Trauma

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Osoba s traumom zbog metka koji je pogodio glavu.

Trauma je svaka ozljeda koja može izazvati dugotrajni invaliditet ili smrt. Mnogo je uzroka velikih trauma, tupih i prodornih, uključujući padove, sudare motornih vozila, ubodne rane i rane od vatrenog oružja. Ovisno o težini ozljede, brzina upravljanja i prijevoza do odgovarajuće medicinske ustanove (koja se zove traumatični centar) može biti potrebna kako bi se spriječio gubitak života ili udova. Početna procjena je kritična i uključuje fizičku procjenu, a također može uključivati upotrebu alata za obradu slike kako bi se tačno odredile vrste ozljeda i formulirao tijek liječenja.

2002. godine nenamjerne i namjerne ozljede bile su peti i sedmi vodeći uzrok smrti u svijetu, čineći 6,23% i 2,84% svih smrti. Za potrebe istraživanja definicija se često temelji na ocjeni ozbiljnosti ozljede veće od 15 (ISS).

Uzroci[uredi | uredi kôd]

Ozljede mogu biti uzrokovane bilo kojom kombinacijom vanjskih sila koje djeluju fizički na tijelo. Vodeći uzroci traumatične smrti su tupa trauma, sudari na motornim vozilima i padovi, praćeni prodorom traume poput ubodnih rana ili udaranih predmeta. Podvrsta tupih trauma obojica su broj jedan i dva uzroka traumatske smrti.[1]

U statističke svrhe, ozljede su klasificirane ili kao namjerne, kao samoubojstvo, ili nenamjerne, poput sudara u motornim vozilima. Namjerna ozljeda je čest uzrok trauma.[2] Penetracijska trauma nastaje kada strano tijelo poput metka ili noža uđe u tkivo tijela, stvarajući otvorenu ranu.[3] U Sjedinjenim Državama većina smrti prouzročena prodornom traumom dogodi se u urbanim područjima, a 80% tih slučajeva uzrokovano je vatrenim oružjem. Ozljeda eksplozije složen je uzrok traume jer obično uključuje i tupu i prodornu traumu, a također može biti popraćena ozljedom opeklina. Trauma također može biti povezana s određenom aktivnošću, poput ozljede na radu ili športa.[4]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Za ljudske ostatke otkrivene na mjestu Nataruk u Turkani, Kenija, tvrdi se da pokazuju veliku traumu – i tupu i prodornu – uzrokovanu nasilnom traumom glave, vrata, rebara, koljena i ruku, što su interpretirali neki istraživači kao utvrđivanje postojanja ratnih sukoba između dvije grupe lovaca-sakupljača prije 10 000 godina.[5] Dokazi o traumatizacijskim napadima u Nataruku, međutim, dovedeni su u pitanje, a tumačenje da to mjesto predstavlja rani primjer ratovanja dovedeno je u pitanje.[6]

Epidemiologija[uredi | uredi kôd]

Trauma je šesti vodeći uzrok smrti u svijetu, što rezultira s pet milijuna ili 10% svih slučajeva smrti godišnje.[7] To je peti vodeći uzrok značajne invalidnosti. Otprilike polovica smrti od traume u osoba je starih između 15 i 45 godina,[8] a trauma je vodeći uzrok smrti u ovoj dobnoj skupini. Ozljeda pogađa više muškaraca; 68% ozljeda događa se kod muškaraca, a smrt od traume dvostruko je češća kod muškaraca nego kod žena, a vjeruje se da je to zato što su muškarci mnogo spremniji sudjelovati u aktivnostima preuzimanja rizika. Tinejdžeri i mladi odrasli imaju veću vjerojatnost hospitalizacije zbog ozljeda nego druge dobne skupine.

Postoje razne klasifikacijske ljestvice za upotrebu s traumama za utvrđivanje težine ozljeda koje se koriste za određivanje korištenih resursa i za statističko prikupljanje.

Istraživanje[uredi | uredi kôd]

Većina istraživanja o traumi događa se tijekom ratnih i vojnih sukoba, jer će milicije povećati potrošnju na traume kako bi spriječile smrtne slučajeve povezane s borbom.[9] Neka se istraživanja provode na pacijentima koji su primljeni u jedinicu intenzivne njege ili u traumatični centar i koji su dobili dijagnozu traume koja je uzrokovala negativne promjene u njihovoj zdravstvenoj kvaliteti, što bi moglo stvoriti anksioznost i simptome depresije.[10] Istražuju se i novi sačuvani krvni proizvodi za upotrebu u predbolničkoj skrbi; neprimjereno je pravovremeno koristiti trenutno dostupne krvne pripravke u udaljenim, ruralnim sredinama ili u ratnim kinima.[11]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Dickenson ET, Limmer D, O'Keefe MF. 2009. Emergency Care. ISBN 978-0135005231
  2. Jeff Garner; Greaves, Ian; Ryan, James R.; Porter, Keith R. 2009. Trauma care manual. Hodder Arnold. London. ISBN 978-0340928264
  3. Medzon R, Mitchell EJ. 2005. Introduction to Emergency Medicine. Lippincott Williams & Willkins. Philadelphia. str. 393–431. ISBN 978-0781732000
  4. Kannus, P.; Parkkari, J.; Jarvinen, T.; Jarvinen, A.; Jarvinen, M. Lipanj 2003. Basic science and clinical studies coincide: active treatment approach is needed after a sports injury. Scandinavian Journal of Medicine & Science in Sports. 13 (3): 150–54. doi:10.1034/j.1600-0838.2003.02225.x. PMID 12753486
  5. Lahr, M. Mirazón; Rivera, F.; Power, R. K.; Mounier, A.; Copsey, B.; Crivellaro, F.; Edung, J. E.; Fernandez, J. M. Maillo; Kiarie, C. 2016. Inter-group violence among early Holocene hunter-gatherers of West Turkana, Kenya. Nature. 529 (7586): 394–98. doi:10.1038/nature16477. PMID 26791728
  6. Stojanowski, Christopher M.; Seidel, Andrew C.; Fulginiti, Laura C.; Johnson, Kent M.; Buikstra, Jane E. 24. studenoga 2016. Contesting the Massacre at Nataruk. Nature. 539 (7630): E8–E10. doi:10.1038/nature19778. PMID 27882979
  7. Søreide K. 2009. Epidemiology of major trauma. The British Journal of Surgery. 96 (7): 697–98. doi:10.1002/bjs.6643. PMID 19526611
  8. Jason Smith; Ian Greaves; Keith Porter, ur. 2010. Major trauma 1. publ. izdanje. Oxford University Press. Oxford. str. 2. ISBN 978-0199543328
  9. Gulland A. Svibanj 2008. Emergency Medicine: Lessons from the battlefield. BMJ. 336 (7653): 1098–100. doi:10.1136/bmj.39568.496424.94. PMC 2386631. PMID 18483051
  10. Ringdal M, Plos K, Lundberg D, Johansson L, Bergbom I. 2009. Outcome after injury: memories, health-related quality of life, anxiety, and symptoms of depression after intensive care. J Trauma. 66 (4): 1226–33. doi:10.1097/TA.0b013e318181b8e3. PMID 19088550
  11. Alam HB, Velmahos GC. Kolovoz 2011. New trends in resuscitation. Current Problems in Surgery. 48 (8): 531–64. doi:10.1067/j.cpsurg.2011.04.002. PMC 3128790. PMID 21718901

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

  • Jeff Garner; Greaves, Ian; Ryan, James R.; Porter, Keith R. (2009). Trauma Care Manual. London, Engleska: Hodder Arnold. ISBN 978-0340928264.
  • Feliciano, David V.; Mattox, Kenneth L.; Moore, Ernest J (2012). Trauma, Seventh Edition (Trauma (Moore)). ISBN 978-0071663519.
  • Andrew B., Peitzman; Michael, MD Sabom; Donald M., MD Yearly; Timothy C., MD Fabian (2002). The trauma manual. ISBN 978-0781726412.