Dječja psihologija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Crtež 4½ godišnjeg djeteta. Nasmiješena osoba
Ljubav, dječji crtež
Djeca tijekom terapije crtanja i mrljanja u berlinskoj klinici za neurologiju na odjelu dječje psihijatrije

Dječja psihologija je grana kliničke psihologije koja se bavi ispitivanjem, procjenjivanjem i tretiranjem dječjih poremećaja.

Povijest[uredi VE | uredi]

Odnedavno se dječji poremećaji ne tretiraju sa stajališta poremećaja odraslih, a opširniji opis dječjih poremećaja pojavljuje se tek 1980. godine u Dijagnostičkom i statističkom priručniku unutar službenog dijagnostičkog sustava klasifikacije.

Tijekom rada s djecom dječji klinički psiholozi primijenjuju metode klasifikacije, razmatranja, procjene prilagođene dobi djece, a testove inteligencije ili znanja koje se rjeđe koriste kod odraslih pacijenata. U obzir posebno uzimaju dječji temperament, narav interakcija roditelj-dijete, te utjecaj stresora s kojima se susreću pacijenti te dobi. Posebnost tretmana pacijenata dječje dobi je i u njihovoj nesposobnosti davanja točnih samoiskaza pa je uz djecu uobičajeno prisutstvo roditelja, roditeljska motivacija i spremnost na suradnju.

Tretman dječjih poremećaja[uredi VE | uredi]

  • Psihodinamska terapija
  • Bihevioralna terapija
  • Kongitivno-bihevioralne intervencije
  • Biološke intervencije

Problem učinkovitosti tretmana u radu s djecom se iskazuju u njihovom kratkoročnom učinku, usmjereni su uglavnom kao reakcija na problem. Teži dječji poremećaji imaju uzrok u ekonomskim, socijalnim ili psihološkim faktorima. Kod delikvencije je uključeno mnoštvo uzročnih faktora od temperamenta, preko obitelji, problema u školi, siromaštva, problema s vršnjacima. Ozbiljni dječji poremećaji zahtijevaju dugotrajne i sveobuhvatne intervencije, što u praksi obično nije i time se ograničava dugotrajna učinkovitost.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Michael T. Nietzel, Douglas A. Bernstein, Richard Milich, Uvod u kliničku psihologiju, Naklada Slap, 2002.