Hozroje II. Parviz]] iz dinastije [[Sasanidi|Sasanida]] osvaja [[614.]] Jeruzalem, a potom i [[Egipat]]. Tom prilikom porušene su sve crkve, osim one u Betlehemu. Bizantski car [[Heraklije]] ([[610.]] – [[641.]]) uspijeva [[627.]] godine povratiti izgubljena područja.

Ipak, Bizantsko carstvo, razgrađeno i nutarnjim nezadovoljstvom zbog prevelikih davanja i nerazumijevanja mjesne [[semiti|semitske]] kulture neće više na ovom području obnoviti svoju moć.

== Razdoblje arapskih osvajanja i križarskih ratova ==

Drugi [[Muhamed]]ov nasljednik, [[kalif]] [[Omar]] ([[arapski_jezik|arap.]] ''Umar ibn al-Khattab'') nastavlja s osvajanjima ovih dijelova [[Bizantsko_carstvo|Bizantskog Carstva]]. [[636.]] godine u bitci kod [[Jarmuk]]a arapske se snage pokazuju jačima od bizantskih koje se naglo počinju povlačiti. Slijedi sedmomjesečna opsada [[Jeruzalem]]a, nakon koje, prema kasnijim svjedočanstvima, jeruzalemski [[patrijarh]] Sofronije daje Omaru ključeve grada.

=== Omejidi i Abasidi ===

Čitavo područje današnjeg Izraela i Palestinske Samouprave ostalo je pod neprekidnom muslimanskom vlašću više od četiri stoljeća, sve do [[1099.]] godine.

==== Vlast Omejida ====

[[Datoteka:Kupola_nad_Stijenom.jpg|okvir|desno|Kupola na stijeni, Jeruzalem (7.-8. st.).]]
Peti [[kalif]], [[Muavija I.]] ([[661.]] – [[680.]]), obično se drži začetnikom dinastije [[Omejidi|Omejida]] koja je do [[750.]] vladala uglavnom iz [[Damask]]a. U njihovo doba doseljava se sve više [[Arapi|Arapa]] u ova područja, iz uporabe nestaje [[grčki jezik]], a potom i [[aramejski_jezik|aramejski]], a počinje se koristiti [[arapski_jezik|arapski]]. Od sada ovdje se uz, Židove i kršćane, nalaze i [[muslimani]], no trebalo je više od stotinu godina da bi stanovništvo postalo većinski muslimansko.

Čitavo vrijeme omajadske vlasti označeno je blagostanjem, jer je i ovo područje, zbog blizine Damaska, imalo koristi od velikih osvajanja koja su doprla sve do [[Španjolska|Španjolske]].

[[691.]] godine podignuta je znamenita [[Kupola na stijeni]] u Jeruzalemu, a gradi se i na drugim mjestima. Osobito je poznata omejidska [[Hišamova palača]] u [[Jerihon]]u.

''Vidi također: [[Islamska umjetnost i arhitektura]]''

==== Vlast Abasida ====

Premještanjem središta vlasti u [[Bagdad]], [[762.]] godine, pod vlašću dinastije [[Abasidi|Abasida]] i značenje područja Izraela i Palestine znatno je smanjeno. Ipak, bilo je to vrijeme procvata islamske umjetnosti, filozofije, književnosti i kulture u čemu je i ovo područje sudjelovalo.

Takvo će stanje biti prekinuto početkom 11. st. upadima [[Seldžuci|Seldžuka]] i vlašću [[Fatimidi|Fatimida]] iz [[Kairo|Kaira]]. I dok je kod ovih posljednjih uglavnom prevladavao stav tolerancije prema Židovima i kršćanima, te su neki zauizmali i važne položaje u državi, bilo je i iznimaka, među kojima je najpoznatiji tzv. "Ludi Kalif", [[Al-Hakim bi-Amr Allah]] koji je [[1009.]] uništio [[bazilika Svetog groba|baziliku Svetog groba]] u Jeruzalemu. Njegovi su nasljednici nastavili prethodnu politiku, no [[1076.]] Jeruzalem zauzimaju Seldžuci, neprijateljski raspoloženi prema kršćanima, što je bio jedan od povoda [[Prvi križarski rat|Prvog križarskog rata]].

=== Križarsko razdoblje ===

[[Datoteka:Nazareth_Church_Crusaders1.jpg|desno|mini|200px|Detalj kapitela iz križarske crkve Navještenja; "Isus hoda po moru" (Nazaret, 11.-12. st.).]]
Prvi križarski rat poveli su, na poziv [[Urban II.|pape Urbana II.]] iz [[1095.]], francuski, flandrijski i normanski velikaši. Krenuli su u kolovozu [[1096.]], a predvodiili su ih Godfrid Bouillonski i njegov brat Baldovin. Već [[1098.]] osvajaju [[Edesa|Edesu]], na jugoistoku današnje [[Turska|Turske]], a odande se spuštaju prema jugu. [[1099.]] godine, nakon dugotrajne opsade i više bezuspješnih pokušaja, uspijevaju ući u Jeruzalem. Nakon osvajanja čitavoga područja, osnivaju nekoliko križarskih država. To su: Grofovija Edesa i Prinčevina Antiohija (na pograničnom prostoru između današnje Turske i [[Sirija|Sirije]], Grofovija Tripoli (u današnjem [[Libanon]]u) i, naravno, Jeruzalemsko Kraljevstvo.

[[Datoteka:Ceasarea_Israel_Crusaders1.jpg|lijevo|mini|200px|Ulazna vrata u križarsku utvrdu u Cezareji Primorskoj (Izrael, 11.-12. st.).]]
Usto, postojalo je već odranije armensko kraljevstvo Cilicija, također u jugoistočnoj Turskoj, koje u ovo doba stvara snažne veze sa [[Zapad]]om. Samo Jeruzalemsko Kraljevstvo imalo je više [[vazal]]skih država, među kojima su najznačajnije: Prinčevina [[Galileja]], Grofovija [[Jafa|Jafe]] i [[Aškelon]]a, Kneževina [[Transjordanija]] i Kneževina [[Sidon]]a.

[[1187.]] godine, u [[bitka kod Hatinskih rogova|bitci kod Hatinskih rogova]], nedaleko od [[Galilejsko_more|Galilejskog jezera]], odvila se presudna bitka između križarske i muslimanske vojske. Muslimane je predvodio Saladin, koji od toga trenutka počinje vladati Jeruzalemom. 

[[Datoteka:Akko_Israel_Crusaders1.jpg|desno|mini|200px|Utvrda Ivanovaca (Hospitalaca) u Akri (Izrael, 12.-13. st.).]]
Križarska će vlast ostati na ovim prostorima sve do 1291. kada pada i posljednja njihova utvrda u [[Akra|Akri]] ili [[Akko|Akku]].

Unatoč razmjerno kratkotrajnoj vlasti, tek nekih 100-200 godina, križari su u ovim krajevima ostavili zamjetna umjetnička djela, a to posebno vrijedi za graditeljstvo. Odmah po dolasku u Jeruzalem obnovili su i dobrim dijelom nanovo izgradili [[Bazilika Svetoga groba|baziliku Svetoga groba]], obnovili [[Dvorana Posljednje večere|Dvoranu Posljednje večere]], počeli su s izgradnjom velike crkve u [[Nazaret]]u, kao i niza ostalih crkava, a sve u stilu prelaska iz [[romanika|romanike]] u [[gotika|gotiku]]. Usto, izgradili su čitav niz utvrda, poput [[Cezareja_Primorska|Cezareje]], [[Akra|Akre]], [[Belvoir]]a i [[Montfort]]a. Njihova je prisutnost vidljiva i u obnavljanju gradskih ulica, osobito u Jeruzalemu.

U križarskim pohodima sudjelovali su i neki poznatiji [[Europa|europski]] vladari. Bio je ovdje [[Engleska|engleski]] kralj [[Rikard I. Lavljeg Srca|Rikard Lavljeg Srca]] i [[Francuska|francuski]] kralj [[Luj IX., kralj Francuske|Ljudevit IX.]]

== Drugo arapsko razdoblje i turska vlast ==

=== Vlast Ajubida i Mameluka ===

[[Datoteka:Corns_of_Hattin.jpg|mini|300px|Hattinski rogovi, bojno polje između Nazareta i Tiberijade, gdje je [[Saladin]] [[1187.]] god. pobijedio križarsku vojsku.]]
[[Saladin]] ([[arapski_jezik|arap.]] ''Salah ed-Din'') osvojio je [[1169.]] Egipat, a [[1187.]] i Jeruzalem. Nakon njegove smrti [[1193.]] i borbe za vlast, naslijedio ga je brat Al Adil. Bio je to početak vlasti [[Kurdi|kurdske]] dinastije [[Ajubidi|Ajubida]], koja je dobila ime po Saladinovu ocu, a vladala je iz [[Kairo|Kaira]]. Njihova je vlast u ovim krajevima bila obilježena stalnim borbama protiv preostalih križarskih područja sa središtem u [[Akra|Akri]].

[[Datoteka:Suq_al_Qattanin.jpg|mini|200px|lijevo|Ulaz u Pamučarski suk (Suq al-Qattanin) u Jeruzalemu, bazar što ga je 1336. dao obnoviti mamelučki upravitelj Sirije.]]
[[Peti križarski rat]] trebao je s egipatske strane dovesti križare do Jeruzalema, no završio je porazom kod Damiette [[1217.]] [[Šesti križarski rat]], što ga je [[1228.]] poveo [[Fridrik II., car Svetog Rimskog Carstva|Fridrik II.]] doveo je do kratkotrajne premoći nad Ajubidima. Bila je dovoljna samo vijest o brojnosti i moći Fridrikove vojske, da mu ajubidski sultan Al Kamil ugovorom preda Jeruzalem, [[Betlehem]] i [[Nazaret]]. Ipak, nesloga među križarima i poziv što su ga Ajubidi uputili jednom [[Mongoli|mongolskom]] plemenu, doveli [[1244.]] su do ponovnog pada ovih mjesta, a Jeruzalem su Mongoli tako razrušili da u njemu više nisu mogli živjeti ni kršćani ni muslimani. Pod dojmom tog pokolja kreće [[Sedmi križarski rat]] pod vodstvom francuskog kralja [[Luj IX.|Ljudevita IX.]] No ova križarska vojna postigla je samo to da su Ajubidi dodatno oslabljeni, a njihovo su mjesto kao vladari ovih prostora preuzeli [[Mameluci]].

[[Datoteka:Zion_Franciscan_Monastery1.jpg|mini|250px|desno|Klaustar nekadašnjeg franjevačkog samostana na brdu Sion, uz Dvoranu Posljednje večere u Jeruzalemu (14. st.).]]
[[1250.]] Mameluci, turski sluge Ajubida, preuzimaju vlast u Kairu, pa tako i na području Palestine. Križari pridobivaju na svoju stranu Mongole, koje kroz sljedećih deset godina napadaju Mameluke, no s nikakvim uspjehom, sve do bitke kod Ain Džaluta, gdje su Mongoli [[1260.]] konačno potučeni. [[1291.]] mamelučki sultan Halil napada grad [[Akra|Akru]], središte križarskoga kraljevstva, u kojem su različite europske nacije bile u međusobnoj svađi. Mameluci osvajaju Akru, te za razliku od plemenitog Saladina, izvršavaju teški masakr nad stanovništvom, a mnoge prodaju u roblje. Time i prestaje postojati križarsko kraljevstvo na kopnu, a zadržat će se još na [[Cipar|Cipru]]. U ovom su se razdoblju promijenile razne administrativne podjele ovoga područja. Tako je krajem 14. st. [[Sirija]] bila podijeljena u pet okruga, od kojih je jedan bila Palestina, a uključivala je Jeruzalem (kao glavni grad), Ramlu, Aškelon, [[Hebron]] i [[Nablus]], dok je okrug Hauran bio na sjeveru, s glavnim gradom [[Tiberijada|Tiberijadom]].

U 13. st., a osobitu u 14. st. zapadnjačka se prisutnost na ovim prostorima ogleda u djelovanju [[Franjevci|franjevaca]], koji se ubrzo nastanjuju uz [[Dvorana Posljednje večere|Dvoranu Posljednje večere]], a među njima je bio i [[Nikola Tavelić]].

14. st. bilo je i vrijeme obnove, osobito je to vidljivo građevinama koje su tada nastale ili obnovljene, poput Pamučarskog suka (bazara) u Jeruzalemu.
Ipak, početak 16. st. donio je pogoršanje ekonomskog položaja, a [[Osmansko carstvo|osmanski]] Turci preuzimaju vlast nad čitavim Istokom.

=== Osmansko Carstvo (1517-1918.) ===

[[Datoteka:Damascus_gate_Jerusalem.jpg|mini|250px|desno|Damaščanska vrata u Jeruzalemu, prva polovica 16. st.]]
[[1517.]] godine [[Osmansko_carstvo|osmanski]] [[Turci]] osvajaju [[Egipat]], pa tako i ovo područje, u vrijeme sultana [[Selim I.|Selima I.]] Čitav prostor današnjeg Izraela i Palestine pripao je [[Damask|Damaščanskom]] [[vilajet]]u i tako je ostalo sve do [[1660.]] godine. Selima je naslijedio njegov sin [[Sulejman I.]] Veličanstveni ([[1520.]] – [[1566.]]) koji je znatno pridonio razvoju ovih krajeva. Osobita je njegova zasluga uređenje [[Jeruzalem]]a, kojega je dao nanovo opasati zidinama. Usto, izgradio je i više lijepih gradskih vrata, kao i niz fontana na gradskim ulicama.

[[Datoteka:Akko_Mosque1.jpg|mini|250px|lijevo|Džamija "Al-Džazar" u Akku, Izrael. Dao ju je izgraditi upravitelj Akka, Muhamed paša Al-Džazar, porijeklom iz Bosne, nakon što je pobijedio [[Napoleon]]a. Građena je od 1800. do 1814.]]
Franjevci koji su se tada našli izvan zidina bili su prisiljeni napustiti Dvoranu Posljednje večere, no nastavili su skrb o ostalim svetištima, često skupa s [[Pravoslavci|pravoslavnim]] kršćanima. Tada, polovinom 16. st. poglavar franjevaca u [[Sveta zemlja|Svetoj zemlji]] bio je Dubrovčanin [[Bonifacije Drkolica]], koji je diplomatskom vještinom, ali i poznanstvom s mjesnim upraviteljem Jeruzalema, porijeklom iz [[Bosna|Bosne]], uspio sačuvati pa i obnoviti mnoga sveta mjesta. Tako je obnovio i [[Bazilika Svetoga groba|baziliku Svetoga groba]].

I druga mjesta, izvan Jeruzalema, doživljavaju razdoblje procvata, osobito u 17. i 18. st. Razvijaju se gradovi [[Jafa]], [[Ramle]], [[Akra]] ili Akko.

U 19. st. ovo se područje obično u službenoj korespodenciji naziva ''Arz-i Filistin'' (Zemlja Palestina), a postaje predmetom mnogih međunarodnih sporazuma. Posebno se to odnosi na [[Bečki kongres|Bečki]] i [[Berlinski kongres]], gdje se obično spominje pod imenom "Pitanje svetih mjesta" ili "Istočno pitanje". Pojedine su europske države time postale zaštitnice kršćana u Svetoj zemlji.

Za sultana [[Abdul Hamid II.|Abdul Hamida II.]] ([[1876.]] – [[1909.]], zbog stalne podrške što su je [[Rusija]], [[Velika Britanija]] i [[Francuska]] pružale gubitku turskog teritorija na [[Balkan]]u, Osmansko carstvo traži svoga saveznika u [[Njemačka|Njemačkoj]]. Tada je sultan [[1898.]] u Jeruzalemu ugostio njemačkog cara [[Vilim II., njemački car|Vilima II.]] ([[1888.]] – [[1918.]]), gdje je Njemačkoj poklonio više zemljišta za izgradnju crkava. Taj će savez Abdul Hamidova brata, [[Mehmed V.|Mehmeda V.]], koji ga je i svrgnuo s prijestolja, uvesti u [[Prvi svjetski rat]] na strani [[Centralne sile|Centralnih sila]]. Ta će odluka dovesti, ne samo do propasti Osmanskoga carstva i turske moći, nego i do velikih promjena na prostoru Izraela i Palestine.

== Povijest nakon Prvog svjetskog rata ==

Sve veće promjene sastava stanovništva, prestanak osmanske vlasti i i uvođenje "Britanskog mandata u Palestini", uvod su u suvremenu povijest ovog područja, koja će dovesti do stvaranja Države Izrael nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], sukoba s okolnim [[arapi|arapskim]] zemljama, te borbe palestinskog naroda za pravo na vlastitu državu.

Tom se problematikom detaljnije bave članci: [[Uspostava i povijest Države Izrael]] i [[Bliskoistočni sukob]].

{{Povijest Azije}}
{{Portal Kršćanstvo}}

[[Kategorija:Povijest Izraela]]
[[Kategorija:Biblija]]
[[Kategorija:Judaizam]]