Suradnik:Fausto~hrwiki/Fausto2

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Moj svjetonazor[uredi VE | uredi]

Ja sam čovjek zrelih godina, i dalje totalno neozbiljno, djetinjasto i neodgovorno opsjednut željom za učenjem i za razumijevanjem.

Po vjeri sam univerlist, po političkom opredjeljenju liberter i zeleni, po svjetonazoru pacifist i ekologist. Eh, morat ću jednom napisati članke u kojima razjašnjavam ove pojmove!

Kako sam postao wikipedoman[uredi VE | uredi]

Pa tako i surfam internetom. Pa sam tako naravno naletio i na wikipediju, jedan djelić u beskranoj ekspandirajućoj webosferi. Pa sam postepeno shvatio, trebalo je vremena, koliko je to zanimljiv projekt, i koje su njegove vrline i mane.

Pa sam se onda zagrijao, viodjevši koliko je to šaroliko i uzbudljivo, i od rujna 2005. počeo davati svoje priloge i na hrvatskoj wiki. Pomalo i na srpskoj, ne da mi se gnjaviti s engleskom, naravno engleski znam čitati, mogu nešto i napisati, ali na nekoj barbarskoj varijanti.

U što se razumijem[uredi VE | uredi]

Područja moje upućenosti (da ne kažem "struke", što je uži pojam, a filozofija ne može biti struka!) su filozofija, religija, povijest i šah. dobro se razumijem i u rad nevladinih organizacija i društvene pokrete.

Napisao sam veći dio teksta filozofija, i još nešto iz tog područja, ali malo me tu koči upravo to, što mnogo znam i mnogo mislim, pa mi je teško biti sustavan, i svakako sam i previše kritičan.

Zatim su me počele zaokupljati druge teme. Napisao sam dosta tekstova na temu židovstva, tema koja me zanima, ali to je ostalo nedovršeno.

Jedan moj tekst na temu Previše političara, premalo politike možete naći ovdje.

Popis mojih priloga[uredi VE | uredi]

Krajem rujna 2007. broj članaka, kojima sam jedini ili glavni autor, dosegao je brojku 250. Tu je još nekoliko desetaka onih kojima sam nešto manje ili više značajno pridonio. Ako vas zanima, pogledajte potpuni popis. Moja statistika: [1]

Nekoliko tekstova ima izražen autorski karakter. Nastojim time ne opterćivati tekstove. Tako sam napisao članak Stepinac i Židovi, koji je objektivan, pisan na temelju literature. Svoja sam pak razmišljanja odvojio tamo na stranicu za razgovor. Stavio sam ovdje posebno na moju osobnu sranicu, neka ostane ako na sranici razgovora bude mijenjano: Stepinac kao grešnik i pravednik.

Članak Srbi u NDH: Broj žrtava ima formu znanstvenog rada (pregledni članak, ali ima i nekih originalnih pasusa). Zato ga također prekopiram ovdje. Taj ću članak još dopuniti pregledom verifikacije rezlutata, te dopunom o srpskom fantastičnom napuhavanju brojaka, koje su mi servirane u dolje somenutoj diskusiji na srpskoj wikipediji.

Napisao sam veći dio članka Filozofija. Ima odlike autorskog teksta, ali kako obrazlažem, o filozofiji se na drugačiji način niti ne može pisati. Tamo ima i stvari koje su drugi pisali. Moj dio je ovdje.

"Osjetljive teme" bliske prošlosti[uredi VE | uredi]

Negdje u ožujku 2006. prebacio sam se na modernu povijest, uvijek spornu temu, i tijekom proljeća 2006. intenzivno radim na biografiji Josipa Broza Tita, to je sada već vrlo opsežni tekst koji će trebati razbiti u nekoliko dijelova, stigao sam (31. svibnja 2006) tek do 1939. godine sustavnog rada, plus samo par opaski o kasnijem periodu uz onošto su drugi ranije napisali. U stranici "razgovor" tamo možete naći i neka moja objašnjenja zašto to radim i kako mislim da osjetljivim temama bliže povijesti treba pisati.

Također sam radio na niz drugih tekstova koji su već postojali, npr. četnici, koncentracijski logor Jasenovac, Bleiburški pokolj (tamo, također, na stranici razgovora, možete pročittati moj tekst o metodologiji) itd, te postavio neke nove članke, npr. Lički ustanak, Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista idr.

Nastavit ću s tim. Možda sam previše optimističan, jer još uvijek se okolo i u medijima i na TV i po web forumima prepucavaju "ustaše", "četnici" i "partizani" a da objektivna istina nema šanse iskristalizirati se, ali vjerujem ipak, da danas imamo dovoljan odmak ne samo od drugog svjetskog nego i od domovinskog rata, da možemo nešto objektivno reći.

Mislim da su npr. članci Lički ustanak i Holokaust u NDH primjeri objektivnog i nepristrasnog pristupa. Uzeo sam u obzri sve relevantne moderne povjesničare. S druge strane, ukazujem na članak Španovica kao "malu" povijest, onu na ljudskom nivou, koju u svim uobičajenim povjesničarskim prikazima "guši" diskurs o ideologijama, državama, velikim političkim bitkama itd. Pokazuje kako se "velika" povijest lomi preko leđa "malih" ljudi.

Kako, zapravo, o tome pisati?[uredi VE | uredi]

Razmišljam o tome kako treba prići pisanju povijesti i pisanju o povijesti, čitam razne knjige o filozofiji povijesti i metodologiji povijesnih znanosti, ali ništa me posve ne zadovoljava.

Kako pisati? Ne treba "neutralno"; to bi bilo u stilu: neki kažu kako je nacizam bio loš, drugi opet kažu da je bio dobar. Takva je neutralnost, koja sva zbivanja svodi na golu "faktografiju", puke pozitivističke "činjenicE", neprihvatljiva. Ne zbog potrebe da moralno osudimo nešto iz povijesti, nego iz potrebe da razumijemo.

Povijesti se ne sudi, nego je treba razumijeti; ali sudovi su neizbježan dio razumijevanja, jer ljudi ne bi bili ljudi da ne prosuđuju.

Izbjegao bih čak i pridjev "objektivno". Povijest stvaraju ljudi, subjekti; njihova "subjektivnost" dio je događanja koje se ne može izbaciti a da se slika događaja je iskrivi. (Nešto malo o tome u članku Historija i povijest u praxis filozofiji, iako to nije moja današnja filozofska pozicija.)

Biti "realan"? Pokušati zahvatiti kompleksnost i višedimenzionalnost povijesne realnosti? Ne samo "činjenice" po sebi, nego njihova "umreženost" u cjelinu zbivanja. Ta je cjelina holistička, tek zajedno nosi smisao. Ista činenjica u raznim cjelinama, u raznim "kontekstima" ima sasvim različit smisao.

Izbjeći, istrijebiti naplavine ideološkog govora bilo koje vrste, koji izopačava sliku i zasjenjuje pogled na realnost. Imamo toga mnogo, sa stajališta klase, nacije isl. Izbjeći ljudski shvatljivu težnju da se prvo postavi neka teza, pa onda traže dokazi.

Izbjeći ljudski razumljivu težnju da se sudi o povijesti tako da se pokaže vlastita velika pamet, projecirajući današnja iskustva, znanja i nazore u povijesti. Jedan aforizam kaže "Poslije bitke svi smo generali". Pogledajte koliko često u raznim prosudbama o povijesti možete u pozadi pričuti kako se autor divi vlastitoj pameti. "Joj, kako su ti ljudi bili glupi i ništa nisu kužili! Da sam ja bio na mjestu XX-a, pametnije bih to radio!" (gdje je XX Vladko Maček ili ŽAnte Pavelić ili Josip Broz Tito ili bilo tko drugi).

Jedna od metoda da se "prosječe" kroz distorzije koje donose ideološki diskursi, jest tražiti "human touch": pokušati se uživiti u ljudsku situaciju, shvatiti što je pojedince pokretalo i što ih je učinilo onakvim, kakvi su bili. Ne dozvoliti da te obuzmu pozitivne ili negativne emocije, divljenje ili gnušanje, prema Mačeku ili titu, Draži Mihailoviću ili Alojziju Stepincu itd, nego pokušati se uživiti i shvatiti što ih je oblikovalo i pokretalo.

To onda, također, vrijedi za "male" ljude, ne samo za velike vođe; tu je spomenuta Španovica dobar primjer.

Koncentracijski logor Jasenovac na sr.wikipedia[uredi VE | uredi]

Zanimljiva se rasprava razvila na stranici za razgovor članka o logoru na srpskog wikipediji]. Pokušao sam objasniti zašto su podaci o više stotina žrtava nemogući. Javilo se par vrlo glasnih koji se pjene kako je Vladimir Žerjavić ekstremni hrvatski šovinist, kao naravno i svi Hrvati koji su o toj temi pisali. No, potaklo me to da napišem detaljan tekst Srbi u NDH: Broj žrtava. Stavio sam ga ovjde, a možda, ako mi se bude dalo mijenjati linkove jer naslovi članaka nisu isti, postavim i na sr.wiki, kao i na ba. 13:17, 6. lipnja 2006. (CEST)

Knjige[uredi VE | uredi]

Inače, uz surfanje također volim, i to još više jer prva se ljubav ne zaboravlja, čitati knjige. Znate, one stvari od papira, četvrtaste? :) Naime, primijećujem kako mlada generacija, uz internet odrasla, ne čita, i ne kuži što je to čitanje, misli da se svi na internetu može nači.

A ne može. Mogu se možda naći INFORMACIJE (odnosno, da budemo pojmovno precizniji, onako filozofski pedantno: tek puki PODACI), ali možete surfati 48 sati dnevno i sakupljati informacije a da ne dođete do RAZUMIJEVANJA. Za to treba uzeti knjigu, osjetiti miris papira i šum listanja stranica, zavaliti se udobbno u stolac, ili sjediti na WC školjki ili neka druga varijanta, listati, čitati napreskok pojedine odlomke, pa onda sustavno od početka do kraja, pa onda se vraćati i ponavljati, čitati fusnote koje su često tako nepraktično priložene na kraju knjige pa morate preokretati stranice da vidite što piše a tamo je nešto u stilu "op.cit. str. 156" pa se sad vi pitate koji je vrag taj op.cit; pa ondaa možete staviti knjigu u džep i listati je u tamvaju ako imate priliku sjesti, pa o njoj razmišljati, povremeno dok čitate podići pogled i bluditi njime po stropu ili kroz prozor ili se zabuljiti u prazno pred sebe, što može dovesti do neugodnih scena kao ste recimo u Sveučiličnoj biblioteci pa se zapiljite u neku curu a njoj neogodno ili se pak počne vrdati i smješkati i zavoditi i onda se uvrijedi što vi i dalje samo tako piljite a vi ste negdje u drugom univerzumu, tako vam je to s ljubavlju prema knjigama (a još je groznije kada naletite na žensku koja tu ljubav s vama dijeli!), morate dakle predati se čitanju keke stručne ili filozofske ili esejističke knjige, u koju je netko uložio znanje ili umijeće koje je u načelu cijeli život skupljao, da bi nešto o nekoj temi spoznao, pa da bi to obradio i razjasnio i dao sebi truda da vas poduči ili zabavi ili u nešto uvjeri, jer bez toga informacije samo plutaju okolo bez smisla i razumijevanja, dakle, knjige čitati treba, zareći se recimo nekad tjedan dana neću ići na internet, samo ću čitati, a onda još, jao, nije dovoljno o nekoj temi samo jednu knjigu pročitati, površno znanje je gore od nikakvog, treba bar dve, tri, pa onda osam, deset i tome nikad kraja.

Na internetu se "surfa", tako se glatko klizi i daleko stigne; ali to je na površini, a morate ponekad zaroniti, da biste došli do, kako rekoh, razumijevanja.


Jedan koristan alat: Kategorijalno stablo!