Prijeđi na sadržaj

Zločini nad Albancima u Balkanskim ratovima

Izvor: Wikipedija
Izvještaj međunarodne komisije objavljen 1914. u Washingtonu.

Zločini nad Albancima tijekom Balkanskih ratova podrazumijevaju masovna pogubljenja, masakriranje civilnog stanovništva, etničko čišćenje, nasilno pokrštavanje, kao i progone na etničkoj i vjerskoj osnovi pripadnika albanske i muslimanske populacije od strane vojnih i policijskih snaga Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore tijekom i nakon završetka operacija u balkanskim ratovima.

O zločinima srpske i crnogorske vojske prilikom zaposjedanja albanskih naselja 1912. i 1913. godine izvještavao je europski, američki i srpski oporbeni tisak. Radi ispitivanja zločina Carnegiejeva zaklada za međunarodni mir je formirala posebnu komisiju koja je 1913. poslala na Balkan.[1] Sumirajući situaciju u albanskim krajevima, članovi komisije zaključuju:

Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, nevjerojatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste — to su sredstva koja je primjenjivala i još uvijek primjenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera područja naseljenih isključivo Albancima.[2]

Izvještaj međunarodne komisije o Balkanskim ratovima

Broj žrtava u dijelu Kosovskog vilajeta pod srpskom kontrolom se u prvih nekoliko mjeseci procjenjivao na oko 25.000 ljudi.[3][4] Najvišu procjenu broja žrtava tijekom 1912. i 1913. godine u svim albanskim krajevima pod srpskom kontrolom dao je Kosta Novaković, koji je procijenio, da je stradalo oko 120.000 Albanaca oba spola i svih uzrasta.[5] Cilj zločina je bio da se srpski zahtjevi potpomognu "etničkim čišćenjem" i statističkom manipulacijom prije konferencije velikih sila koja će utvrditi nove granice.[6][7] Srpska vlada je većinu izvještaja o ratnim zločinima dočekala službenim poricanjem.[4] I neki kasniji srpski autori navedene podatke o ratnim zločinima svode na "austrougarsku propagandu", koja je "širila glasove o navodnim zvjerstvima srpske vojske u Albaniji i Makedoniji nad muslimanskim stanovništvom".[8]

Događaji iz balkanskih ratova su uvelike doprinijeli narastanju srpsko-albanskog sukoba.

Politička pozadina

[uredi | uredi kôd]

Srpska okupacija Albanije

[uredi | uredi kôd]
Srpska okupacija Albanije 1912-1913.

Prvi balkanski rat zatekao je Albance kao naciju u borbi za vlastitu nacionalnu državu. Krajem 1912. godine, nakon što je Porta priznala autonomiju Albanije, susjedne balkanske države Srbija, Crna Gora i Grčka zajednički su napale Osmansko Carstvo i tijekom nekoliko mjeseci osvojile i međusobno podijelile gotovo sve osmanlijske teritorije naseljene Albancima.[9] Kraljevina Srbija zauzela je najveći dio kopnene Albanije i veći dio albanske jadranske obale. Albanci su se protivili komadanju tih krajeva i u tom cilju su organizirali oružani otpor.

Srpska okupacija Albanije trajala je od prosinca 1912. do 25. listopada 1913. godine.[10] Pod jakim međunaronim pritiskom, balkanski susjedi su sredinom 1913. godine bili prinuđeni da se povuku s teritorija međunarodno priznate države Albanije, koja je obuhvatila tek oko polovinu albanskog etničkog teritorija, dok se veliki broj Albanaca našao u okviru Srbije, Crne Gore i Grčke.[11]

Albanska pobuna (1913.)

[uredi | uredi kôd]

Nakon povlačenja srpske vojske i nastanka Kneževine Albanije, koja je obuhvatila tek oko polovinu albanskog etničkog teritorija, brojno albansko stanovništvo ostalo je izvan svoje matične države.[11] Srbija je nakon aneksije Makedonije i Kosova, postavila nove granice između naselja stoljećima upućenih jedna na druge. Srpska vlada je, protivno dogovoru Londonske konferencije, zabranila dolazak stanovništvu iz Albanije na tržnice novopripojenim područjima, pod izgovorom učestalih napada u graničnom području.[8] Ta blokada vrlo je otežala život pograničnom stanovništvu i dovela do povećane napetosti kod Albanaca.[8]

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan Wars. Carnegie Endowment for International peace, Washington, D.C. 1914.
  • Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija. Jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije, Beograd 1914.
  • Dimitrije Đorđević, Izlazak Srbije na Jadransko more i konferencija ambasadora u Londonu 1912, Beograd 1956.
  • Prvi balkanski rat 1912-1913 (Operacije srpske vojske) I, Beograd 1959.
  • The War Correspondence of Leon Trotsky: The Balkan Wars, 1912-13. Monad Press, Njujork, 1980.
  • Branko Horvat, Kosovsko pitanje, Zagreb, 1988.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Dubravka Stojanović, U spirali zločina: balkanski ratovi. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. srpnja 2013. Pristupljeno 18. listopada 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  2. Izvještaj Međunarodne komisije (str. 151)
  3. Nadbiskup Lazar Mjeda, Izveštaj o srpskom osvajanju Kosova i Makedonije. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. ožujka 2016. Pristupljeno 18. listopada 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. a b Leo Frojndlih, Albanska golgota. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. svibnja 2012. Pristupljeno 18. listopada 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  5. Kosta Novaković, Srbizacija i kolonizacija Kosova. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. prosinca 2013. Pristupljeno 18. listopada 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  6. Otpor okupaciji i modernizaciji
  7. Civil resistance in Kosovo, by Howard Clark (p. 9, 10)
  8. a b c Dimitrije Bogdanović, Knjiga o Kosovu. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2010. Pristupljeno 18. listopada 2019.
  9. Izvještaj međunarodne komisije za ispitivanje uzroka i vođenja Balkanskih ratova
  10. Miranda Vickers, The Albanians: a modern history
  11. a b Robert Elsie, The Conference of London 1913. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. veljače 2011. Pristupljeno 18. listopada 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]