Zaljev Maputo
| Zaljev Maputo por. Baía de Maputo | |
|---|---|
| Zaljev | |
.jpg) Satelitska snimka, 1990. | |
| Položaj | |
| Koordinate | 25°59′S 32°42′E / 25.983°S 32.700°E |
| Ocean | Indijski ocean |
| Države | |
| Obalni gradovi | Maputo |
| Fizikalne osobine | |
| Duljina | 24 km |
| Širina | 36 km |
  Zaljev Maputo Zaljev Maputo na zemljovidu Mozambika  | |
Zaljev Maputo (por. Baía de Maputo), ranije također poznat kao zaljev Delagoa od Baía da Lagoa na portugalskom, je zaljev Indijskog oceana na obali Mozambika, između 25° 40' i 26° 20' J, s duljinom od sjevera prema jugu od preko 90 km i širinom od 32 km.[1][2]
Geografija[uredi | uredi kôd]
Zaljev je sjeverni završetak niza laguna koje se nižu obalom od zaljeva Svete Lucije. Otvoren je prema sjeveroistoku. Sjeverozapadni kraj zaljeva definiran je rtom Ponta da Macaneta, sprudom s plažama okrenutim prema zapadu prema Mozambičkom kanalu i mangrovama iza. Istočnu stranu zaljeva definira poluotok Machangulo koji sa svoje unutarnje ili zapadne strane pruža sigurno sidrište. Sjeverno od poluotoka je otok Inhaca, a iza njega manji otok, "Ilha dos Portugueses" (Portugalski otok), ranije poznat kao Otok slonova.[3]
Unatoč sprudu na ulazu i brojnim plićacima unutar, zaljev Maputo je dobra luka, pristupačnu velikim plovilima u svim godišnjim dobima. Okolna zemlja je niska i vrlo nezdrava, ali otok Inhaca ima visinu od 73 m, a korišten je kao sanatorij.
Rijeka Komati, također poznata kao Inkomati ili Manhissa, ima ušće na sjevernom kraju zaljeva. Tri rijeke, Matola sa sjevera, Mbuluzi ili Umbeluzi sa zapada i Tembe s juga, sastaju se u Estuário do Espírito Santo na zapadnoj strani zaljeva. Grad Maputo nalazi se sjeverno od ušća, a most Maputo–Katembe, dovršen 2018., premošćuje ušće. Rijeka Maputo, koja izvire u Drakensbergu, ima ušće na jugu zaljeva.[3]
Ekologija[uredi | uredi kôd]
Zaljev Maputo dio je morske ekoregije Delagoa. Staništa u zaljevu uključuju močvare mangrova, pašnjake morske trave i rubne koraljne grebene oko Inhace i portugalskih otoka.
Grbavi kitovi i nekoliko vrsta dupina žive u vodama zaljeva, dok su južni pravi kitovi[4][5] i dugonzi[6][7] nekada bili brojni u zaljevu, a danas su rijetki.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Prvi Europljanin koji je stigao do zaljeva bio je portugalski moreplovac António de Campo, jedan od kapetana broda Vasco da Gama, 1502. godine. Godine 1544. trgovački trgovac Lourenço Marques istraživao je gornje tokove estuarija koji vode u zaljev.[3] Naknadno je kralj João III!! naredio da se zaljev nazove Baia de Lourenço Marques. Lourenço Marques je navodno nazvao zaljev Baía da Lagoa (portugalski: "Zaljev lagune"). Na engleskom je portugalski "Baia da Lagoa" tada preveden i malo transformiran u "zaljev Delagoa".
 |
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden s engleskog jezika. (Rasprava) Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika. |
In 1720, the Dutch East India Company built a fort and factory called Lijdzaamheid (Lydsaamheid) on the spot of Lourenço Marques (now Maputo), since April 1721 governed by an Opperhoofd (chief factor), under authority of the Dutch Cape Colony, interrupted by Taylor's pirate occupation from April 1722 to 28 August 1722; in December 1730 the settlement was abandoned. Thereafter the Portuguese had—intermittently—trading stations in the Espírito Santo estuary. These stations were protected by small forts, usually incapable, however, of withstanding attacks by the natives.[3] In 1779 the Austrian ship "Joseph und Theresia" of the Austrian East India Company lands at the bay and the Austrians erect the St. Joseph and St. Maria forts. In 1778, an Austrian expedition led by English adventurer William Bolts established a trading factory at Delagoa Bay. The factory, composed of 155 men and a number of women, traded in ivory, reaching as high as 75,000 pounds per year until the factory was expelled by the Portuguese in 1781.[8][9]
Godine 1823., kapetan (kasnije viceadmiral) WFW Owen iz Kraljevske mornarice, utvrdivši da Portugalci nemaju jurisdikciju južno od naselja Lourenço Marques, sklopio je ugovore o cesiji s domaćim poglavicama, podigao britansku zastavu i prisvojio zemlju od Engleske rijeke prema jugu; ali kada je ponovno posjetio zaljev 1824. otkrio je da su Portugalci, zanemarujući britanske ugovore, sklopili druge s domorocima i pokušali (neuspješno) vojno zauzeti zemlju.
Kapetan Owen ponovno je podigao britansku zastavu, ali je suverenitet obje sile ostao neodlučan sve dok zahtjevi Republike Transvaal!! nisu učinili rješenje pitanja hitnim. U međuvremenu Ujedinjeno Kraljevstvo nije poduzelo nikakve korake da izvrši vlast na licu mjesta, dok su pustošenja Zulua!! ograničila portugalsku vlast na granice njihove utvrde. Godine 1835. Boers!!, pod vođom po imenu Orich, pokušali su formirati naselje u zaljevu, koji je prirodni izlaz za Transvaal; a 1868. predsjednik Transvaala, Marthinus Pretorius!!, polagao je pravo na zemlju sa svake strane Maputa sve do mora. Međutim, sljedeće godine Transvaal je priznao suverenitet Portugala nad zaljevom.[3]
Godine 1861. kapetan Kraljevske mornarice Bickford proglasio je otoke Inhaca i Elephant (otok britanskim teritorijem; čin protiv kojeg su protestirale vlasti u Lisabonu. Godine 1872. spor između Ujedinjenog Kraljevstva i Portugala predan je arbitraži francuskog predsjednika Adolphea Thiersa ; a 19. travnja 1875. njegov nasljednik, maršal MacMahon!!, presudio je u korist Portugalaca.[10]
Prethodno su se Ujedinjeno Kraljevstvo i Portugal dogovorili da će pravo prvokupa biti dodijeljeno neuspješnom podnositelju zahtjeva u slučaju prodaje ili ustupanja zaljeva. Portugalska vlast nad unutrašnjosti Mozambika uspostavljena je tek neko vrijeme nakon odluke MacMahona; nominalno, zemlju južno od rijeke Manhissa ustupio im je poglavica Matshangana Umzila 1861.[3] U čast odluke francuskog predsjednika, pivo koje se kuha u Maputu i danas se zove "MacMahon" ili "2M" (portugalski: "Dois M"). Slično, željeznička stanica Maputo nalazila se na "Praça MacMahon" (Trg MacMahon).[11] Nakon osamostaljenja Mozambika od Portugala, preimenovan je u "Praça dos Trabalhadores" (Trg radnika).
Godine 1889. izbio je još jedan spor između Portugala i Ujedinjenog Kraljevstva oko portugalske zapljene željeznice koja vodi od zaljeva do Transvaala. Ovaj je spor također upućen na arbitražu: 1900. godine Portugal je proglašen odgovornim i naređeno mu je da plati gotovo 1.000.000 funti odštete dioničarima željezničke kompanije.[3]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Baía de Maputo. Mapcarta. Pristupljeno 9. studenoga 2016.
- ↑ Maputo and Delagoa Bay Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. siječnja 2008. (Wayback Machine)
- ↑ a b c d e f g Ovaj članak uključuje prijevod teksta iz jedanaestog izdanja Encyclopædije Britannice, urednik Hugh Chisholm, objavljenog 1911. godine, nakladnik Cambridge University Press, koje je javno dobro.
- ↑ Banks A.; Best P.; Gullan A.; Guissamulos A.; Cockcroft V.; Findlay K. Recent Sightings of Southern Right Whales in Mozambique (PDF). Pristupljeno 18. prosinca 2014. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Richards R.. 2009. Past and present distributions of southern right whales (Eubalaena australis). New Zealand Journal of Zoology. Vol. 36: 447–459. 1175–8821 (Online); 0301-4223 (Print)/09/3604–0447. The Royal Society of New Zealand. Retrieved on December 18. 2014
- ↑ WWW.DUGONGS.ORG. SAVING ENDANGERED DUGONGS OF THE WESTERN INDIAN OCEAN Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. veljače 2015. (Wayback Machine). Retrieved on December 18. 2014
- ↑ Bandeira O.S.. Silva E.P.R.. Paula J.. Macia A.. Hernroth L.. Guissamulo T.A.. Gove Z.D.. Marine biological research in Mozambique: past, present and future.. University of Eduardo Mondlane on ResearchGate. Retrieved on December 18. 2014
- ↑ M. D. D. Newitt. 1995. A History of Mozambique. Indiana University Press. str. 159–. ISBN 978-0-253-34006-1
- ↑ Carl Wadström, An Essay on Colonization, vol. 1, London, 1794, pp.187–195; B. Struck, “Österreichs Kolonialversuche im 18. Jahrhundert”, Völkerkunde: Beiträge zur Erkenntnis von Mensch und Kultur, Bd.III, 1 Jahrgang, 1927, S.184–193; Franz von Pollack-Parnau, "Eine österreich-ostindische Handelskompanie, 1775–1785: Beitrag zur österreichische Wirtschaftsgeschichte unter Maria Theresia und Joseph II", Vierteljahrsschrift für Sozial- und Wirtschaftsgesichte, Beiheft 12, Stuttgart, 1927, S.81–82; Alexandre Lobato, Os Austriácos em Lourenço Marques, Maputo, Imprensa de Universidade Eduardo Mondlane, 2000; Walter Markov, “L'expansion autrichienne outre-mer et les intérêts portugaises 1777–81”, in Congresso Internacional de História dos Descobrimentos, Actas, Volume V, II parte, Lisboa, 1961, pp.281–291.
- ↑ Award on the claims of Great Britain and Portugal to certain territories formerly belonging to the Kings of Tembe and Mapoota, on the eastern coast of Africa, including the islands of Inyack and Elephant (Delagoa Bay or Lorenzo Marques). Pristupljeno 12. kolovoza 2022.
- ↑ Arquivo digital: Lourenço Marques em postais ilustrados. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. siječnja 2013. Pristupljeno 3. ožujka 2013.
Reference[uredi | uredi kôd]
- Sir E. Hertslet, The Map of Africa by Treaty, iii. 991–998 (London, 1909). An account of the Delagoa Bay arbitration proceedings.
- The British blue-book, Delagoa Bay, Correspondence respecting the Claims of Her Majesty's Government (London, 1875)
- L. van Deventer, La Hollande et la Baie Delagoa (The Hague, 1883)
- Owen, W. F. W. 1833. Narrative of Voyages to Explore the Shores of Africa, Arabia, and Madagascar, Performed in His Majesty's ship Leven and Barracouta under the direction of Captain W. F. W. Owen. Volume 1. J. & J. Harper
- G. McC. Theal, The Portuguese in South Africa (London, 1896), and History of South Africa since September 179,f, vol. v. (London, 1908). The Narrative of Voyages to explore the shores of Africa, performed under direction of Captain W. F. W. Owen, RN. (London, 1833) contains much interesting information concerning the district in the early part of the 19th century.
- WorldStatesmen- Mozambique