Suradnik:Lpauk

Gmazovi

Prije monogo milijuna godina vodozemci su bili najznačajnije životinje na Zemlji, ali oni su mogli živjeti jedino ondje gdje je bilo vlažno i gdje je bilo vode u koju su mogli položiti svoja jaja.Na kopnu, gdje nije bilo vode, nije bilo ni mjesta gdje bi vodozemci mogli živjeti.U to se vrijeme razvijaju i pojavljuju na Zemlji životinje koje su mogle živjeti i u suhim područjima.To su bili gmazovi.Imali su suhu, ljuskastu kožu, i premda su morali polagati jaja, nisu to morali učiniti u vodi. Jaja su imala tvrdu ljusku koja ih je štitila da se na zraku ne osuše. Mladi gmaz je u jajetu imao zalihu hrane i vode pa je tako mogao živjeti i razvijati se sve dok nije narastao dovoljno velik i izlegao se. Kada se to dogodilo, mladi gmaz se počeo brinuti za sebe. Tako se razmnožavaju i današnji gmazovi. Koža im je suha i ljuskasta i većina polaže jaja. Temperatura njihova tijela je promjenjivašto zapravo znači da im je tijelo onoliko točno koliko i zrak oko njih. Toplinu svog tijela ne mogu čitavo vrijeme održavati kao sisavci i ptice. Legnu li na sunce, zagriju se i postanu aktivni, ali ako predugo ostanu u hladu ili za hladnog dana, postanu hladni i tromi. U nekim hladnijim krajevima gmazovi prospavaju zimske mjesece. Bjelouška, krokodil i kornjača na prvi pogled nemaju mnogo zajedničkog. Oni su svi, međutim, gmazovi. Svaki od njih je hladnokrvna životinja, ima suhu, ljuskavu kožu i polaže jaja. Različito izgledaju, žive na različitim mjestima i na različit način. Bjelouška je zmija, pa je kao i sve zmije srodna gušterima. Zmije su slične gušterima, ali nemaju nogu.Vrlo brzo se kreću love druge životinje da se nahrane.

Zmije

Zmija ima preko 3500 vrsta,a pojavljuje se po cijelom svijetu, osim na Arktiku i Antarktiku. Žive i na nekim otocima bliže kopnu,međutim ne nalazimo ih na atlantskim otocima, jer ondje nisu mogle doplivati zbog hladnih morskih struja. Nema ih ni na Islandu, u Irskoj, a ni na Novom Zelandu. Zmije imaju izduženo tijelo s dugim repom te nemaju nikakvih udova. U vezi s tim razvile su posebne načine hodanja, klizanje po površini tla poput valova. Po veličini variraju od malih zmija koje su duge jedva desetak centimetara, do divovskih boa i pitona koji mogu biti dugi i 10 metara. Zmije mogu biti duge i vitke ili kratke i zdepaste, što ovisi prvenstveno o njihovom načinu lova i preharne. Tako su zmije koje čekaju plijen najčešće zdepaste. Masivno tijelo omogućava im da budu čvršće priljubljene uz tlo, pa se dobro odraze pri napadu na žrtvu. Osim toga, budući da ne moraju loviti plijen(za što su bolje prilagođene pokretne duge zmije), mogu si priuštiti da budu nezgrapne i imaju deblja tijela. Zbog debljeg tijela mogu pojesti i neke veće obroke. Nadalje, zmije otrovnice koje napadaju iz zasjede imaju trokutastu glavu kako bi uspjele smjestiti otrovne žlijezde koje se nalaze u području iza očiju. Naprotiv, neotrovne zmije imaju neproporcionalno malu glavu, što im vjerojatno omogućava da plijen brže ugrizu. Sve ove zmije imaju male oči. Naime, njima vid nije toliko razvijen, za razliku od njuha, koji je mnogo važniji za detekciju plijena. Neke imaju razvijene i termoreceptore.Za razliku od njih, zmije koje aktivno traže, a potom love plijen imaju potpuno drukčije prilagodbe. Ove vrste imaju dugo tijelo i suženu glavu, što im omogućava da se u potrazi za plijenom zavlače i na neka nepristupačna mjesta. Detekciju plijena im olikšavaju velike oči i dobro razvijeno osjetilo vida. Zmijama kretanje olakšava i velik broj kralješnjaka, koji su međusobno labavo spojeni te omogućavaju rotaciju, kako bi se zmija mogla izvijati u svim smjerovima. Svaki kralješnjak u vratu i tijelu zmije nosi par rebara, koja su također, prostor za unutarnje organe vrlo je skučen, pa su neki organi reducirani. Većina zmija ima samo jedno funkcionalno plućno krilo (desno), koje je da nadoknadilo nedostatak drugog povećano. Sve zmije su mesojedi. One ne žvaču svoj plijen, nego ga progutaju cijelog. Nemaju razvijene zube za žvakanje, nego za pridržavanje plijena, a kod otrovnica su razvijeni posebni zubi prilagođeni za ispuštanje otrova.

Osjetila

Oči su kod zmija dobro razvijne,što im je posebno korisno da bi uočile plijen.Neke čegrtuše mogu opažati i infracrveni spektar.Zmije preko očiju imaju prozirnu kožu koja ih štiti i mijenja se zajedno s ostalom kožom pri presvlačenju životinje.Zmije nemaju bubnjić,pa ne mogu registrirati zvuk.Ipak,one imaju unutrašnje uho koje je povezano s donjom čeljusti,čime primaju vibracije iz tla.Zmije su osjetljive na kemijske podražaje .U glavi imaju parne Jacobsove organe koji se otvaraju u usta i kojima mogu registrirati kemijske (olfaktorne) podražaje.

Koža

Koža zmija prekrivena je ljuskicama od keratina.Ljuske su većinom postavljene prema natrag,a međusobno se razlikuju oblikom te stupnjem preklapanja.Zato se često pojedina vrsta i određuje upravo prema obliku i pložaju ljuskica.Kako zmije rastu,koža im postane pretijesna,te je moraju odbaciti i zamijeniti novom.Taj se proces naziva presvlačenje.Prije presvlačenja gornji sloj ljuskica postane opušten i blijed,pa se lako skida.Sloj koji će ga zamijeniti raste odozdo i mnogo bolje odgovara veličini zmije.Zmije skidaju čitavu kožu u jednom komadu,a gušteri u manjima dijelovima poput pahuljica.Koža zmija sadrži vrlo malo žlijezda ili ih uopće ne sadrži i zato je vrlo suha.Može biti različiti boja,a često sadrži kompleksne uzorke koji omogućavaju da budu manje uočljiva odnosno sličnija pozadini.Nekima zmijama je rep crvene boje,pa ga druge životinje prilikom napada često zamijene za njenu glavu.Dok zmija tako bude napadnuta odostraga,prava glava joj je slobodna te može ugristi napadača i obraniti se.

Termoregulacija

Zmije ne mogu kontrolirati temperaturu svog tijela. Ona je promjenjiva i ovisna o okolišu u kojemu se nalaze. Ove životinje ipak uspijevaju održavati svoju temperaturu relativno stalnom zato što tijekom dana biraju posebne položaje na kojima su više ili manje izložene topčini, ovisno o trenutnoj potrebi. Kad im je hladno leže na suncu ili se odmaraju na zagrijanoj stijeni, a kada se previše zagriju nalaze zaklon u nekoj rupi ili u hladu biljaka. Međutim, ne mogu na taj način svoju temperaturu kontrolirati dugoročno. Zato one koje žive u hladnijim područjima miruju preko zime (hibernacija), a one u toplim područjima miruju za vrijeme najtoplijih mjeseci (esivacija). Većina vrsta nalazimo u toplijim područjima, tek dvije vrste (riđovka i živorodna gušterica) mogu živjeti i unutar arktičkog kruga.

Osobine

Broj kralježaka im je povećan na dvjesto (kod nekih vrsta maksimalno 435). Kosti čeljusti i nepca su povezane samo tetivama koje omogućuju veliko širenje, tako da i veći plijen mogu progutati u jednom komadu. U velikom želucu relativno visoko koncentrirana solna kiselina zatim razgrađuje plijen. Kržljonoške mogu gladovati i duže od godine dana.

Ishrana

Zmije su isključivo mesojedi. U čeljustima nemaju posevnih zuba za žvakanje, paplijen gutaju čitav. Zato imaju posebne prilagodbe. Lubanja zmije u svim je djelovima mnogo pokretnija od lubanje guštera. Čeljusti im se mogu jako rastvoriti i neovisno se pokretati, a koža koja ih prekriva vrlo je gipka, pa zmija može progutati i plijen mnogo veći od sebe. Zmija guta veliki plijen polako, a pritom se mogu jasno opaziti pokreti gutanja. Da bi se progutala velik plijen, zmija kombinira kružne pokrete glavom te naizmjenično razvlači, a zatim uvlači čeljusti. Najčešće prvo guta glavu, ako je životinja velika. Ako je manja, guta je od repa ili čak s boka.

Razmnožavanje

Jedna od posebnosti zmija je u tome da mužjak posjeduje dva spolna organa, hemipenisa. Pri parenju, u tijelo ženke (nečisnicu ili kloaku) ubacuje samo jedan. Većina se zmija razmnožava na taj način da polažu jaja (oviparnost). Ipak, neki rađaju i žive mlade(viviparnost), a neke se vrste razmnožavaju partenogenetski. Partenogoza je sposobnost da ženka polaže neoplpđena jaja, dakle bez orethodnog parenja i bez ikakve ovisnosti o partneru. Svi potomci genetski su indentični roditelju (majci), dakle sve su ženke. Jaja koja ove viviparne zmije polažu na tlo imaju čvrstu ljusku koja ih štiti od mehaničkih oštečenja i od Sunčevog zarčenja odnosno isušivanja. Također, u jajetu se nalaze hranjive tvari koje mlada zmija konzumira. U jajetu se mogu pohraniti otpadne tvari koje su proizvodi metabolizma, a ljuska jajeta omogućava razmjenu plinova. Kada se životinja razvila dovoljno da se sama može brinuti o sebi, izlazi iz jajeta. Zbog toga mlade zmije imaju mali zubić na vrhu gornje čeljusti kojim mogu probiti ljusku te tako izaći iz jajeta.Vrate koje rađaju žive mlade mnogo su rjeđe, a pojavljuju se na područjima gdje su surovi uvjeti života, najčešće u hladnim područjima. Ženka u svom tijelu čuva jaja sve dok se madi ne razviju dovoljno da se izlegu, tako da ženka rađa žive mlade. Ovakav način ima prednost u tome što ženka svojim tijelom može regulirati temperaturu u jajetu, što je posebno važno u hladnim područjima. Ako vremenski uvjeti nisu povoljni, odnosno ako ljetna sezona kasni, neke ženke moguz čuvati jaja i duže nego što je uobičajeno. Nekoliko vrsta zmija brine se za potomstvo odnosno ostaju uz jaja ili uz gnijezdo.

Palucanje

Kod zmija su osobito dobro razvijena osjetila vida i mirisa. Promatranjem zmija može se primjeniti da neprekidno izbacuju i uvlače u usta rašljasti jezik. One palucaju. Zmije jezikom prikupljaju čestice mirisa i zatim ih prenose u usta, u kojima se nalazi organ za osjećanje mirisa.

Gmizanje

Zmije kao kopnene životinje imaju čvrst kostur. Zmije nemaju udove (zakržljali su), a kreću se pravocrtno, valovito ili poput harmonike.

Zmije otrovnice

Prema građi otrovnog aparata, zmije se dijele u tri kategorije. Otrovni je aparat najjednostavnije građen kod zmija stražnježljebozubica. One imaju otrovne zube u stražnjem dijelu gornje čeljusti. U tu skupinu spadaju zmije guževi odnosno sve naše neotrovnice. Otrov većine ovih zmija nije opasan za čovjeka, eventualno može izazvati blaža trovanja. Ugriz zmajura, koji živi i u Hrvatskoj, može izazvati glavobolju, mučninu i povraćanje, međutim ovi simptomi kratko traju. Slijedi spontani oporavak. Prednježljebozubice, kao što im i samo ime kaže, imaju otrovne zube smještene u prednjem dijelu gornje čeljusti. Takvi su zubi relativno kratki i neprekidno izbačeni. Kada su usta zatvorena, zubi su smješteni u kožnom naboru u donjem dijelu usne šupljine. Iza otrovnih zubi u čeljusti se nalazi red manjih zuba. Toj skupini pripadaju guje odnosno kobre, mambe i morske zmije. Otrov koji proizvede je većinom neurotoksičan. Neurotoksini ne izazivaju jaka razaranja tkiva, ali utječu na živčani sustav izazivajući ozbiljne promjene u osjetilnim motoričkim sustavima, te ometaju ili potpuno zaustavljaju disanje i kucanje srca. Neke afričke i azijske kobre imaju posebne prilagodbe. One imaju posebno građene otrovne zube, kojima mogu bez ugriza štrcati otrov i do 3 metra u daljinu. Otrov štrcaju u oči, što osjepljuje napadača i tranutno ga onesposobi. Ukoliko se taj otrov odmah ne ispere , može uzrokovati trajnu sljepoću. Cjevozubice imaju najrazvijeniji otrovni aparat i zube. Kod njih su zubi smješteni također u prednjem dijelu čeljusti, no pokretni su. Kada zmija ne koristi zube, oni su svijeni unatrag, no prilikom napada se uspravljaju i otrov poteče kroz zubni kanal. Upravo to omogućava da zubi budu dugački te da ih zmija može zariti duboko u tkivo žrtve. Otrov ovih zmija je pretežno hemotoksičan. Hemotoksini izravno razaraju tkivo na mjesto ugriza i dalje od njega, razaraju krvne stanice (eritrocite i leukocite) , utječu na mehanizam grušavanja krvi, a mogu oštetiti i srce, skeletne ljutice i jamičarke. Naše zmije otrovnice, riđovka i poskok, također pripadaju ovoj skupini. Najotrovnijom zmijom svijeta smatra se pustinjski tapian. No ova vrsta živi u slabo nastanjenim pustinjskim predjelima, pa s ljudima rijetko dolazi u doticaj. Osim toga, nije agresivna. Zbog toga žrtava ove zmije ima vrlo malo. U Europi također nema mnogo slučajeva stradavanja od ugriza zmije, pogotovo u usporedbi s ostatkom svijeta. Naime, jedine otrovnice koje žive na ovim prostorima pripadaju porodici ljutica. Ljutice su relativno male zmije, pa sukladno tome imaju i manje otrovne žlijezde odnosno u žrtvu ne mogu ubrizgati veće količine otrova. U otrovu zmija ljutica prevledavaju hematoksične tvari koje utječu na poremećaje krvi, a mogu i razoriti tkivo. Prvi simptomi ugriza su bol u području ugriza te lagano naticanje. Osim toga, vidljivi su znakovi ugriza odnosno tragovi zuba na koži žrtve. Otok se brzo širi od mjesta ugriza i uskoro može zahvaliti čitav dio tijela, može primjerice nateći čitava ruka ili noga. Ponekad nakon ugriza ne dolazi do trovanja jer zmija nekad može ugristi bez ispuštanja otrova. I neotrovne zmije mogu ugristi u samoobrani. U Hrvatskoj su jedine zmije otrovnice riđovka i poskok. Najviše ugriza ima kad su zmije najaktivnije proljeće i ljeto. Poskok je najveća europska otrovnica, a ujedno i najopasnija. Hrani se gušterima, manjim glodavcima i pticama. Ženka i mužjak poskoka razlikuju se veličinom, ali i bojom. Ženke su najčešće smeđe, a sivosmeđe ili crvenosmeđe te mogu narasti do dužine nešto veće od pola metra. Za razliku od njih, mužjaci su mnogo duži, narastu do metar te su pepeljasto sivi. Poskok je karakteristično obojan. Na leđima ima prugu koja ide cik-cak ili čini rombiće. Osim toga, može se prepoznati po karakterističnom roščiću na vrhu njuške. Poskok rijetko napada i ne smatra se agresivnom vrstom. Kada je uznemiren, počinje siktati te najčešće potom pobjegne. Ukoliko poskok ipak ugrize, treba što prije potražiti medicinsku pomoć. Otrov je vrlo opasan. Zubi poskoka mogu prodrijeti do centimetar u mišić žrtve, čime se ubrzava djelovanje otrova. Otrov riđovke nije toliko opasan. Riđovka, za razliku od poskoka živi u vlažnim područjima uz bare ili močvare. To je najrasprostanjenija zmija u Europi. Ugriz za čovjeka najčešće nije smrtonosan, ali se preporučuje potražiti pomoć liječnika.

Morske zmije

Morske zmije žive u toplim tropskim vodama Indijskog i Tihog oceana, a u obalnim vodama Australije nalazimo velik broj vrsta, gotovo polovicu svih poznatih. Samo je jedna porodica pravih mprskih zmija-Hydrophiidae. Još četiri skupine imaju pripadnike koji žive u morskoj, boćatoj ili slatkoj vodi: Laticaudidae, Acrochordidae, Homalopsidae i Natricidae. Sveukupno broje sedamdesetak vrsta. Morske zmije čine oko 86% danas živućih morskih gmazova, a njihovi preostali malobrojni predstavnici koji žive u moru ili boćatoj vodi su morske kornjače, morska iguana te nekoliko vrsta krokodila.

Poznatiji dio sistematike

U sistematici biologije podred zmija je uvršten u red ljuskaša koji su dio razreda gmazova. Prema tome, znanost koja se bavi zmijama naziva se herpatologija.U najpoznatije porodice zmija se ubrajaju:

• kržljonoške (Boidae)- primjerice pitoni (Pythoninae), udavke (Boinae), anakonde (Eunectes)

• guževi - primjerice Pjegava crvenkrpica

• otrovni guževi ili guje primjerice rod mambe, kobre (naziv kobre se koristi za različite vrste zmija iz ove porodice, ne pripadaju sve istom rodu)

• ljutice - primjerice zvečarke rod iz potporodice jamičarki, riđovka, ursinijeva ljutica