Suradnik:Nsalja

SKOPUN

1. Uvod

Skopa je kartaška igra udomaćena u Dubrovniku i okolici. Prilagođena je inačica jedne je od dvije najpopularnije kartaške igre u Italiji. Igra se i u Brazilu gdje su je prenijeli talijanski imigranti. Igra se s tršćanskim kartama (tal. Carte Triestine) koje imaju 40 karata u jednom "macu" (špilu). Po istim osnovnim pravilima igra se u parova, u troje i u dvoje.

Samo ime je talijanska imenica značenja "metla", jer pokupiti skopu znači "počistiti" sve karte sa stola. Zanimljivo je gledati igrače skope dok na zabavan i šaljiv način igrajući gestikuliraju i uzvikuju. Za samu igru, ipak su presudni vještina i sreća. Miješanje i dijeljenje karata Svi igrači naizmjenično, po redu, miješaju i dijele karte. Pravilno je dijeliti karte u smjeru suprotnom od kretanja kazaljki na satu. Nakon miješanja karata, igrač koji sjedi s desne strane djelitelju prediže. Nakon toga djelitelj dijeli jednak broj karata svakom igraču u krug dva puta po pet karata. Pravila igre Karte s brojevima od 1 (As)-7 vrijede koliko i piše na pojedinoj karti, dok 11 (fanat), 12 (konj) i 13 (kralj) redom vrijede 8, 9 i 10. Svaka karta kupi kartu jednake vrijednosti bez obzira na boju (bate, dinare, kupe, špade), ili dvije ili više karata kojima je zbroj jednak bačenoj karti. U slučaju da bačena karta ima sebi po vrijednosti jednaku na stolu igrač mora pokupiti tu kartu, ili jednu od njih ako ih je više jednakih, a ne dvije ili više karata kojima zbroj odgovara bačenoj karti. U skopi postoji samo pet načina kako doći do ponata iz igre: • Tko skupi veći broj karata osvaja jedan ponat. • Tko skupi veći broj dinara osvaja jedan ponat. • Tko skupi sedmicu dinara, ili lijepu, osvaja jedan ponat. • Tko skupi setante, tj. sedmice, osvaja jedan ponat. "Setante" svakog para čini zbroj četiri "najbolje" karte svake boje. Setante se računaju nezavisno od glavnog sustava bodovanja. Za proračun setanti koriste sljedeće vrijednosti za pojedine karte: • Sedmica (sette) = 21 ponat. • Šestica (sei) = 18 ponata. • As (asso) = 16 ponata. • Petica (cinque) = 15 ponata. • Četvrtica (quattro) = 14 ponata. • Trica (tre) = 13 ponata. • Dvica (due) = 12 ponata. • Slike (kralj, konj, fanat) = 10 ponata. Ako je igrač skupio sedmicu kupa i dinara, šesticu bata i asa špadi, onda se setante računaju (21 + 21 + 18 + 16) = 76. • Tko skupi sve karte sa stola osvaja jedan ponat, skopu, osim kad igrač igra posljednji u pojedinom dijeljenju. Prvi igrač djelitelju s lijeva prvi baca kartu otvarajući sljedećem igraču mogućnost da pokupi njegovu kartu čime ovaj osvaja skopu. Kartu kojom se pokupilo sve preostale karte sa stola okreće uspravno i ostavlja je da viri iz skupljenih karata kako bi se označila skopa. Igra se nastavlja dok se i posljednja karta ne baci na stol. U slučaju da na stolu nakon toga preostane još karata sve ih kupi igrač koji je posljednji kupio. Moguće je da broj skupljenih karata ili dinara bude jednak, patān, tada nitko ne osvaja taj ponat. Ako djelitelj pri dijeljenju ne podijeli točan broj karata svakom od igrača protivničkom paru ili igraču se upisuju četiri ponta ili se prema dogovoru igrača ponavlja dijeljenje. Skopun, ili igra u parova U parova se dijeli svih 40 karata. Nasuprotni igrači čine jedan par i karte skupljaju na jedan stog. U parova se igra završava kad nakon posljednje skupljene karte i prebrojavanja ponata jedan par skupi ukupno 31 (21) ili više ponata.

U troje U troje se dijeli 36 karata dok preostale četiri djelitelj u bilo kojem trenutku dijeljena okrenute stavlja na stol. U dvoje U dvoje se dijele po tri karte svakom igraču, a četiri karte se okrenute stavljaju na stol. Preostalih 30 karata se naizmjence uzima, peškā, kad se odigraju sve tri karte koje igrači imaju u ruci. U dvoje se igra sve dok se nakon brojenja karata ne skupi barem 16 ponata.

2. Skopun U ovom poglavlju ću pokušati pojasniti pravila i način igranja ove vrlo zanimljive kartaške igre koja se igra u četvero ili u parova što joj daje posebnu čar. Osim što je potrebno znanje i iskustvo u igri te uigranost para, potrebna je velika koncentracija i pamćenje koje su karte izašle i tko je otvorio koju kartu. Naravno da veliku ulogu igra i sreća koje se karte dobiju na početku ali većim brojem partija je uloga sreće sve manja, te ako se igra na npr. tri dobivene partije do 31, možemo reći da je utjecaj sreće puno manji. Početak igre Prilikom igre parovi se izmjenjuju kao oni „s ruke“ (par koji dijeli) ili s „ne ruke“ (par koji prvi igra) sa razlikom koji je igrač u paru prvi a koji drugi što je izrazito važno. Onaj koji je drugi u paru sakuplja osvojene karte.

Nakon završetke jedne partije ili „ruke“ igrač koji je skupljao karte iste broji na način da otvara po pet karata jedne ispod drugih i na taj način pregledno za sebe i protivnike prikazuje koliko ima ponata (broji karte, dinare, lijepu i setantu, te osvojene skope koje se izdvoje prije brojanja) koji se računaju na način prikazan u prethodnom poglavlju. Bodovi se zapisuju u tablicu koja izgleda na sljedeći način, a u nju se na lijevom vrhu upisuje igrač koji prvi igra da se može pratiti redoslijed dijeljenja, a zbrajaju se ponti svake četiri partije.

Sama igra kreće bacanjem jedne od karata uobičajeno najmanjim (od asa do kralja) dupiotom (dvije iste karte npr. dvice ili trice) ili ako igrač, što nije uobičajeno, ima tri ili četiri istovjetne karte što dodatno smanjuje mogućnost skope. Prvi igra igrač koji ima četvrticu dinara što je uvriježeni način odabira prvog koji igra bez obzira tko je dijelio prvu ruku. Uvijek se kreće sa kartom koja nije dinara (ako igrač ima dvicu dinara i kupa igrat će dvicu kupa) ako istu igrač posjeduje, a ako ima tri istovjetne karte onda se izlazi iz špadi. Ako protivnik napravi skopu, drugi u paru mora igrati istu kartu jer na taj način sprječava daljnje skope ili izlazi iz nekog drugog dupiota ako istu kartu nema. Ako igrač nema niti jedan dupiot, onda izlazi iz najmanje karte dinara i na taj način sugerira partneru da tu kartu ne ponavlja već da izađe iz drugog dupiota. Obično se izbjegava se izlazak iz sedmica bez obzira je li to najmanji dupiot. U samoj strategiji igre par s ne ruke mora više riskirati i u analizi trenutne pozicije pretpostavljati za sebe najpovoljniju varijantu dok par s ruke mora maksimalno smanjiti rizik i pretpostavljati uvijek najnepovoljniju varijantu kada analizira trenutnu situaciju i karte koje imaju protivnici.

Raspar Par koji je s ne ruke nastoji što je prije moguće napraviti raspar (pokupiti dvije ili više karata kartom koja je njihov zbroj npr. tricu i četvrticu sedmicom) dok par koji je s ruke nastoji to spriječiti kupljenjem pojedine karte koju je moguće raspariti ili bacanjem velike karte koja bi mogla napraviti raspar jer znamo iz osnovnih pravila da je obavezno pokupiti kartu koja se nalazi na stolu a ne zbroj dviju ili više karata (npr. ako je na stolu dvica, trica i petica igrač mora kupiti peticu ako istu odigra). Zbog ovoga je uobičajeno da par koji je s ne ruke kupi velike karte, a par s ruke male karte ako je izbor moguć. Par koji je s ne ruke nastoji napraviti i drugi raspar i za to je obično voljan dati jednu skopu (pod uvjetom da partner ima tzv. sigurnu kartu koji će odigrati bez skope) jer je to šansa da osvoji što više bodova. Par koji je s ruke nastoji vratiti karte u par čim se za to ukaže mogućnost. Kada se dogodi raspar par koji je s ne ruke mora kartu sa kojom je napravio raspar odigrati što prije iz razloga da može odigrati i druge dvije rasparene karte sa kojima postoji velika mogućnost pravljenja drugog raspara. Par s ruke tako nastoji odigrati što prije manju kartu koja je rasparena da bi što prije karte vratio u par. Tako npr. igrač s ne ruke koji u ruci ima rasparenu četvrticu i peticu (bio je raspar četiri i as) ne smije baciti četvrticu nego peticu da bi spriječio vraćanje u par istih karata. Zbog prije rečenog par koji je s ne ruke mora što je moguće duže ostaviti na stolu kartu na kojoj su se našli i na taj način omogućiti raspar sa drugom kartom koju protivnik ili partner odigra. Primjer: prvi: dvica kupa drugi: skopa dvicom dinara treći: dvica špadi četvrti:kralj bata Prvi igrač ne kupi dvicu špadi svojom preostalom dvicom bati sve dokle se ne dogodi raspar sa nekom drugom kartom. Ako se do kraja partije ne dogodi niti jedan raspar igrač koji je drugi u paru para s ne ruke mora čuvati skopu na način da ne nosi kartu sa stola koju ima do zadnje karte jer na taj način sprječava jednu ili više skopa u drugom dijelu ruke kada više nama dupiota već su sve karte „kružne“ tj. svaki igrač posjeduje po jednu istovjetnu kartu. Primjer: sredina ruke, na stolu je trica bata i nije bilo raspara treći: fanat kupa četvrti:kupi fantom dinara prvi: fanat bati drugi: kralj bata Treći ne kupi fanta bati do zadnje karte svojim fantom špadi (igra čak i suhe karte pa čak i sedmice) bez obzira što može jer na taj način „čuva skopu“. Da bi spriječio raspar par koji je s ruke uvijek mora kupiti zadnju kartu ( npr. dvicu špadi a ne tricu kupa ako je prethodno odnesena dvica kupa i bati, a trica je prva igrana u toj ruci) ili onu kartu koja je prije odigrana jer postoji mogućnost da partner ima onu koja je kasnije odigrana, a provjereno nema onu koja je prije odigrana jer je nije nosio. Primjer: na stolu je kralj kupa i fanat bati treći: petica bata (u ruci ima tri petice) četvrti:konj špadi jer nema peticu prvi: dvica kupa drugi: nosi peticu bez obzira što ima dvicu dinara jer ako odnese dvicu, prvi će je ponoviti u sljedećem krugu i na taj način omogućiti raspar treći: petica dinara (ponavlja peticu) četvrti:dvica bati (nosi prvu dvicu) prvi: dvica špadi (ponavlja dvicu) drugi: dvica dinara (nosi zadnju dvicu i nema raspara)

Igra sa sedmicama Sedmica je centralna karta ove igre posebno sedmica dinara ili lijepa koja sama po sebi nosi jedan poen, a kombinacija sedmica sa drugim kartama ovisno o boji nosi drugi poen kako je to prije objašnjeno. Ovdje ću pokušati navesti nekoliko primjera kako osvojiti sedmice što je izrazito važno u samoj igri. Igrači s ne ruke u principu izbjegavaju izlaziti sa sedmicama osim u slučaju kada jedan od partnera ima dvije ili tri sedmice uključujući lijepu. Razlog ovome je mogući raspar sa sedmicom što je i osnovni cilj u svakoj partiji igrača s ne ruke. Ovaj princip ne vrijedi kada igrač ima tri sedmice i kada nikako ne smije izaći sa jednom od njih dok je na stolu manja karta sa kojom se može raspariti. U tom slučaju igrač s ruke namjerno radi raspar pa čak ako daje skopu jer je to najbolji način osvajanja minimalno tri sedmice a vjerojatno i četvrte jer nakon raspara igraču ostaju u ruci dvije sedmice iz kojih ponovo mora izaći. Nekoliko osnovnih pravila igre sa sedmicama: • kada igrač s ne ruke izlazi sa sedam (uz pretpostavku da u ruci ima lijepu) partner je bez obzira da li može ne smije ju uzeti osim u slučaju da ima lijepu jer tek nakon što vrati svoju sedmicu partner može uzeti lijepu koju ima u ruci • ako zadnji igrač izlazi iz sedam partner je mora uzeti čak i kod prijetnje skopom jer je to način da osvoje sve sedmice i na taj način uzmu dva poena. • ako treći igrač izlazi iz sedmice zadnji igrač obično istu preskoči jer će onda kasnije uzeti zadnju sedmicu od istog igrača ako ne bude prethodno raspara. Ovo pravilo jedino vrijedi u slučaju kada prvi igrač ne može duplati sedmicu tj. podmetnuti kartu koja sa kartom na stolu daje zbroj sedam jer u ovom slučaju kada drugi igrač uzme sedmicu sa stola treći pravi raspar i sedmica u zadnjeg igrača više nema svrhu. • igrači s ne ruke nakon što protivnici izađu sa sedmicom pogotovo ako su već prije odnesene dvije sedmice pokušavaju podvaliti manju kartu, obično dinarsku pa čak i ako je suha, iz razloga da se sedmica raspari bez obzira od kojeg igrača. Ako se sedmica uspije uzeti bez raspara ostaje mogućnost da partner uzme tu suhu obično kružnu kartu i na taj način ostvari prednost • partner koji nema sedmicu a igrač prije njega je izašao sa sedmicom istu mora duplati (opisano u trećoj točki) ako je nema teko da nakon što protivnik odnese sedmicu i njegovom partneru ostaje mogućnost uzimanja sedmice. Nikad se ne dupla ako je partner zadnji igrač i ako par s ne ruke može napraviti raspar sa druge dvije karte dok je sedmica na stolu.