Simone de Beauvoir

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Simone de Beauvoir

Simone Lucie Ernestine Marie Bertrand de Beauvoir (Pariz, 9. siječnja 1908. - Pariz, 14. travnja 1986.), francuska spisateljica, intelektualka, egzistencijalistička filozofkinja, politička aktivistkinja, feministkinja i društvena teoretičarka. Iako samu sebe nije smatrala filozofkinjom, značajno je utjecala na egzistencijalizam i feminističku teoriju.[1] De Beauvoir je napisala brojne romane, eseje, biografije, autobiografiju te monografiju o filozofiji, politici i društvenim pitanjima. Svojim zalaganjem za emancipaciju žena i nekonformističkim duhom zauzela je istaknuto mjesto u francuskom egzistencijalizmu lijeve orijentacije.

Najpoznatija je po djelu Drugi spol (1949.), detaljnoj analizi ženske povijesti i suvremene egzistencije. Ova knjiga jedno je od temeljnih uporišta suvremenog feminizma. U Hrvatskoj, prijevod Drugog spola objavljen je nedavne 2016. godine u izdanju Naklade Ljevak.[2] Među ostalim djelima Simone de Beauvoir ističu se Uspomene dobro odgojene djevojke te kraći roman Veoma blaga smrt u kojem je krajnje realistički prikazala posljednje trenutke u životu svoje majke.

Biografija[uredi VE | uredi]

Rane godine[uredi VE | uredi]

Simone de Beauvoir rodila se u Parizu, 9. siječnja, 1908. godine. Njezini roditelji bili su Françoise de Beauvoir i Bertrand de Beauvoir, a imala je i dvije godine mlađu sestru Hélène, koja će jednog dana postati slikaricom.[3] Budući da su izgubili mnogo materijalnih dobara tijekom Prvog svjetskog rata, obitelj se borila kako bi zadržala svoj buržoaski status. Ipak, Simone i Hélène školovale su se u jednoj od tada najprestižnijih samostanskih škola. De Beauvoir je bila veoma religiozna djevojčica i namjeravala je postati časnom sestrom. U svojim teenagerskim godinama, međutim, izgubila je vjeru ostavši ateistkinjom do kraja života.[4]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Nakon što je postala sveučilišna prvostupnica (baccalaureus) metematike i filozofije 1925. godine, nastavila je studirati matematiku na Institut Catholique de Paris te književnost i jezike na Institut Sainte-Marie. Zatim je studirala filozofiju na Sorbonni gdje je diplomirala 1928. godine. Netom poslije napisala je diplôme d'études supérieure (usporediva je s magistarskom disertacijom) o Leibnizu.[5] Simone de Beauvoir bila je deveta žena koja je diplomirala na Sorbonni, budući da su se Francuskinje tek tada izborile za pristup visokom obrazovanju.

U početku je de Beauvoir radila sa Mauriceom Merleau-Pontyjem i Claude Lévi-Straussom jer su svo troje završili predavačku praksu u istoj srednjoj školi. Iako nije bila na službenom popisu studentica/studenata, slušala je predavanja na École Normale Supérieure gdje se pripremala za agrégation u filozofiji, vrlo težak poslijediplomski ispit koji je služio rangiranju studentica/studenata na nacionalnom nivou. Dok je tamo studirala upoznala je studente Jean-Paul Sartrea, s kojim je bila u romantičnoj vezi, Paula Nizana i René Maheua, koji joj je dao doživotni nadimak Castor, odnosno dabar.[3] Iako su de Beauvoir i Sartre bili partneri pedeset i jednu goninu,[6] de Beauvoir je odlučila nikad se ne udavati ili živjeti u kohabitaciji; imala je ljubavnice i ljubavnike te nije imala ambicija postati majkom. Svoj život posvetila je obrazovanju i političkom angažmanu, pisala je i podučavala.[7] Ocjenjivači za agrégation dodjelili su Sartreu prvo mjesto, dok je de Beauvoir završila na onom drugom. Ipak, u dobi od samo dvadeset i jedne godine, postala je najmlađom osobom u povijesti koja je položila ovaj ispit.[8]

Pišući o svojoj mladosti u Mémoires d'une jeune fille rangée, de Beauvoir je zamijetila: "...individualizam mojeg oca i poganski etički standardi bili su u potpunoj suprotnosti s rigidnim moralnim konvencionalizmom učenja moje majke. Ova neravnoteža, koja je učinila moj život vrstom beskonačne disputacije, glavni je razlog zbog kojeg sam postala intelektualka".[9]

Srednja dob[uredi VE | uredi]

Od 1929. do 1943. godine, de Beauvoir je podučavala kao lycée (profesorica ili profesor kojai mlade srednjoškolske dobi priprema za baccaleureat), sve dok se nije mogla uzdržavati isključivo od zarade koju bi stekla svojim intelektualnim radom, odnosno pisanjem. Podučavala je na Lycée Montgrand (Marseille), zatim Lycée Jeanne-d'Arc (Rouen) te Lycée Molière (Paris).[10]

Što se tiče trendova u filozofiji koji su utjecali na de Beauvoir, valja spomenuti Sartrea čija se misao nazire u egzistencijalističkim spisima poput njezina L'Invitée. Također, de Beauvoir je značajno utjecala na Sartreovo poznato djelo L'Être et le néant: Essai d'ontologie phénoménologique. U mnogim se djelima kod de Beauvoir osjeća utjecaj Hegela i Leibniza. Naime, neo-hegelijanski preporod vođen Alexandrom Kojèveom i Jeanom Hyppoliteom 1930ih inspirirao je čitavu generaciju francuskih misliteljica i mislioca, uključujući i de Beauvuoir, koji su nanovo otkrili Hegelov Phänomenologie des Geistes.[11][12]

1950. i 1954. godine de Beauvoir je osvojila najprestižniju francusku književnu nagradu za roman Les Mandarins.[13]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Gošća (L'Invitée), 1943.
  • Mandarini (Les Mandarins), 1954. – roman za koji je dobila Goncourtovu nagradu
  • Drugi spol (Le deuxième sexe), 1949.
  • Slomljena žena (La femme rompue), 1967.
  • Starost (La vieillesse), 1970.


Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Simone de Beauvoir
  1. http://plato.stanford.edu/archives/fall2010/entries/beauvoir/
  2. http://www.ljevak.hr/knjige/knjiga-20751
  3. 3,0 3,1 Mussett, Shannon. Simone de Beauvoir Biography on the Internet Encyclopedia of Philosophy. Retrieved 11 April 2010.
  4. Thurman, Judith. Introduction to Simone de Beauvoir’s The Second Sex. Excerpt published in The New York Times 27 May 2010. Retrieved 11 April 2010.
  5. Margaret A. Simons (ed.), Feminist Interpretations of Simone de Beauvoir, Penn State Press, Nov 1, 2010, p. 3.
  6. Seymour-Jones 2008, p. Back cover
  7. Schneir, Miriam (1994). Feminism in Our Time, Vintage Books. ISBN 0-679-74508-4
  8. Menand, Louis. "Stand By Your Man". The New Yorker, 26 September 2005. Retrieved 11 May 2010.
  9. Memoirs of a Dutiful Daughter, Book One
  10. Kelly Oliver (ed.), French Feminism Reader, Rowman & Littlefield Publishers, 2000, p. 1; Bulletin 2006 de l'Association amicale des anciens et anciennes élèves du lycée Molière, 2006, p. 22.
  11. Ursula Tidd, Simone de Beauvoir, Psychology Press, p. 19.
  12. Nancy Bauer, Simone de Beauvoir: Philosophy, and Feminism, Columbia University Press, 2012, p. 86.
  13. Le Bon-de Beauvoir, Sylvie. "Preface: A Transatlantic Love Affair", The New York Times, pristupljeno December 28, 2017