Wikipedija:Upozorenje za gljivare

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Tango style Mushroom+User icon.svg
  • Brati gljive za koje smo posve sigurni da ih poznajemo.
  • Ako nismo sigurni u neku gljivu koju smo ubrali ili kupili na tržnici, potražite mišljenje iskusnoga gljivara u gljivarskoj udruzi.
  • Brati samo zdrave gljive. Stare, mekane, pljesnive ili gljive neugodna mirisa ostaviti tamo gdje jesu.
  • Većinu gljiva poželjno je prije završne pripreme prokuhati, a vodu baciti. No, valja napomenuti da se kuhanjem iz gljiva djelomice uklanjaju i hranjive tvari, ali što je još važnije, neutraliziraju i neke štetne. [1]

Otrovanja gljivama[uredi]

Mycomorphbox Deadly.png

Od davnine ljudi upotrebljavaju gljive za svakodnevnu hranu, a neke od njih i za gurmanske poslastice. Međutim, odavno su iskusili da neke gljive mogu biti i otrovne. Najstariji pismeni podatak potječe iz V. stoljeća pr. Kr., od grčkog pjesnika Euripida, koji je opisao smrt žene i troje djece nakon konzumiranja gljiva.

Tradicijska je razonoda ljudi zapadne i srednje Europe da na izletu u šumi beru gljive i od njih priređuju razna jela. Razmjerno velikoj potrošnji gljiva, u tim je krajevima velika i incidencija otrovanja. U Hrvatskoj potrošnja gljiva nije velika, ali posljednjih godina sve više raste pod utjecajem populariziranja gljiva kao "prirodne i zdrave hrane".

Od 5000 vrsta "viših gljiva", koliko ih raste u srednjoj Europi, smatra se da je samo 60 vrsta otrovno, od čega je 7 smrtonosno. Premda je broj otrovnih vrsta gljiva relativno malen, statistike pokazuju da u Europi ima godišnje oko 10 000 slučajeva otrovanja, ali i mnogo smrtnih slučajeva. Jedan od razloga tako velikom broju sigurno je i taj što trovanje mogu izazvati i jestive gljive koje nisu svježe pripremljene, zatim podgrijane gljive, odstajale, stare gljive, razmočene od dugih kiša te gljive rastočene od crva. Takve su gljive isto toliko opasne kao i otrovne. Postoji podatak da se 1906. godine otrovalo mnogo Riječana zbog uživanja razmočenih capica (Clavaria aurea).

Ustanovljavanje otrova[uredi]

Za identifikaciju gljiva mogu nam poslužiti otpaci od čišćenja gljiva, ostaci hrane ili uzorci dobiveni ispiranjem želuca, makroskopskom identifikacijom ili analizom spora. Poseban problem predstavlja činjenica da prepoznavanje gljiva iz tih ostataka može obavljati samo stručnjak. Kako u Rijeci ne postoji takva stručna osoba, najčešće se ne determinira otrovna gljiva.

Klinička klasifikacija micetizama (otrovanja gljivama)[uredi]

Za razvrstavanje micetizama koriste se dva kriterija: duljina latencije (vrijeme od ingestije gljiva do pojave prvih simptoma bolesti) i tip kliničkog sindroma. Prema tim kriterijima, micetizmi se dijele na: micetizam s kratkom latencijom i micetizam s dugom latencijom. U micetizmu s kratkom latencijom vrijeme od ingestije otrovnih gljiva do pojave smetnji iznosi jedan do četiri sata. Ta otrovanja karakterizirana su učestalim povraćanjem, proljevastim stolicama i u pravilu imaju dobru prognozu. Micetizmi s dugom latencijom nastaju nakon što je od ingestije gljiva prošlo 5 - 12 - 24 i više sati i imaju lošiju prognozu. Kod tih otrovanja vrlo često dolazi do teškog oštećenja jetre i bubrega, bolesnici požute, oskudno mokre, što može dovesti i do smrtnog ishoda bolesti.

Bolesnici[uredi]

U razdoblju od 1991. do 1998. zabilježeno je više desetaka slučajeva trovanja gljivama (u Primorsko-goranskoj županiji), od čega, nažalost, tri sa smrtnim ishodom. Umrli su bolesnici starije životne dobi, s već narušenim zdravljem.

Terapija micetizma[uredi]

Nažalost, nema specifičnog liječenja micetizma. Rano i temeljito ispiranje želuca jedna je od najvažnijih mjera. Liječnici je primjenjuju uvijek, bez obzira na to koliko je vremena proteklo od konzumacije gljiva i na činjenicu koliko je bolesnik do tada povraćao. Samim povraćanjem obično se ne uspije izbaciti sav toksični materijal. Osim toga, gljive su teško probavljiva hrana i dugo se zadržavaju u želucu. Ispiranje želuca obavlja se uz dodatak aktivnog, medicinskog ugljena koji je adsorbens toksina. Slijedi nadomjestak tekućine i elektrolita i suzbijanje šoka. Od dodatnih terapijskih mjera, u liječenju otrovanja zelenom pupavkom primjenjuju se i visoke doze penicilina, a kod zatajivanja jetre i bubrega dolaze u obzir i agresivnije terapijske mogućnosti (plazmafereza, hemoperfuzija), o čijoj se terapijskoj efikasnosti još uvijek raspravlja. Tu je i preparat silibinin (Legalon), koji proizvodi tvrtka Madaus iz Kölna (Njemačka) i kojeg nema na hrvatskom tržištu.

Profilaksa[uredi]

Najsvrhovitiji način da se izbjegnu otrovanja gljivama jesu zdravstveno prosvjećivanje i kontrola prodaje u suradnji sa sanitarnom inspekcijom. Ljubitelje šumskih gljiva treba upućivati u gljivarska društva gdje će, uz pomoć predavanja, demonstracija i filmova, steći potrebno znanje i iskustvo iz područja gljivarenja.[2]

Izvori[uredi]

  1. http://www.gospodarski.hr/Publication/2005/17/trovanje-gljivama/6856 (preuzeto 17. srpnja 2012.)
  2. http://www.zzjzpgz.hr/nzl/3/otrovanje.htm Doc. dr. sc. Nada Brnčić, dr. med., Bojan Miletić, dr. med.(preuzeto 17. srpnja 2012.) s dopusnicom