Venera 12

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Venera 12
OrganizacijaSSSR
Glavni ugovarateljiLavočkin
Tip misijePrelet i lander Venere
Prelet pokrajVenere
Datum19. prosinca 1978.
Satelit odVenere
Datum lansiranja14. rujna 1978.
02:25:13 UTC
Lansiran uz pomoćProtonskog pojačivača te gornje faze i pobjegnih faza
Mjesto lansiranjaBajkonur
NSSDC ID1978-084D
Masa4 940 kg
Periapsis6.62 RV (letna platforma)

Venera 12 (ru. Венера-12) je bila sovjetska svemirska letjelica za istraživanje Venere. Sastojala se od letne platforme i landera. Lansirana je 14. rujna 1978. u 02:25:13 UTC.[1]

Odvojivši se od svoje letne platforme 19. prosinca 1978., lander je ušao u Venerinu atmosferu dva dana kasnije pri brzini od 11,2 km/s. Tijekom spuštanja, primijenio je aerodinamične kočnice pomognute padobranima te izveo atmosfersko kočenje. Nježno je sletio na površinu u 06:30 prema moskvovskom vremenu (03:30 UT) 21. prosinca nakon spuštanja koje je trajalo približno jedan sat. Brzina slijetanja je bila 7-8 m/s. Koordinate mjesta slijetanja su 7°J 294°I. Podatci su se odašiljali letnoj platformi kako bi se s nje odaslali prema Zemlji prije nego što je izašla iz dometa ostavši u heliocentričnoj orbiti, 110 minuta nakon slijetanja. Identični instrumenti su bili na Veneri 11 i 12.[2]

Letna platforma[uredi VE | uredi]

Letna platforma Venere 11 je nosila detektore Sunčeva vjetra, ionosferske elektronske instrumente i dva detektora naleta gama-čestica - sovjetski KONUS i francuski SIGNE 2. SIGNE 2 detektori su istovremeno letjeli na Veneri 11 i Prognozu 7 kako bi se omogućila triangulacija izvora gama-čestica. Prije i poslije preleta Venere, Venera 11 i Venera 12 su dale detaljne vremenske profile za 143 naleta gama-čestica, stvorivši prvi katalog takvih zbivanja. Zadnji nalet gama-čestica o kojem je izvijestila Venera 12 se dogodio 5. siječnja 1980. godine. Venera 12 je koristila svoj ultraljubičasti spektrometar kako bi proučila Bradfieldov komet 13. veljače 1980. te je izvještavala o spektrofotometričkim podacima sve do 19. ožujka 1980.[3]

Popis instrumenata i eksperimenata letne platforme[4][uredi VE | uredi]

  • 30-166 nm ekstremni UV spektrometar
  • Plazmin spektrometar smjesa
  • KONUS detektor gama-čestica
  • SNEG detektor gama-čestica
  • Magnetometar
  • Četiri poluvodička brojača
  • Dva plinska brojača
  • Četiri scintilacijska brojača
  • Hemisferski protonski teleskop

Aktivna faza znanstvene misije je, za letnu platformu, završila u ožujku 1980.

Lander[uredi VE | uredi]

Lander je nosio instrumente za proučavanje detaljnog kemijskog sastava atmosfere, karakteristike oblaka i toplinsku ravnotežu atmosfere. Među instrumenata na letjelici je bio plinski kromatograf za mjerenje sastava Venerine atmosfere, instrumenti za proučavanje raštrkanog sunčevog zračenja i sastava tla te uređaj imena Groza koji je namijenjen za mjerenje atmosferskih električnih pražnjenja. Odaslani rezultati su sadržavali dokaze munja i grmljavina, visok omjer Ar36 i Ar40 te otkriće ugljičnog monoksida na niskim visinama. I Venera 11 i Venera 12 su imale landere s dvjema kamerama, svaka dizajnirana za snimanje u boji, iako ih sovjetska literatura ne spominje. Niti jedna nije uspjela odaslati fotografije zato što poklopci objektiva nisu otpali nakon slijetanja radi mane u dizajnu.[5]

Popis instrumenata i eksperimenata landera[uredi VE | uredi]

  • Povratni raspršivač, nefelometar
  • Maseni spektrometar - MKh-6411
  • Plinski kromatograf - Sigma
  • Flourospektrometar X-zraka
  • 360° skenirajući fotometar - IOAV
  • Spektrometar (430-1170 nm)
  • Mikrofon/anemometar
  • Nisko-frekventni radio senzor
  • Četiri termometra
  • Tri barometra
  • Akcelerometar - Bizon
  • Penetrometar - PrOP-V
  • Uređaj za analizu tla
  • Dvije kamere u boji
  • Male solarne baterije - MSB

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]