Romolo Venucci

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Romolo Venucci (Wnoucsek) (Rijeka, 4. veljače 1903. - Rijeka, 2. kolovoza 1976.) hrvatski slikar, kipar i likovni pedagog iz redova talijanske nacionalne manjine. Smatra se najvećim riječkim likovnim umjetnikom 20. stoljeća.[1] [2] Njegov je slikarski opus moguće sustavno pratiti kroz razdoblja postimpresionizma, ekspresionizma, kubizma, arhitektonskog impresionizma, geometrijske apstrakcije i figurativnog slikarstva.[3]

Životopis[uredi VE | uredi]

Bio je češkog, mađarskog i slovenskog podrijetla.[4] Krajem 19. stoljeća njegov otac Antal Wnoucsek iz rodnog Pečuha seli u Rijeku, gdje ženi Annu Mariju Rostand, djevojku franko-slovenskog porijekla. Obitelj živi u gradskoj četvrti Mlaka u skromnim uvjetima, a otac radi kao vratar u Ljuštionici riže. Šestero se djece (Elena, blizanci Romolo i Remo, Wilma, Galatea i Abdon) od malih nogu asimilira u Fiumane (riječke Talijane) („Osjećam se Talijanom oduvijek, od kada rasuđujem“ piše Romolo u pismu upućenom talijanskom veleposlanstvu u Budimpešti). Kako su i roditelji naklonjeni talijanskoj kulturi koja ih okružuje, osim mađarskog i njemačkog, kod kuće govore i fiumanski dijalekt. Dom Wnoucsekovih odiše umjetnošću: otac i djeca sviraju svi po nekoliko instrumenata pa u njihovoj kući nisu rijetki koncerti u kojima sudjeluju i prijatelji, a majka svakom novorođenom djetetu posvećuje tankoćutne stihove.

Nakon završena osnovnoga i srednjeg obrazovanja (na mađarskom), Romolo odlazi u Budimpeštu gdje upisuje Kraljevsku akademiju lijepih umjetnosti, tada jednu od najmodernijih u Europi. Po završetku studija vraća se u rodni grad, koji je u međuvremenu postao dio Kraljevine Italije. Izvodi tada više javnih radova: dva dekorativna panoa u duhu futurizma za Riječki velesajam (1928.), zidne slike i dekoracije u atriju Gornje kapucinske crkve (1929.), dva anđela u visokom reljefu za glavno pročelje Zavjetne crkve na Kozali (1933.) i zidne kompozicije u „Rajonskom domu“ na Kozali (danas nepostojeće). Među najboljim njegovim radovima iz tog doba smatraju se crteži ugljenom na temu ljudske figure i kubokonstruktivističke slike, koje javnost teže prihvaća („Došao sam iskvariti ukus svojih sugrađana“ izjavljuje tada umjetnik). Godine 1935. mijenja prezime u Venucci, a 1938. ženi se Sušačankom Margaretom Kuss te se nastanjuje u vrlo skromnom stanu na usponu Kalvarija.[5]

Neke od njegovih skulptura kao što su "La forza della volontà" iz 1933/34. su Udruge antifašista okarakterizirale kao "grubi primjer fašističke umjetnosti" [6] [7]

Nakon rata Venucci svjedoči duboku povezanost s rodnim krajem, od kojeg se ni u najtežim uvjetima poratnog života i opstanka u novoj Jugoslaviji ne može odvojiti, čak ni za velikog egzodusa riječkog stanovništva četrdesetih i pedesetih godina.[8] Godine 1946. Venucci je zajedno s Jakovom Smokvinom, Vinkom Matkovićem i Vilimom Svečnjakom osnivačem gradske podružnice Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, današnjeg Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke[9].

Godine 1947., nakon rada u jednom osiguravajućem društvu i u Građevnom projektnom uredu, ulazi u školski svijet, gdje će ostati do umirovljenja 1971. Predaje crtanje, deskriptivnu geometriju i povijest umjetnosti u Talijanskoj gimnaziji, crtanje u Učiteljskoj školi i dvjema talijanskim osnovnim školama Gelsi i Belvedere. Godine 1963. utemeljuje Tečaj crtanja i slikarstva u Circolu (Zajednici Talijana), koji od 1986. nosi njegovo ime. Godine 1971. u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja priređuje jednu od rijetkih samostalnih izložbi izlažući ulja i akvarele na temu Staroga grada. 1972. dobiva Nagradu grada Rijeke kojoj slijedi i dobivanje većeg stana, na području Kozale. 1976. za sliku „Arlecchino“ dobiva Prvu nagradu na Natječaju umjetnosti i kulture „Istria Nobilissima“. Preminuo je 2. kolovoza 1976. i počiva na groblju Kozala.[10]

Godine 1989. supruga pokojnog slikara poklonila je tadašnjoj Modernoj galeriji zbirku od 87 radova (48 ulja, 37 crteža i 2 skulpture), koja predstavlja presjek njegovog životnog djela.[11]

Umjetničko djelovanje[uredi VE | uredi]

Nakon prve postimpresionističke faze (Kantrida, 1922.), njegove se slike odlikuju eskpresionističkom dramatikom (Portret mladića, 1927.). U razdoblju 1929.-35. u svojim je slikama ostvario sintezu futurizma i kubokonstruktivizma (Dekomponirani akt, 1927.; Figura, 1930; Portret Francesca Dreniga, 1931.), što je primijenio i na tri skulpture (Kupačica, 1932.; Snaga volje, 1933.; Ženski akt). U djelima do 1960. ostao je vjeran ekspresionističkoj paleti i konstruktivistički modeliranoj formi. U razdoblju 1960.-70. slika apstraktne kompozicije (Muzička kompozicija, 1963.; Apstraktna kompozicija, 1968.) i ciklus Gromače. God. 1970.-76. slika na način ekspresivnoga realizma motive iz Rijeke i Sušaka te luke i brodove. Bavio se likovnom pedagogijom, ilustracijom, restauriranjem slika i grafičkim oblikovanjem. Izlagao je od 1927., a samostalno u Rijeci (1944., 1957., 1971., 1993.) i Vareseu (1965.).[12] Svirao je tri instrumenta, a posebice je bio izvrstan violinist.[13]

Djela nastala između 1927. i 1935. vjerojatno tvore najvrijedniju od svih faza u njegovu opusu. Venuccijevi crteži ugljenom od 1927. kreću ka ekspresivnosti linije, gestualnosti poteza, redukciji detalja, oblika i boje u slikama ili koloriranim crtežima. Stremeći sve više pojednostavljenju forme, pojačavao je oštrinu linije, umnožavao paralelno crtovlje naglašavajući time zatamnjenja, udubine i sjene, granice volumena, oblikujući novu realnost i prostor tamnijim i svjetlijim nedefiniranim plohama. Crtež je vremenom postao čvršći, a tema sve manje važna iako još uvijek prepoznatljiva: autoportreti, portreti ili ženski aktovi (stojeći, sjedeći ili ležeći). Nedefiniranih portretiranih osobina, ti se ljudski likovi često pretvaraju u jedini cilj crteža: linearno oblikovanje i definiranje volumena, koji se razvijaju u dva smjera: na kristalično, oštrokutno mrvljenje, razbijanje, lomljenje volumena u manje dijelove čime se približava specifično izlomljenom crtežu talijanskih futurista; ka integraciji, sažimanju i zaobljavanju volumena i oblika ljudskog lika i predmeta, odbacujući detalje i svodeći sav prikazan sadržaj na embrionalne sažete forme.[14]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1]
  2. Moja Rijeka Marta Ožanić: Predstavljanje murala Remo & Romolo Venucci, 24. kolovoza 2016. (pristupljeno 31. kolovoza 2016.)
    "Umire u Rijeci 1976. godine, a tek je nekoliko desetljeća nakon smrti priznat kao najveći riječki likovni umjetnik 20. stoljeća."
  3. [2]Prijedlog za osnivanje galerije "Romolo Venucci"
  4. Muzej moderne i suvremene umjetnosti - Rijeka Daina Glavočić: Zbirka Romolo Venucci
  5. Sergio Molesi; Erna Toncinich: Romolo Venucci (monografija), Rijeka-Trst, 2008., str. 33.-34.
  6. Novi list Nova skulptura na izložbi koja u dijelu javnosti izaziva kontroverze, 2. veljače 2007.
    "Riječki antifašisti ističu ideološku podlogu nedavno odlivene Venuccijeve skulpture u bronzi »Forza della volonta«...Izazvani izloženim uputili su prosvjed, kako navode, »radi ponovnog vala prodora fašističke ideologije u Rijeku, ovaj put pod krinkom umjetnosti«.
  7. La Voce del Popolo (tal.) Quando l'arte è vista come strumento della politica Squalificandola come «fascista» si tenta di cancellare una realtà culturale, 08. veljače 2007.:
    La statua "La forza della volontà" (1933/34) del maestro Romolo Venucci è stata definita dall'Associazione antifascisti un "brutto esempio dell'arte di quel momento (il fascismo, ndr) visto che è stata realizzata per il concorso "Legionario di Fiume"
  8. Muzej moderne i suvremene umjetnosti - Rijeka Daina Glavočić: Zbirka Romolo Venucci
  9. Vijenac br. 175/2000. Nataša Šegota Lah: Sedamdesete su bile godine, 16. studenoga 2000.
  10. Sergio Molesi; Erna Toncinich: Romolo Venucci (monografija), Rijeka-Trst, 2008., str. 34.
  11. [3]Prijedlog za osnivanje galerije "Romolo Venucci"
  12. [4]D. Glavočić, Romolo Venucci (1903-1976), retrospektivna izložba (katalog), Rijeka, 1993. – M. Balabanić Fačini, Romolo Venucci, Riječki Stari grad i platane (katalog), Rijeka, 1993.
  13. [5]Marta Ožanić, "Predstavljanje murala Remo & Romolo Venucci" (članak).
  14. [6]Daina Glavočić, Međuratni crteži/opus riječkog slikara Romola Venuccija

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Kultura.hr Zbirka Romolo Venucci Hrvatska kulturna baština - Nacionalni program digitalizacije online - Ministarstvo kulture
  • Hrvatska znanstvena bibliografija Lovorka Magaš: Romolo Venucci. Riječki doprinos hrvatskoj avangardi