Sunčev bljesak
.jpg)
Sunčev bljesak (engl. solar flare) je velika eksplozija u Sunčevoj atmosferi, koja može osloboditi oko 6 × 1025 džula energije što je oko šestine ukupne energije koju Sunce izrači svake sekunde).[1]
Sunčevi bljeskovi utječu na sve slojeve Sunčeve atmosfere – griju plazmu korone do 10 milijuna kelvina i ubrzavaju elektrone, protone i teške ione do relativističkih brzina. Stvaraju elektromagnetsko zračenje na svim valnim duljinama, od radio valova do gama-zračenja.
Većina Sunčevih bljeskova se pojavljuje u aktivnim područjima oko Sunčevih pjega, gdje snažno magnetsko polje prolazi fotosferu i povezuje se s koronom. Prijenos energije je trajanje reda veličine minute. Posebno snažni Sunčevi bljeskovi mogu uzrokovati koronalne izbačaje masa.
Odaslano rentgensko i ultraljubičasto zračenje koje pogodi Zemljinu ionosferu ometa veliki opseg radio-komunikacija. Izravne emisije Sunčevih bljeskova na decimetarskim valnim duljinama mogu ometati rad radara i ostalih uređaja koji rade na tim frekvencijama.
Sunčeve bljeskove su prvi otkrili Richard Christopher Carrington i neovisno Richard Hodgson 1859. Sunčevi bljeskovi su viđeni i na nekim drugim zvijezdama.
Učestalost pojavljivanja Sunčevih bljeskova je različita, od nekoliko na dan kada je Sunce najaktivnije, pri čemu oni učestalo prate aktivne regije bogate Sunčevim pjegama, pa sve do jednog na tjedan u razdoblju Sunčevog minimuma. Mali bljeskovi su češći od velikih.
Sunčevi bljeskovi zbog svoje ekstremne energije i snage nisu lako zamjetni u svjetlosnom spektru, no lako se detektiraju uređajima koji prate ekstremno UV-zračenje i rentgensko zračenje.
Znanstvenici smatraju da Sunčevi bljeskovi nastaju zbog pojave magnetske rekonekcije (engl. magnetic reconnection). To se događa kada se promijene magnetske linije dva magnetska polja suprotnog smjera u trenutku povezivanja. Ta promjena je povezana s oslobađanjem energije iz osnovnog magnetskog polja u unutrašnjosti Sunca.[2]
Sunčevi bljeskovi se dijele na A, B, C, M ili X, prema vršnom toku energije (W/m2), kada se mjeri u rentgenskom zračenju valne duljine 0,1 do 0,8 nm iz blizine Zemlje, kao npr. s letjelice GOES. Svaka klasa ima vršni tok energije deset puta veći od prethodnog, dok klasa X ima vršni tok energije 10 − 4 W/m2. Unutar klasa je podjela od 1 do 9. Primjerice klasa X2 je dva puta snažnija od X1. Najsnažnije klase, M i X, često su povezane s različitim smetnjama u Zemljinoj ionosferi.
Sunčevi bljeskovi imaju snažan utjecaj na prognozu svemirskog vremena u blizini Zemlje. Mogu izazvati koronalno izbacivanje mase. Te čestice mogu poremetiti rad računala na svemirskim letjelicama, a ljudskoj posadi dati opasne količine ionizirajućeg zračenja.[3]
Neke valne duljine rentgenskog zračenja mogu povećati ionizaciju u gornjoj Zemljinoj atmosferi, koja može ometati kratkovalne radio komunikacije. Osim toga, mogu i dodatno zagrijati vanjsku atmosferu zbog čega ona poveća volumen i jače obuhvati umjetne satelite u niskoj Zemljinoj orbiti pri čemu gube više brzine i lakše gube na visini. Svemirskim letjelicama koje nemaju mogućnost ponovnog ubrzavanja to smanjuje orbitalni životni vijek. Energetske čestice utječu i na stvaranje polarne svjetlosti.
Najsnažniji Sunčev bljesak u posljednjih nekoliko stotina godina je bio 1. rujna 1859., kojeg je promatrao britanski astronom Richard Carrington. On je bio vidljiv golim okom i stvorio je polarnu svjetlost, koja se vidjela čak na Kubi i Havajima. Poremećaj elektroenergetske mreže kojeg je izazvao električnom indukcijom izazvala je požar na nekim telegrafskim sustavima. Ovaj bljesak je ostavio tragove i u ledu na Grenlandu, u obliku nitrata i berilija-10, koji se mogu mjeriti i danas.[4]
U novije vrijeme, najsnažniji Sunčev bljesak je izmjeren 4. studenog 2003. (u početku klasificiran kao X28, a kasnije i X45).[5][6] Prije toga je izmjeren bljesak 2. travnja 2001., X20.[7]
Prognozirati pojavu Sunčevih bljeskova je vrlo teško jer nisu poznati njihovi jasni predznaci, no postoji korelacija s učestalošću pojave aktivnih područja, odnosno Sunčevih pjega, baklji i flokula.
Američka ustanova U.S. National Oceanic and Atmospheric Administration (NOAA) daje prognozu mogućih pojava bljeskova za 1-2 dana unaprijed..
- ↑ Kopp G., Lawrence G. and Rottman G., 2005., "The Total Irradiance Monitor (TIM): Science Results", journal=Solar Physics
- ↑ The Mysterious Origins of Solar Flares, Scientific American, 2006.
- ↑ Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. listopada 2008. (Wayback Machine) "New Study Questions the Effects of Cosmic Proton Radiation on Human Cells", 2008.
- ↑ NASA
- ↑
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. rujna 2012. Pristupljeno 17. ožujka 2011.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
- ↑ NASA
