Relictithismia
| Relictithismia | |
|---|---|
 R. kimotsukiensis | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Nadred: | Lilianae |
| Red: | Dioscoreales |
| Porodica: | Dioscoreaceae |
| Rod: | Relictithismia Suetsugu & Tagane |
| Vrsta: | R. kimotsukiensis |
| Dvojno ime | |
| Relictithismia kimotsukiensis Suetsugu, Yas.Nakam. & Tagane | |
Relictithismia Suetsugu & Tagane monotipski je rod potpuno mikoheterotrofnih biljaka iz reda Dioscoreales. Sadrži samo vrstu Relictithismia kimotsukiensis Suetsugu, Yas.Nakam. & Tagane, poznatu iz planina Kimotsuki na poluotoku Ōsumi, na otoku Kyushu u južnom Japanu. Biljka nema klorofil i hranjive tvari dobiva preko povezanosti s gljivama. Rod i vrsta opisani su 2024. godine nakon morfoloških i molekularnih istraživanja koja su pokazala da biljka ne pripada nijednom dotad poznatom rodu te skupine. [1]
Prema APG V (2026.), thismioidni rodovi, uključujući Relictithismia, privremeno se uključuju u široko shvaćenu porodicu Dioscoreaceae, dok se njihovi međusobni filogenetski odnosi pouzdanije ne razriješe. Izvorni opis iz 2024. rod je smjestio u Thismiaceae. [2]
Biljka je sitna, bez klorofila i najvećim dijelom skrivena ispod otpalog lišća. Podzemni dio sastoji se od kratke podzemne stabljike i skupine mesnatih gomoljastih korijena. Iz nje izbijaju jedna ili dvije kratke bijele stabljike. Listovi su potpuno reducirani, sjedeći i ljuskasti te su spiralno raspoređeni uz stabljiku. Svaka stabljika završava jednim cvijetom. [1]
Cvijet je bijel, pravilan i nadrasl, s vrčasto-obrnuto kruškolikom cvjetnom cijevi. Ocvijeće ima šest jednakih listića, uskih do gotovo nitastih, čiji su bazalni dijelovi srasli u cijev. Unutar cijevi nalazi se prstenasto tkivo – anulus – smješteno nešto ispod njezina otvora. Cvijet ima šest prašnika koji vise s anulusa i savijaju se prema unutra tako da tijekom cvatnje dodiruju njušku tučka. Antere imaju po dvije uglavnom međusobno odvojene teke. Plodnica je podrasla, jednolokularna, s tri parijetalne placente i brojnim sjemenim zametcima. [1]
Jedina vrsta vrlo je sitna: stabljike su tijekom cvatnje visoke svega oko 5–16 mm, a cvjetna cijev duga je približno 10–12 mm. Korijeni su svijetlosmeđi, gomoljasti i bradavičasti te ih pojedina biljka može imati više od dvadeset. Sjemenke u materijalu na kojem je vrsta opisana nisu pronađene.[1]
Relictithismia kimotsukiensis zasad je poznata samo s tipskog nalazišta u mjestu Kimotsuki u prefekturi Kagoshima, na južnom dijelu otoka Kyushu. Raste u podrastu sekundarne vazdazelene širokolisne šume, među otpalim lišćem, gdje je zbog sitna rasta i kratka razdoblja cvatnje vrlo teško uočljiva. Cvjetovi i nezreli plodovi zabilježeni su početkom lipnja. [1]
Na nalazištu rastu, među ostalima, Ilex integra, Dendropanax trifidus, Daphniphyllum macropodum, Cinnamomum yabunikkei, Machilus japonicus, M. thunbergii, Neolitsea sericea i Illicium anisatum. Dio šume čine i posađene kriptomerije (Cryptomeria japonica). [1]
Građa cvijeta upućuje na moguću prilagodbu oprašivanju muhama, ali činjenica da prašnici pri cvatnji izravno dodiruju njušku tučka snažno upućuje i na samooprašivanje. Autori smatraju da bi upravo samooprašivanje moglo biti glavni način razmnožavanja, dok doprinos kukaca zasad nije isključen. [1]
Prvi poznati primjerak pronašao je Yasunori Nakamura 3. lipnja 2022.. Budući da se biljka nije mogla uklopiti u poznate japanske rodove Thismia ili Oxygyne, bilo je potrebno pronaći dodatni materijal. Ponovljena potraga iste godine nije uspjela, ali su 9. lipnja 2023. pronađene još četiri jedinke. Morfološko proučavanje i analiza DNA zatim su pokazali da biljka predstavlja ne samo novu vrstu nego i zasebnu razvojnu liniju vrijednu ranga roda. [3]
Kenji Suetsugu i Shuichiro Tagane opisali su 2024. novi rod Relictithismia, a Suetsugu, Yasunori Nakamura i Tagane njegovu jedinu vrstu R. kimotsukiensis. Rod je objavljen u Journal of Plant Research 137: 418, a vrsta na str. 419. Kew prihvaća oba imena. [4]
Rod morfološki podsjeća na Haplothismia zbog skupine gomoljastih korijena, ali se razlikuje po pojedinačnom cvijetu, uglavnom odvojenim tekama antera i prisutnosti anulusa. Od roda Thismia razlikuje se ponajprije građom prašnika: u Relictithismia prašnici su međusobno slobodni i njihovi filamenti polaze s anulusa smještenog unutar cvjetne cijevi, dok kod tipičnih Thismia prošireni veznici tvore povezanu prašničku cijev. [1]
Molekularni podaci smještaju Relictithismia među rano odvojene thismioidne razvojne linije, izvan starosvjetske klade roda Thismia. Točan odnos prema rodovima Haplothismia, Tiputinia i nekim skupinama unutar Thismia još nije dovoljno pouzdano razriješen. Upravo je ta kombinacija osobina bila razlog da se ustanovi novi rod. [1]
Prema APG V, zbog problema koje potpuno mikoheterotrofne biljke stvaraju u filogenomskim analizama i još nestabilnih odnosa unutar reda, svi thismioidni rodovi zasad se uključuju u Dioscoreaceae s.l. [2]
Ime Relictithismia sastavljeno je od latinskoga relictus, „ostavljen, zaostao”, i imena roda Thismia. Autori su njime željeli naglasiti da rod čuva neke osobine koje smatraju približnima ranijem stanju u evoluciji skupine i na neki način morfološki povezuje rano odvojene rodove s Thismia. Specifični epitet kimotsukiensis odnosi se na mjesto Kimotsuki, gdje je vrsta pronađena. [1]
Japanski naziv vrste je Mujina-no-shokudai, doslovno otprilike „mujinin svijećnjak”. Mujina je stariji japanski naziv za jazavca, premda se regionalno upotrebljavao i za rakunastog psa. Naziv je smišljen kao paralela japanskom nazivu za Thismia, Tanuki-no-shokudai („svijećnjak rakunastog psa”), čime se istodobno naglašavaju sličnost i različitost tih rodova. [1]
Phys.org prenosi i povijesnu činjenicu: autori naglašavaju da je pronalazak potpuno novog roda vaskularnih biljaka u tako temeljito istraženoj japanskoj flori iznimno rijedak; kao prethodni usporediv slučaj navode opis roda Japonolirion iz 1930. godine. [3]
Autori su R. kimotsukiensis preliminarno procijenili kao kritično ugroženu (CR) prema kriterijima IUCN-a: B1 & 2a,b(iii) + C2a(i,ii) + D. Do objave rada bila je poznata samo jedna populacija i ukupno je opaženo manje od pet jedinki. Nalazište se nalazi uz šumsku cestu, izvan zaštićenog područja, u sekundarnoj šumi koja je bila sječena tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. [1]
To je procjena autora prema kriterijima IUCN-a, a ne treba je predstavljati kao službenu procjenu IUCN Red Lista.
Nema ih. Rod i njegova jedina vrsta opisani su 2024. kao novi taksoni, a Kew za njih trenutačno ne navodi sinonime. [4]
- Suetsugu, K., Nakamura, Y., Nakano, T. i Tagane, S. (2024). Relictithismia kimotsukiensis, a new genus and species of Thismiaceae from southern Japan with discussions on its phylogenetic relationship. Journal of Plant Research 137: 411–422. [1]
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 Relictithismia kimotsukiensis, a new genus and species of Thismiaceae from southern Japan with discussions on its phylogenetic relationship, pristupljeno 1. listopada 2026.
- 1 2 Large-scale nuclear and plastid phylogenomic analyses inform an updated Angiosperm Phylogeny Group classification: APG V, pristupljeno 1. listopada 2026.
- 1 2 Researchers discover a new plant species whose name tells a story, pristupljeno 1. listopada 2026.
- 1 2 Kew, pristupljeno 1. listopada 2026.