Zatvor u Mostaru

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Zatvor Ćelovina)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Koordinate: 43°20′47″N 17°48′29″E / 43.34625°N 17.80814°E / 43.34625; 17.80814 Zgrada zatvora u Mostaru (Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa) je s kraja 19. stoljeća. Svoj vanjski izgled je u osnovi sačuvala do danas. Desetljećima je nosila prepoznatljivo ime "Ćelovina".[1] Nazvana je po tome što se za nju govorilo da se u nju ulazilo, "simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom."[2]

Austro-Ugarska[uredi VE | uredi]

Izgradnja je počela polovicom 1891. godine usporedno s gradnjom zgrade Okružnog suda, koja se gradila u neposrednoj blizini. U zgradi okružnog suda je i danas Županijski sud. Dotad su u Mostaru okružni sud i zatvor bili na Konaku. Koncem 1892. obije su ustanove preselile s Konaka u te novoizgrađene objekte.[1] Zgradu zatvora projektirao je moravski inženjer Maximilian David.[3] Novoizgrađenu zatvorsku zgradu opasavale su visoke zidine koje onemogućavaju pogled na vanjski svijet. Visoke zidine su i danas. Godine 1922. zgrada zatvora je dobila električnu rasvjetu zamijenivši dotadašnje fenjere.[1]

Titova Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Bijeg iz njega bio je vrlo teško izvediv. 1945. opasavali su ju zidine visoke tri-četiri metra, imala je samo jedna velika ulazna metalna vratima, uvijek zaključana i koja su danonoćno čuvala dvojice stražara. Prvih poratnih godina u komunističkoj Jugoslaviji Ćelovina je bila na zlu glasu po lošim uvjetima. Spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti. U to su ju pretvorili partizani, koji su u Ćelovinu sustavno skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje. Po cijeloj su Hercegovini organizirali službu zloglasne OZN-e i u nju unovačili najokrutnije poslušnike velikosrpske politike, sustavno provodeći velikosrpski program. Uz velikosrpske partizane u tu su se našli četnici u partizanskim odorama i muslimani koji su preokrenuli odore i stavove. Nesmiljeno su sprovodili velikosrpsku politiku kojoj je stalni cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića. Među tim slijepo pokornim nasilnicima bilo je i Hrvata. Oznini poslušnici su svakodnevno progonile i zlostavljale hrvatski puk. Dio su pobili na terenu, poput sedamdesetak fratara. Ostale su kupili po hercegovačkim selima. U Ćelovinu su ih sprovodili skupa s Hrvatima vojnicima i civilma koji su preživjeli bleiburšku tragediju i prisilne marševe na Križnim putevima. Niti svi preživjeli s Križnog puta nisu stizali do zatvora, premda su bili poslani onamo. Partizani su ih na prethodnoj postaji prepoznavali i odvodili u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće. One koje su sproveli do Mostara dočekivale su skupine organiziranih huligana koji su im dovikivali pogrde, optužbe, smrtne kazne, pljuvali po zarobljenicima, gađali ih predmetima i nasrtali na njih. Sprovodnici su tobože branili sprovođenike. Kad bi napokon ušli u dvorište, uvodili su ih uz psovke, prijetnje i udarce jednoga po jednoga u zgradu kod prijamnog oficira, poznatog hrvatoždera Dušana Duke Pudara, koji je nakon uzimanja generalija upućivao sprovođenike u zatvorske ćelije. Tako su zadovoljavali apetite velikosrpske politike. Ćelovinske ćelije svakodnevno su se punile i praznile, ali pražnjenje nije bilo puštanjem na slobodu, nego ubijanjem. Skupinom partizanskih grubijana koja je dočekivala u dvorištu nove zatočenike zapovijedao je zloglasni Ćima, brat dr. Esada Ćimića. Taj partizanski zapovjednik zapovijedao je odredom za mučenje i likvidaciju uhićenika. [2]

Zatočenici nisu dostojanstveno mogli ući u ćeliju, nego su ih nerijetko ubacivali kao vreće. Stari stanari ćelije morali su strahovati jer nisu mogli biti sigurni je li novi stanar zatočenik ili Oznin dojavljivač. Uvjeti u ćelijama bili su užasni. Svakodnevnicu im je činila tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice, uši, glad, žeđ i svi drugi jadi. Nitko nije smio biti ni u kakvom dodiru sa svojom obitelji, rodbinom ili s bilo kim izvan ćelije, niti su imali pravo na ikakvu zaštitu. Zatvorenike su redovito sprovodili na noćna saslušanja. Stalna su bila iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja, premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i odvođenja na stratišta. Zato je postala strah i trepet za hrvatski puk u Hercegovini. Doznalo se među stanovništvom da osoblje zatvora, oznaši i vanjski grubijani u Ćelovini zatočenike masovno muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem, bacanjem u jamu na Bišini, u Neretvu i drugdje, tako da su bili slabi izgledi svakom tko uđe u Ćelovinu da će "makar ćelav" uopće izaći. Oznaši su odlučivali o sudbini zatvorenika, koji su obični bivali likvidirani. Gospodari života i smrti u Ćelovini nisu nitkom odgovarali za svoje postupke, smjeli su činiti što god im je palo na pamet sa zatvorenicima, bilo da se radilo o mučenju, ili ubijanju. Mučenja i ostala zlostavljanja bila su redovita pojava. Uglavnom su metode bile glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, te svi ostali mogući načini za uništiti ljudsko biće. Zatvorenike su ubijali maljem, nožem, vatrenim oružjem, trovanjem, vješanjem, davljenjem, bacanjem u jame i rijeke itd. Sustavni cilj je bio istrijebiti što više Hrvata. Oznaši su ubijali i pojedinačno i masovno. Preživjeli svjedoče jednom pokolju dugom trećinu sata u kojem je ubijeno najmanje 26 zatočenika, dugim rafalnim paljbama strojnica i pucnjima pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje. Nisu ubijeni zbog nasrtaja na stražare i pokušaja bijega, nego zbog zadovoljavanja bolesne krvničke mašte i zbog zadavanja straha ostalim zatočenicima. Tjelesa pobijenih nisu uklonili s mjesta smaknuća, nego su ih ostavili cijeli dan na istim mjestima radi zastrašivanja ostalih zarobljenika. Najokrutnije metode ubijanja bile su sredstvo. U Ćelovini je postojala "krvnička prostorija" u kojoj su krvnici zatočenike ubijali maljevima. Po podu i zidovima sobe bile su lokve i mrlje krvi i ostatci rasprsnutoga ljudskog mozga.[2] Bolesnici su bili prepušteni sami sebi. Nitko ih nije liječio, nego su u teškim mukama umirali u raspadajućem stanju.[4]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Jama na Bišini
Od samog preuzimanja konrole Mostarom, sve zarobljenike koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, prvo su sprovodili u Ćelovinu, ako su živi uopće dstigli. Ćelovinu je praznila masovnim likvidacijama za koja se zna da su barem do konca 1945. svaku noć odvodili zatočenike na stratišta. Oznaški oficir je u predvečerje svakog dana izašao na hodnike u Ćelovini s popisom u rukama i zapovijedio stražarima stati na otvorena vrata ćelija. Zatim je s popisa čitao imena zatočenika, koja su stražari prenosili u ćelije. Prozvani zatočenici su na to izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Krajem prozivke odvodili su izdvojene, a ostali zatočenici nisu znali kamo. Prozvani se nikad nisu vratili. Isprve je zasvijetlila nada da se to proziva ljude koje će pustiti na slobodu, pa su se ljudi opraštali i preko prozvanih slali poruke svojim obiteljima. Vremenom su doznali da prozvane vode u posebnu prostoriju te ih po noći odvoze na smaknuće. Vezali su te ljude kao vreće i takve ih ubacivali u kamione i odvozili cestom prema Nevesinju, na Bišinu. Ondje su ih ubijali i bacali u jamu na obronku planine Veležu – prijevoju Bišini uz cestu Mostar – Nevesinje. Radi zataškavanja zločina, kotarske vlasti tu su jamu poslije koristile kao legalno nevesinjsko gradsko smetlište.[2]

Jedan od prvih šefova opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu Ante Barbir posvjedočio je o masovnim likvidacijama hrvatske mladeži u Mostaru 1945. godine. Nekoliko desetaka godina poslije sasvim je otvoreno progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i rekao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika pristiglih nakon pada NDH u Mostar. Kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je onda tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima, a nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira. Barbir, prema svom kazivanju, taj nalog nije izvršio jer mu je bilo žao te mladeži pa je jedan veći broj poslao u partizanske radne brigade, dio pustio na slobodu, a dio zadržao u logoru, odnosno u Ćelovini. Po Barbirovoj izjavi, zbog tog neizvršenja naloga ministra Danilovića, smijenjen je s te dužnosti te poslije nikad više nije obnašao neku značajniju dužnost, premda je bio stari komunist.[2]

Samostalna BiH[uredi VE | uredi]

U razdoblju velikosrpske agresije na BiH i velikobošnjačke agresije na bosanskohercegovačke Hrvate, zatvorska zgrada je sve do 1995. bila na prvoj crti bojišnice. Pretrpila je brojna oštećenja, zbog čega je morala biti obnovljena. Godine 1995. ponovo je stavljena u uporabu. Danas je kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa. Zgrada je poboljšavana od 2001. godine do danas. Obnovljena su vodena čvorišta, spavaonica, dnevni boravci za osuđenike, adaptirana i nadograđena upravna zgrada, prošireni smještajni kapaciteti za osuđenike te tehnička poboljšanja poput videonadzora. Adaptirane su prostorije za šport i rekreaciju, vjerske obrede (katoličke, pravoslavne, islamske), zdravstvenu zaštitu osuđenika, kino-dvorane. Unutar zgrade je gospodarska jedinica "Radobolja". U gospodarskoj jedinici osuđenici se bave povrtlarstvom, svinjogojstvom, peradarstvom. Za potrebe gospodarske jedinice sagrađeni su novi objekti kao plastenici, prostorije za svinje i kokoši nesilice.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 KPZ Mostar O zatvoru. Ažurirano 25. ožujka 2010. (pristupljeno 10. studenoga 2017.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Komunistickizlocini.net Uredništvo/komunistickizlocini.net ĆELOVINA U MOSTARU 1945 PROGUTALA PREKO 3.000 ŽIVOTA (Večina likvidiranih bačena u jamu na Bišinu), 25. siječnja 2019. (pristupljeno 2. ožujka 2019.)
  3. Odluka o proglašavanju nacionalnim spomenikom BiH graditeljske cjeline, franjevačkog samostana s crkvom u Širokom Brijegu Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, objavljeno 23. svibnja 2007., pristupljeno 7. prosinca 2016.
  4. Večernji list BIH Josip Jozo Suton: Mostarsku Ćelovinu OZNA je 1945. pretvorila u morilište Hrvata, 12. rujna 2011. (pristupljeno 2. ožujka 2019.)