Sahara
| Sahara | |
|---|---|
 Pješčane dine u Alžiru | |
 Zemljopisni položaj Sahare u Africi | |
| Lokacija |  Alžir  Čad Egipat  Libija Mali  Mauretanija Nigerija  Maroko Sudan  Tunis |
| Visina | -133 do 3.415 m |
| Dužina | 6.000 km |
| Širina | 1.800 km |
| Površina | 9.200.000 km2 |
| Max. temp. | 58 °C |
| Min. temp. | 0 °C |
| Oborine | 20-100 mm/god. |
| Geografija | |
| Koordinate | 23°00′N 13°00′E / 23.00°N 13.00°E |
| Naselja | Kairo, Nouakchott, Tamanrasset, Ouargla, Béchar, Hassi Messaoud, Ghardaïa, El Oued, Timbuktu, Agadez, Ghat, Faya-Largeau |
| Resursi | nafta, prirodni plin, uranij |
Ovo je glavno značenje pojma Sahara. Za druga značenja pogledajte Sahara (razdvojba).Sahara je najveća vruća pustinja na Zemlji, te treća najveća (nakon Antarktičke i Arktičke pustinje), površine preko 9.100.000 km² koja se nalazi u Sjevernoj Africi. Njeno ime, Sahara, je latinizirani oblik arapske riječi pustinja (صحراء ⓘ). Nalazi se između Saharskog Atlasa i Sredozemnog mora na sjeveru, Crvenog mora na istoku, sudanskih stepa i Sahela na jugu, te Atlantskog oceana na zapadu. Od sjevera prema jugu je široka 2.000 km, a od istoka prema zapadu 6.000 km.
Sahara, onakva kakva je danas, postoji preko 3,5 tisuća godina. U dalekoj prošlosti bila je zelena.
U reljefu se izmjenjuju zavale i gorska bila. Sredinom Sahare pružaju se planinski masivi Ennedi, Tibesti (najviši vrh Sahare Emi Koussi 3.415 m) i gorje Ahaggar (3.005 m), na koje se prema sjeveru priključuje ravnjak Tademait (835 m). Južnom dijelu pripada gorje Aïr i veliki dio zavale Čad. Gorje je vrlo staro, građeno je od arhajskih slojeva, koje pokrivaju vulkanske stijene. Gorje okružuju stepeničasti ravnjaci, građeni od pješčenjaka, od kojega se sastoji i najveći dio Sahare.
Golema pustinja posljedica je fizičko-kemijskih procesâ. Iako se Sahara naziva „oceanom pijeska”, samo je 20% njezine površine pokriveno pijeskom; ostalo su gole stijene, šljunak, prašina i dr. materijal, te slane i slične površine. Najveći utjecaj na formiranje površine imaju vrlo velike dnevne i noćne temperaturne razlike, koje uzrokuju i raspadanje kamenja, te vjetar, koji odnošenjem prašine i pijeska mjestimično ostavlja golu kamenu podlogu. Izuzev egipatskog područja, u kojem su dine međusobno odvojene, u ostalim su dijelovima Sahare one grupirane i stvaraju nizove usporedne sa smjerom dominantnih vjetrova. Često su 100 do 200 m visoki gotovo kompaktni nizovi dina odvojeni usjecima, kojima su nekad vodili karavanski putovi. U pustinji je i niz depresija, među kojima je Kattara u Egiptu (–133 m) najprostranija na svijetu (18.000 km²). Karakteristična su pojava i slana jezera (šotovi), osobito jugoistočno od Saharskog Atlasa (Melrhir, Djerid, Chergui, El-Hodna).[1]
Stijene Tasili n'Adžera, jugoistočni Alžir
Šiljasto kamenje između In Salaha i Ahaggara (1985.)
Dine blizu El Golea - prema In Salahu (1985.)
Stijena u Tadrart Akakusu, Libija
Sahara je najveće suho područje na Zemlji. Klima je suha i vruća s vrlo rijetkim oborinama. Više od 50% njezine površine prima godišnje samo 20 mm, a ostali dijelovi do 100 mm oborina. Visoki zračni tlak nad Saharom uzrokuje intenzivnu suhoću. U sjevernome dijelu Sahare kiše pretežno sipe, dok u središnjem dijelu pljušte i često nanose velike štete usjevima i nastambama po oazama.[1] Posljednjih desetljeća bilježi se širenje pustinje Sahare. Sahel na jugu je često nazivan „kritičnom zonom” u koju, unatoč ljudskom opiranju, pustinja prodire nekoliko kilometara godišnje.
Pješčane oluje nastaju naglo i stvaraju tzv. pješčani zid ili zavjesu, zamračuju horizont te imaju katastrofalne posljedice. Glavni su vjetrovi samun (u Egiptu nazvan hamsin) i harmatan. Preko godine puše pasat koji po rubovima donosi male količine oborina. Zbog nedostatka naoblake insolacija je vrlo jaka (3600 do 4000 sati godišnje).
Srednja godišnja temperatura iznosi 31 °C. U području In Salaha temperatura raste i preko 50 °C. Maksimalna temperatura, ujedno i najviša na svijetu, iznosila je 58 °C (zabilježena u Libiji). Razlike između dnevnih i noćnih temperatura kreću se od 15 do 30 °C. U sjevernome dijelu Sahare najtopliji su mjeseci srpanj i kolovoz, a u južnome svibanj i lipanj. Zbog blizine oceana atlantsko pročelje ima nešto veću relativnu vlagu, naoblaku i količinu oborina. Oaze smještene pretežno u nižim područjima i bliže podzemnoj vodi imaju svoju mikroklimu.[1]
Nil, s izvorišnim područjem izvan Sahare, jedina je rijeka koja stalno teče pustinjom. Suhim koritima (vadi) riječnih tokova iz nekadašnjih vlažnih razdoblja Sahare, teku nakon pljuskova kratkotrajne bujice. Podzemne su vode pod pustinjom obilne i leže u dvama odvojenim slojevima. Dio je korisnih podzemnih voda slan, ali se može iskorištavati za natapanje i u slične svrhe. U središnjem dijelu Sahare toplina takve vode iznosi 50 do 70 °C pa se mora rashlađivati. Zbog opadanja razine podzemne vode arteški se bunari nakon stanovitoga vremena opremaju crpkama.[1]
Vegetaciju sjevernoga rubnoga saharskog područja, koje ima nešto veću količinu vlage, obilježava ograničen broj sredozemnih vrsta (maslina, smokva, mirta, čempres). U oazama uz vrlo važnu datuljnu palmu uspijevaju žitarice, povrće i voće. Izvan tih područja mjestimično se javlja nisko drveće i trnovito grmlje s vrlo dugim i razgranatim korijenjem. Akacija i tamaris karakteristični su za prijelazno područje Sahel.[1]
Pustinjski gušteri, rovke i druge životinje prilagođene su suši, žezi i noćnoj hladnoći. Ostali malobrojni životinjski svijet (antilopa, gepard, pustinjski ris i lisica) ograničen je na određena područja (ravnjaci i sl.). Zvijeri su gotovo istrijebljene.[1]
Jednogrba deva (lat. Camelus dromedarius) 1985. Zapadni Veliki Erg
Krdo deva u Guelta d'Archei, sjeveroistočni Čad
_1985._Zapadni_Veliki_Erg.jpg)
Špiljski crteži, lončarstvo, grobovi i slični nalazi govore o naseljenosti toga područja u proteklim, povoljnijim klimatskim razdobljima. U Sahari živi oko 2,5 milijuna ljudi. Najnaseljenija su područja Sahare ona u Egiptu, Maroku, Mauretaniji i Alžiru. Najveći je saharski grad Kairo (Egipat); ostali su značajniji gradovi u saharskom pustinjskom području: Nouakchott (Mauretanija), Tamanrasset (Alžir), Timbuktu (Mali), Agadèz (Niger), Ghat (Libija), Faya-Largeau (Čad).
Stanovništvo tvore arapsko-berberski narodi u sjevernome dijelu, arabizirani Crnci na zapadnom, Tuarezi u južnome području središnjega dijela Sahare, Tubu u gorju Tibesti i dr.
Politički i gospodarski procesi koji su posljednjih desetljeća zahvatili afričko tlo odrazili su se, ovisno o zemlji u sastavu koje je dio te pustinje, u većoj ili manjoj mjeri i na njezino stanovništvo. Naselja su samo u oazama, a one su najbrojnije duž Nila. U unutrašnjosti su najpoznatije Kufra (Al-Kufrah), Siva, Faijum i dr.
 | Predloženo je da se ovaj dio članka izdvoji u novi članak. (Rasprava) |
Uobičajena prehrana nomada bazirana je na mlijeku, žitaricama, datuljama i ponekad mesu. Žitarice služe za pripremu griza, tvrdog kruha i kus-kusa. Jedan dio prosa (bot. jednogodišnja biljka (lat. Panicum miliaceum) iz porodice trava (Gramineae). Zrnje se od davnine koristi za prehranu ljudi, peradi i stoke, uzgaja se u Sahari, a ostalo dolazi iz drugih područja oko Sahare. Najcjenjenija vrsta uzgaja se u Damergou (Nigerija), sjeverno od Zindera. Pšenica se uzgaja i u pustinji. Uporaba bijelog brašna je sve češća u Tamanrassetu. Tagella (tvrdi kruh bez kvasa) peče se u pijesku. Za pripremu je potrebna voda i mljevena mješavina žitarica; žito, kukuruz i proso, koja više sliči na griz nego na brašno. Rupa u pijesku, prekrivena vrućim pepelom i žaravicom, zamjenjuje pećnicu. Kad se kruh ispekao, ispere se vodom i iskida na komadiće. Servira se s posebnom salsom ili topljenim maslacem. Za vrijeme putovanja na devama tagella je osnovna namirnica nomada. Elfetat podsjeća na palačinke, ali tijesto ne sadrži jaja i deblje je. Tava je ovdje zamijenjena vrućim kamenom. Mechouia i kus-kus, rezervirani za svečanosti. Kus-kus je najraširenije jelo sjeverne Afrike, a u svom originalnom oblike to je jelo najsiromašnijih slojeva, jer se sastoji od skuhanih grubo mljevenih zrna pšenice prelivenih juhom od različitog povrća i rastopljenim ovčjim ili goveđim lojem. Kod bogatih kus-kus je fina pšenična krupica prelivena povrćem na maslacu i najboljim komadima mesa peradi i divljači. Mešui su na drvce nabodeni slojevi biranh komada mesa janjetine i povrća ispečeni na žeravici. Tamahaq označavaju mlijeko; kozje, devino, rjeđe kravlje ili ovčje. Mlijeko se i ukiseljava, a radi se topljeni maslac i sir. Datulje, koje se lako konzerviraju, najprikladnije su namirnice u saharskim uvjetima. Bogate su vitaminima, bjelančevinama i šećerima. Nomadi više vole manje skupu vrstu leguaza, porijeklom iz Touatua, od one deglet-nour, koje su mekane i jako slatke. Datulje se konzerviraju i transportiraju vrlo jednostavno, a konzumiraju se cijele ili u obliku u pirea. Kamioni sve više zamjenjuju karavane koje su donosile datulje iz Touata. Oni dovoze i meso, uvozeći živu stoku iz Malija i Nigera. Stoka nomada ne može zadovoljiti lokalne potrebe, a osim toga, samo su koze i magarci otporni na sušu Hoggara. Prije suše iz 1973-e koja je prepolovila broj stoke, veliki deve iz Hoggara su išle je na pašu u Tamesvau (Niger), zapadno od Agadeza. Četveročlana obitelj koja ima 40 koza i dvije deve smatra se bogatom. Nomadi nemaju perad. Povrće je skupo i rijetko se nalazi na jelovniku nomada. Iznimka su suhe rajčice i kapula, koji se koriste svakodnevno. Unatoč cijenama, uvozni su proizvodi uvijek atraktivniji, a to su najčešće: sardine, tuna, tjestenina, džemovi, sirevi i kava. Sol je važna kao i voda. U Hoggaru se sol se nalazi u Amadroru, između Tedefestaa i Tassili N'Ajera, i još se dan danas prenosi na devama do Tamanrasseta. Najveći dio proizvodnje izvozio se u Niger.
Izvlačenje vode iz bunara - Između Ghardaie i El Golee 25. travnja 1985. Voda je slankasta i prljavo žuta.
Izvlačenje vode iz bunara - Između Ghardaie i El Golee 25. travnja 1985.
Oaza Arak Tuarezi drže vodu u mijehu 27. travnja 1985.
Oaza Arak Tuareškinja priprema mijeh za spremanje vode 27. travnja 1985.
Berberka melje žitarice u žrvnju - El Golea 25. travnja 1985.
Mljevenje žitarica u žrvnju - El Golea 25. travnja 1985.
Plantaža (200 000 palmi) datulja u El Golei 25. travnja 1985.
Nezrele datulje u In Salahu 26. travnja 1985.
Tržnica u El Golei 25. travnja 1985. Menta, naranče, krumpiri..
Tržnica u In Salahu 26. travnja 1985. Zelena salata...
Tuareg priprema Tagellu 1985. Središnja Sahara.
Kus-kus koji je pripremio Tuareg koristeći Tagellu i devino sušeno meso 1985.
Priprema kus-kus na Hogarru. 1985.
Tuareškinja priprema kus-kus na Hogarru. 1985.
Poljodjelstvo je ograničeno na uski sjeverni rub Sahare i na umjetno natapane površine po oazama. Male proizvodne količine jedva podmiruju potrebe stanovnika. Stočarstvo (uzgoj ovaca, koza, konja i deva) opada. Rudno bogatstvo Sahare jače se iskorištava nakon II. svjetskog rata. Traganje za naftom u Alžiru datira od 1947. Otkrića velikih količina nafte u području Hassi Messaoud, Edjeleh i dr. (1956) potaknula su daljnja istraživanja, a ona u Libiji (Sarir, Dahra, Zaltan i dr.) dala su neočekivano dobre rezultate. Naftna ležišta otkrivena su i u Egiptu, Tunisu, Maroku, Čadu i Nigeru. Uz naftu se iz alžirske Sahare (ležišta Hassi R’Mel i dr.) izvoze i velike količine prirodnoga plina. Ležišta prirodnoga plina imaju i Libija te Egipat i Tunis. Opsežna potraga za naftom i prirodnim plinom dovela je do otkrića značajnih ležišta pitke vode u podzemlju. Za izvoz kvalitetne željezne rude i prirodnih fosfata iz saharskoga dijela Mauretanije izgrađena je željeznička pruga (1962.) do luke Nouadhibou na atlantskoj obali. Ležišta uranijeve rude nalaze se posvuda, ali su najkarakterističnija za Niger. U Ahaggaru, Aïru i Tibestiju otkriven je niz drugih ruda (bakar, nikal, kobalt, molibden, volfram, mangan, zlato). Osobito su značajna ležišta soli, kojom se trguje od davnine.[1]
Unatoč životnim opasnostima, karavane su se stoljećima kretale Saharom, povezivale oaze, trgovale i prenosile zlato, bjelokost, sol i robove. Najpoznatiji karavanski putovi bili su „mauretanski put” (Senegal–Atar–Ijill–Agadir), Gao–Tessalit–Reggane–Adrar–Béchar, Agadès–Bilma–Gatrun–Fezan–Tripoli i dr. Oko 1920. uspostavljene su prve prometne veze motornim vozilima na cestama Béchar (Colomb Béchar)–Laghouat–Biskra, In Salah–Ahaggar–Agadès i dr. Dok su se prometne veze unutrašnjosti s obalnim područjem razvile u vezi s iskorištavanjem ležišta i izvoza ruda, međusobno je povezivanje unutrašnjih dijelova slabije. Suvremene transsaharske ceste povezuju Alžir s Malijem i Nigerom, Mauretaniju s Marokom, Egipat sa Sudanom. Koriste se i u turističke svrhe, ali su zbog nestabilnih političkih prilika nesigurne kao i u prošlosti. Saharskim područjem prolazi i automobilističko-motociklistička ruta utrke Pariz–Dakar. Najveće značenje za svladavanje toga golemoga prostora ima zračni promet s mnogim zračnim lukama po oazama.[1]
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Sahara |
- Slike Sahare sa stranice alžirske misije UN-a Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. rujna 2008. (Wayback Machine)
- Preko 3000 fotografija Sahare
- Flora i fauna Sahare Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. studenoga 2011. (Wayback Machine)