Vladimir Korotaj

Izvor: Wikipedija

Vladimir Korotaj (Jurketinec, 1933. - Varaždin, 13. srpnja 2009.), hrvatski pjesnik.

Živio je u Varaždinu, kamo su se njegovi roditelji preselili ubrzo nakon njegovog rođenja. U Zagrebu je studirao književnost i jezik, a radio je uglavnom u Varaždinu na Rudarskoj školi.

Cijeli život bavi se književnošću, pišući novele, satire, humoreske, a najviše pjesme na štokavskom i kajkavskom.

Od 1991. sudjeluje na svim recitalima kajkavskog i štokavskog, na kojim je gotovo uvijek zastupljen s ponekom pjesmom. U "Antologiji suvremene kajkavske lirike dvadesetog stoljeća" Jože Skoka zastupljen je s pjesmom "Rieči sa zviranjka".

Bavio se i haiku poezijom te sudjeluje na recitalima u Hrvatskoj, Japanu, Indiji, Australiji. Njegove haiku pjesme ušle su u antologiju haiku poezije svijeta, objavljene u Indiji 2001. (Mohammed Fakhruddin).

Preminuo je 13. srpnja 2009. u Varaždinu.

Djela[uredi | uredi kôd]

  • "Podne (1984.),"
  • "Z moje kleti (1986.),"
  • "Slavuji pjevaju pred zoru (1990.),"
  • "Ne piši protiv vjetra (1991.),"
  • "Ubiti pjesmu (1992.),"
  • "Ni se zatrl (1992.),"
  • "Zagrebačke večeri (1993.),"
  • "Život ispod kamene kocke (1996.),"
  • "Štefove balade (1999.),"
  • "Gosenica za vratom (2001.),"
  • "Utočišta (2002.),"
  • "Izabrane pjesme (2003.)."
  • "Quaero hominem (iliti) iščem človeka (2005.)"
  • "Bijeli oblak (2006.)"
  • "Moj sin ratnik (2007.)"
  • "Breskve cvjetaju (2010.)" - postumno

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Vladimir Korotaj - "Izabrane pjesme", Varaždin 2003.