Suradnik:Arny/Pravopis

Prije svega, da napomenem da nisam stručnjak u hrvatskom jeziku, moja područja su prirodne znanosti i informatika. Ipak, čisto kao stvar opće kulture i na osnovu svega pročitanog u životu itd. itd., to mi je prilično zanimljiva tema. S druge strane, gramatika i semantika su grane opće kibernetike što mi je također zanimljivo čak i u okviru nekih stvari u mojim područjima (npr. umjetna inteligencija), ali pustimo sad to. :)

Usput da napomenem da je sve ovo samo moje privatno mišljenje, napisano u privatnom prostoru, te ga svi kojima se ne sviđa mogu slobodno ignorirati. Ako netko ima konstruktivne komentare ili podatke koji mi nedostaju da shvatim neke od dolje navedenih stvari kojima se čudim ili se na njih sablažnjavam, bio bih zahvalan.

Što se samog pravopisa tiče, konkretno upoznat sam s varijantama hrvatskog pravopisa kako slijedi: pravopis s kraja 19. stoljeća prema raznim pisanim materijalima, tiskani pravopis iz 1901., pravopis iz vremena NDH prema pisanim materijalima, tiskani pravopis iz sedamdesetih, tiskani pravopis iz devedesedih, te fragmentarno poznavanje nekoliko posljednjih pravopisa - iz 21. stoljeća (osobno nemam tiskana izdanja).

Zašto je navedeno bitno?

Zato što smatran da je hrvatski pravopis mrcvaren preko svake mjere. Postoji više prijelomnih točaka gdje su se promjene silom nametale, umjesto prirodnom evolucijom jezika kako bi trebalo. Ugrubo gledano, svaka promjena režima ili utjecaj nekog većeg političkog pokreta mesario je pravopis prema svojim željama i potrebama. Neki primjeri: Ilirci, koji su pokušavali postići da hrvatski jezik bude što sličniji srpskom; Ustaše koji su pokušali postići da hrvatski jezik bude što specifičniji, odbacujući riječi tuđeg porijekla; potom dolazi socijalistička Jugoslavija koja opet pokušava ujediniti hrvatski sa srpskim; zatim opet pokušaj "čišćenja" jezika od stranih utjecaja, iznad svega srpskog otkad smo opet samostalni.

Mene osobno politika ne zanima, volio bih imati materinji jezik koji je manje-više ujednačenog pravopisa i vokabulara, ne da svako malo moram ponovno učiti vlastiti jezik; ne veseli me naročito ni kad mi netko prigovori da jezik koji sam učio u djetinjstvu i mladosti "nije po pravopisu".

Još samo da spomenem nekoliko konkretnih primjera onoga što mi se ne sviđa, i to ne samo radi mog "ukusa" nego i radi principa logike, estetike, gore navedene semantike, te etimologije same. Je li riječ hrvatskog ili stranog porijekla, nebitno mi je (zar jezik uvijek mora ispasti vježba iz nacionalizma?), dok god zadovoljava većinu tih principa.

• Uporaba. Smatram da to uopće nije hrvatska riječ, a jedini jezik gdje smatram da je ispravna je slovenski. Zašto? Jednostavno, u rječniku hrvatskog jezika iz 1901. ta riječ ne postoji. Postoji riječ "rabiti", ali ona znači nešto prilično različito.

• Zrakoplov. Iz principa estetike i rasprostranjenosti (u kolokvijalnom govoru), više mi se sviđa "avion". To što nije originalno hrvatska riječ, ne zabrinjava me mnogo, nisam pobornik getoizacije jezika koja se forsira, a sve u svrhu "očuvanja jezika" - zar nikome ne pada na pamet da je i riječ "šećer" - turcizam, a nitko se ne buni ni kad se dijalektalni hungarizam "gumb" koristi kao da je dio standardnog jezika! "Zrakoplov" je riječ koja mi se ne sviđa iz semantičkih razloga - avion ne "plovi" zrakom; s druge strane čak postoje letjelice za koje bi se moglo reći da plove jer rade na uzgon - statičke letjelice (npr. cepelini), dok su avioni dinamičke letjelice - koje zaista "lete". Kako bi onda semantički bio ispravno, "zrakolet"? Ni onaj drugi "razlog", odvajanje od srpskog jezika tu ne igra naročito jer i u tom jeziku postoji "vazduhoplovstvo"...

• Informatički rječnik. Tu forsiranje ide do krajnjih granica, riječi se izmišljaju kao na pokretnoj traci, vjerojatno u svrhu da ne bi (nedajbože) koja strana, engleska riječ ušla u jezik, iako se kolokvijalno koriste upravo takve. Primjera ima mnogo, ali evo poneki: "Download" koji je kolokvijalno "skidanje" (nije semantički baš najsretnije, ali ni "službena" alternativa), izmišljeno je "preuzimanje"; čemu to kad se tako normalno ne govori u praksi, a nema ni semantičkog opravdanja (ako se "preuzima" od nekoga on bi trebao ostati bez toga - "predati"...). "Poveznice" vjerojatno nisu tako loše, ali "narod" je već odavno koristio posuđenicu "linkovi", a postojale su i mnoge prijašnje riječi kao "veze" i "hiperveze"; ne predlažem da se to promijeni, ali smatram da je nužno poštivati i prijašnje verzije (kao kod prijašnjih slučajeva npr. računalo i kompjuter/kompjutor), a ne ih proglašavati za nevaljale samo zato što je netko u međuvremenu izmislio novu riječ.

Za kraj još jedan sažetak onoga što sam htio reći. Prvo, nije da "ne znam pravopis", nego ih znam i koristim više različitih, a ne nužno samo onaj zadnji? A zašto ne? Jednostavno zato što se ne slažem s njima. Jezikoslovci možda smatraju da ih se treba slijepo pridržavati, ali kao netko iz područja prirodnih i tehničkih znanosti, naučio sam svemu pristupati s kritičkim mišljenjem. Ako nešto smatram za budalaštinu, neću to poštivati, bez obzira koliko to "standardno" bilo! Jedan od "najljepših" takvih primjera je miješanje točke i zareza kod decimala, što je notorna ludost za svakoga tko se bavi prirodnim i tehničkim znanostima, a iznad svega informatikom. Vraćanje zareza kao decimalnog znaka također ne pozdravljam jer sam kroz osnovnu i srednju školu, te kroz studiranja na jednom fakultetu tehničkog, a drugom prirodnog smjera, (a to je prilično dugo trajalo, jel') uvijek učio da je decimalna TOČKA.

Još je jedan primjer mrcvarenja jezika u modernim pravopisima koji hoću spomenuti, a to je da više nije jasno je li naš jezik fonetski ili ne; fonetski i nefonetski oblici blatantno se miješaju u nešto što mi nikako nije jasno. Ako smo fonetski jezik, onda se neizgovorivi oblici kao "podatci" i "zadatci" ne smiju koristiti; ako pak nismo fonetski jezik, onda se "liepo vratimo korienskom pravopisu" koji je zaista nefonetski. Ovakvu mješavinu zaista ne razumijem.

Kad smo kod fonetike, ima jedno prastaro pravilo o usklađivanju fonetskih i nefonetskih (stranih) riječi i korijena riječi, a to je razdvajanje tih elemenata. Konkretan primjer po tom principu, može se pisati "Washington-ski" ako je osnova nefonetska, ali ako se sve piše kao jedna riječ onda sve može biti fonetski - "vošingtonski". Nažalost, danas se koristi forma gdje su hrvatska i strana riječ izmiješani u jednu jedinu fonetsko-nefonetsku kombinaciju ("washingtonski"), što je u osnovi protivno "duhu jezika"; nisam siguran kako je točno išlo vremenski, ali svakako znam da je to bilo u upotrebi u periodu između 19. stoljeća i kraja II. sv. rata. Pretpostavljam da je to otpalo negdje u Jugoslaviji... Nažalost, iako smo se uspjeli obraniti od asimilacije jezika, neki od tih finih detalja fonetsko-nefonetskog pisanja pali su kao žrtve...

Da se vratim na temu, ne samo da sam voljan bojkotirati mnoge promjene zadnjih pravopisa, nego bih rado sudjelovao u bilo kojem obliku protesta, peticijama, ili što već, a koji bi bili organizirani u svrhu rušenja raznih jezičnih budalaština koje ulaze u službene pravopise. Nažalost, bojim se da u današnje doba malo tko više razmišlja o kvaliteti jezika, pa je tako nešto malo vjerojatno... :(