Radni kamp
Radni kamp je međunarodno volontiranje, gdje skupine volontera iz različitih zemalja rade i žive zajedno kao tim na kratkoročnoj osnovi i iz neprofitne svrhe, obično jedan do tri tjedna.[1][2] Radni kampovi se smatraju jednom od najvažnijih vrsta međunarodnih volonterskih programa.[3] Prvi put su predstavljeni 1920. godine kao način okupljanja ljudi radi povećanja međunarodnog razumijevanja i pomirenja.
Koncept[uredi | uredi kôd]
Volontiranje u radnom kampu obično uključuje timove od 10-16 mladih ljudi iz više zemalja koji žive i rade zajedno dok izvršavaju neki projekt.[4] Obično su glavni sudionici mladi ljudi od 18 godina i stariji, ali neke organizacije imaju i kampove za tinejdžere od 15 godina ili posebno za starije ljude.[2] Radni kampovi obično ne zahtijevaju nikakve posebne vještine ili kvalifikacije za sudjelovanje volontera.[1]
Međunarodni volonteri trebali bi svojim radom podržavati lokalne zajednice. Postoje različite vrste poslova, ovisno o zadatku koji treba obaviti, npr. arheologija, restauracija spomenika, zaštita okoliša, rad u zajednici.[2] Iako je sam rad važan dio koncepta, oni također obično jačaju međukulturalno razumijevanje, demokratsku svijest, povećavaju neovisnost i samopouzdanje sudionika te povećavaju razumijevanje povijesti i politike, pri čemu većina organizacija nudi radne kampove usredotočene na aspekt međukulturalng razumijevanja. Radni kampovi trebali bi smanjiti sukobe i predrasude između ljudi iz različitih nacionalnih i socijalnih sredina.[3]
Cijene osciliraju ovisno o organizatoru, državi domaćinu i duljini boravka. Sudionici obično moraju platiti putne karte, dok će organizacija koja ih prima smještaj platiti smještaj i hranu.[2]
Povijest[uredi | uredi kôd]
Od 20. studenog 1920. do 21. travnja 1921. godine, u Sjevernoj Francuskoj održao se prvi radni kamp Međunarodne državne službe kako bi se rekonstruiralo selo Esnes-en-Argonne, oštećeno u bitki kod Verduna u Prvom svjetskom ratu. Iza ove inicijative stajao je švicarski pacifist Pierre Cérésole, koji je na tu ideju došao na međunarodnoj mirovnoj konferenciji Međunarodne stipendije pomirenja u Bilthovenu 1920. godine. Ovaj oblik volontiranja vidio je kao način za prevladavanje nacionalizma i militarizma. Engleski kveker Hubert Parris, koji je imao iskustva u organiziranju pomoći, podržao je Cérésole u pripremi projekta.[5][6]
Sredinom studenog 1920. Cérésole i Parris započeli su izgradnju skloništa za dobrovoljce koji će stići u prosincu, među njima i nekoliko njemačkih dragovoljaca koji su bili vojnici tijekom I. svjetskog rata. Tijekom zimskih mjeseci dobrovoljci su izgradili nekoliko koliba za selo. Već u siječnju pogoršali su se uvjeti rada, a rad volontera postao je zahtjevniji. Francuska vlada smanjila je sredstva za građevinski materijal i u ožujku je župan Meuse zabranio gradonačelniku Esnesa da rad dodjeljuje volonterima. Nakon toga, volonteri su nastavili pomagati poljoprivrednicima u selu i susjednom selu, iznoseći novi projekt obnove poljoprivrede. Na kraju su lokalne vlasti zatražile da njemački dobrovoljci moraju napustiti to područje. Tim je završio svoj rad u travnju 1921. godine i napustio Esnes-en-Argonne.[5]
Radni kampovi od 1920-ih nadalje postali su način odgovora na globalne i lokalne humanitarne i krizne situacije.[4] Najveći projekt dogodio se, ponovno u organizaciji Cérésolea i Međunarodne državne službe, 1928. godine u Lihtenštajnu, gdje je 720 dobrovoljaca iz preko 20 zemalja pomoglo u obnovi zemlje nakon poplave. Iskustvo u Lihtenštajnu i entuzijazam volontera postali su uzor budućim radnim kampovima, koji su se od 1930. nadalje provodili u Francuskoj, Velikoj Britaniji i drugim zemljama.[5]
Do pedesetih godina prošlog stoljeća koncept radnih kampova uglavnom se širio unutar Europe i mnogi su projekti bili usmjereni na obnovu kontinenta nakon Drugog svjetskog rata.[3] Međunarodna državna služba pokrenla je podružnice u nekoliko zemalja, ali i organizacije poput Kršćanskog pokreta za mir (CMP) počele su usvajati koncept radnih kampova, na primjer za poslijeratno pomirenje između francuskih i njemačkih kršćana. Od 1950-ih, radni kampovi se sve više organiziraju i u Aziji, Africi i Latinskoj Americi, s porastom projekata, posebno od 1990-ih.
Godine 1948. organizacije iz zapadne i istočne Europe, kao i SAD, pokrenule su Koordinacijski odbor za međunarodne radne kampove (CoCo), od 1965. Koordinacijski odbor za međunarodnu dobrovoljnu službu (CCIVS), na konferenciji radnih kampova organiziranoj u sjedištu UNESCO-a u Parizu. Od tada se organizacija fokusira na stvaranje čvršće mreže između organizacija članica i na jaču zastupljenost u međunarodnim institucijama.[7][8]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Sherrard Sherraden, Margaret. 2006. The Forms and Structure of International Voluntary Service. Voluntas: International Journal of Voluntary and Nonprofit Organizations: 2, 5, 18
- ↑ a b c d What is a work camp? Choose the best for you | European Youth Portal. europa.eu (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 7. listopada 2020. Pristupljeno 30. kolovoza 2020.
- ↑ a b c Burghardt, Anne. 2015. Social media and pre-project inter-cultural dialogue in international workcamps: potential and reality. interculture journal: Online-Zeitschrift für interkulturelle Studien (engleski). 14 (24): 37–52
- ↑ a b Lough, Tiessen. 2. kolovoza 2017. How do International Volunteering Characteristics Influence Outcomes? Perspectives from Partner Organizations. Voluntas 29
- ↑ a b c Words about deeds - Publication about 100 year SCI
- ↑ 1920 - 1939. CCIVS (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 8. listopada 2020. Pristupljeno 3. rujna 2020.
- ↑ 1948: CCIVS is born. CCIVS (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 26. ožujka 2020. Pristupljeno 3. rujna 2020.
- ↑ Woods, Dorothea E. 1. siječnja 1980. International Research on Volunteers Abroad. International Journal of Comparative Sociology (engleski). 21 (3–4): 196–206