Dobrodošli na stranicu za vježbanje.

Molimo, svakako pogledajte uvodni tečaj i stranice pomoći i upoznajte se s osnovama uređivanja prije početka rada na ovoj stranici.

Ovo je vaša osobna stranica za vježbanje, nije članak Wikipedije. Na njoj možete isprobati što ste naučili iz navedenih stranica, ili ju rabiti za pripremu članka koji želite postaviti na Wikipediju.

I za ovu stranicu vrijede pravila Wikipedije, stoga nemojte stavljati sadržaj koji narušava autorska prava, koji je uvredljiv ili napadački na neki drugi način.

Jednostavno, počnite raditi u donjem okviru za uređivanje (ako nije otvoren, kliknite ovdje). Klikom na Prikaži kako će izgledati ispod polja možete vidjeti djelovanje vašeg uređivanja. Nastavite s vježbanjem dok ne budete zadovoljni izgledom stranice. Stranicu možete spremiti klikom na Sačuvaj stranicu i nastaviti rad kasnije.

Prostor za vježbanje

SJEĆANJE NA DJETINSTVO U ČABARSKOM KRAJU

Među prvim sjećanjima na moje djetinstvo, počinje u proljeće 1942 godine, kad sam doživio najstrašniji dan koji se dogodio u malom selu Erženi, čin teške odmazde Talijanskih fašista crnokošuljaša na mirne i radišne ljude, koji nisu ništa zgriješili. Toga dana selo Erženi je postalo “Dolina plaća” ispunjena ženskim i dječjim suzama. Žene nisu vjerovale da se može dogoditi ono najgore. Uvjerile su se da se dogodilo najgore, kad sam stajao s njima u špaliru na Pargu, gdje je volovska zaprega stajala natovarenim mrtvim tijelima pokrivenih ceradom, naših najmilijih, ubijenih u Tatinskoj Dragi. Po mom sjećanju jednog dana, bio sam s ocem u posjeti kod susjeda. Došla nam je majka reći da oca traži talijanska fašistička vojska u cnim košuljama pod pretnjom; ako neće doći otac, da će nas sve postreljati. Sjećam se kad smo pogledali kroz prozor i vidjeli na Spalavini veliki broj naoružanih vojnika sa sivim kacigama na glavi, kako opkoljuju Eržene. Nije bilo drugo nego poći kući, koja se nalazila na Spalavini. Tog dana bio sam posljedni put u zagrljaju svoga oca, kojega su zajedno s ostalim muškarcima iz sela Erženi odveli u Tatinsku Dragu, a nas protjerali iz naših kuća, koje su počeli paliti, a zatim nas nagurali kao stoku na kamione i odvezli u Čabar na sakupljalište za prisilnu internaciju u logore. Zbog snalažljivosti i hrabrosti moje majke, koja je iskoristila povoljan trenutak, pobjegli smo s kamiona, i sakrili se uz pomoć moje tete u njezinu kuću, koja se nalazila na mostiću u Loki Čabar, čiji stanovnici nisu bili obuhvaćeni odmazdom fašista. Majku je teta sakrila u podkrovlju, a za mene je govorila fašistima da sam njezino dijete kako bi me ostavili na miru, s ostalom djecom iz Čabra. Zahvaljujući teti bili smo spašeni, jer konvoj za logore je otišao bez nas. Kapitulaciju Italije dočekali smo kod druge tete, koja je živjela u kući preko rijeke Čabranke, a poslije kapitulacije Italije vratili smo se u prazne, nerazrušene i derutne kuće u Pargu s bakom i ostalim rođacima, koji su se vratili iz logora, živi, umorni, izgladnjeli i bolesni.

DJETINSTVO U ERŽENIMA ,PARGU I GORAČIMA

Moje rano djetinstvo sam provodio u Erženima, na Pargu i u Goračima. S obzirom da nam je kuća u Erženima bila zapaljena, a majka sama nije ju mogla obnoviti bez muške ruke, živjeli smo u kući s bakom i u kući tete na Pargu. Hranili smo se zajedno s rođacima i radili na obrađivanju zemlje na Spalavini. Stariji brat je radio na poslovima prema potrebi službe, kao prosvjetni radnik u posljeratnom razdoblju. Kratko vrijeme smo živjeli i u školi Gorači (Majer), s mojim starijim bratom, koji je radio kao učitelj u školi u kojoj sam počeo pohađati prvi razred osnovne škole. U desetoj godini moga života (1949 g.), prodali smo Spalavinu i otišli s bratom iz Čabarskog kraja, Uz pomoć brata nastavio sam školovanje , a nakon pet godina upisao sam srednju školu u Zagrebu, gdje sam i završio elektrotehnički fakultetet 1963 god. Svake školske ferije sam provodio jedan ili dva mjeseca kod moje tete na Pargu, gdje sam provodio najljepše dane s mojim rođacima i prijateljima mojeg djetinstva.

  Uistinu je lijepo pokraj Parga u "Žulehu",
  i lijepo je u "Kotlu" i u "Girenom lazu".
  Još je ljepše u Margaretinoj dolini, 
  na Markovom, kod Erženi
  i pod lipom na "Spalavini". (Andrija Zbašnik)

Život familije Zbašnik u Erženima s dva sina bio je vrlo težak. Na veliku žalost najstariji je sin umro u petoj godini života, a drugog sina su roditelji poslali na školovanje , gdje je završio klasičnu gimnaziju. Po završetku klasične gimnazije otišao je u partizane gdje je bio do završetka Drugog svjetskog rata. Prije početka Drugog svjetskog rata i u drugim familijama ovoga kraja život nije bio mnogo bolji niti lošiji. Neplodna zemlja, nepodobna klima za usjeve i mala obradiva površina plodne zemlje, nisu bili uvjeti za povoljniji život. Zato su kao šumski radnici mnogi otišli, a s njima i moji roditetelji ČABARSKI KRAJ Spjev o Petru Klepcu opisuje : Lijep kraj za oko, a težak za ruke, Priskrbiti kruha velike su muke.

POVIJEST ČABARSKOG KRAJA Tragovi predaka naše rodne goranske grude oduvijek su me duboko zaokupljali. Omogućili su mi spoznaju drevnih čabarskih vremena. Ruševine nekadašnjih nastambi, napušteni i zarasli putevi, stare fotografije, mnogobrojni zapisi, svjedočanstva živih i ostavštine vrijednih ruku nadahnuli su me da crtežom i riječju pokoljenjima ostavim u nasljedstvo vrijednosti našeg blaga. Budete li jednom zaželjeli mislima prošetati kroz povijest našeg kraja, nudim vam ovo djelo u kojem se na svoj način, bez izrazitijeg kronološkog reda, posvećujem voljenom sadržaju. Andrija Zbašnik

GOVOR U ČABRANSKOM KRAJU

Gotovo svako mjestašce ima govor za nijansu drugačiji od govora susjednih naselja. Razlike su tako male da ih samo domaći ljudi primjećuju. Između udaljenijih mjesta razlike su ipak veće. Pojedinci koji su proučavali naš govor razvrstali su ga na nekoliko govornih tipova. Spominje se kao poseban govor gerovski i čabarski, pa prezidanski.

l

Čebranec

↑ Sjećanje na djetinstvo u čabarskom kraju

[1] Sjećanje na djetinstvo u čabarskom kraju

[1]