Vatra svetog Ilije

Izvor: Wikipedija
Vatra svetog Ilije na jarbolima broda.

Vatra svetog Ilije, vatra svetog Nikole, Elmova vatra ili vatra svetog Elma (po svetom Elmu, odnosno Erazmu, zaštitniku pomoraca) je gotovo neprekidno slabo do umjereno električno izbijanje u atmosferi praćeno svjetlošću, koje se zapaža na povišenim objektima (gromobranima, vjetruljama, jarbolima, općenito šiljcima i izloženim dijelovima, pa i na krilima i elisama zrakoplova). Pojavljuje se za izraženih grmljavinskih oluja kada je vrlo pojačano električno polje u donjem sloju atmosfere. U hrvatskoj se tradiciji ta pojava vezuje uz svetog Nikolu, zaštitnika pomoraca i putnika, pa se koristi i naziv vatra svetog Nikole (prvi zapis kod Benedikta Kotruljevića u djelu O plovidbi, 1464.). U meteorologiji je u uporabi i naziv vatra svetog Ilije.[1] "Vatra" svetog Ilije je zapravo plazma niske gustoće i niske temperature. Pojava je posebno poznata mornarima jer se pojavljuje tijekom nevremena na jarbolima brodova. Električnu prirodu pojave prvi je objasnio Benjamin Franklin.

Promatranja[uredi | uredi kôd]

Vatra svetog Ilije je tiho luminiscentno električno pražnjenje iz istaknutih zašiljenih objekata na Zemljinoj površini kao što su gromobrani, jarboli, tornjevi, dimnjaci, a može se vidjeti i na krilima aviona. Može se zapaziti čak na lišću, travi, pa čak na vrhovima rogova stoke.

Naučna objašnjenja[uredi | uredi kôd]

Šiljasti predmeti izazivaju deformaciju električnog polja u svojoj okolini. Linije polja električnog potencijala su nad zašiljenim objektima gušće, te električno polje može premašiti kritičnu vrijednost (3 MV/m) i dolazi do električnog izboja elektrona u mlazu, do sekundarne ionizacije, praćene svjetlucanjima u obliku vijenca ili korone oko predmeta, koji je izazvala pojava. Veličina vijenca ovisi o jakosti naboja oko šiljka. Pri pozitivnom naboju je veći, a boja svjetlucanja je ljubičasta. Pri negativnom naboju vijenac je manji, a svjetlucanje je svjetlije i plavkasto. Dušik i kisik iz Zemljine atmosfere uzrokuju ljubičasta i plavkasta svjetlucanja; a to je sličan mehanizam koji uzrokuje da neonska cijev svijetli. Područje svjetlucanja je zapravo plazma, male gustoće izazvana razlikom potencijala iznad vrijednosti dielektričnog praga električnog proboja u zraku.

Povijesni izvještaji[uredi | uredi kôd]

U Kini se naziva vatra božice Mazu i vjeruje se da ona stvara vatru na jarbolima brodova da vodi izgubljene mornare.

U staroj Grčkoj jedna vatra se nazivala Helena, a dvije Kastor i Poluks.

U starom Rimu opisi vatru svetog Ilije je opisao Julije Cezar i Plinije Stariji.

Antonio Pigafetta je zapisao u svome brodskom dnevniku Vatru svetog Ilije, dok je putovao s Ferdinandom Magellanom na prvom putu oko svijeta.

Zabilježio ju je i Charles Darwin dok je bio na poznatom putovanju s brodom “Beagle”, dok su bili na sidru u zaljevu rijeke La Plata.

Vatra svetog Ilije je zabilježena i za vrijeme pada Carigrada koje je izvelo Osmansko carstvo 1453. Često je viđena s topa koji je bio smješten u Carigradskom hipodromu.

U hrvatskom jeziku je naziv vatra svetog Nikole stariji i zapisan je već u 15. st. u knjizi Dubrovčanina B. Kortuljevića (M.Vučetić, 2004.).

26 kolovoza 1883. je britanski ratni brod “Charles Ball” svjedočio eksploziji vulkana Krakatoa i tada su primijetili veličanstvenu vatru svetog Ilije na jarbolima uzrokovanu statičkim elektricitetom, koje je nastalo zbog kretanja malenih djelića stijena i kapljica vode u vulkanskom dimu.

Veličanstvena vatra svetog Ilije je viđena 1995. dok su istraživači sa Sveučilišta Aljaska letjeli iznad Amazone.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Elmova vatra, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Vatra svetog Ilije