Domaćin (biologija)
U biologiji i medicini, domaćin je organizam koji pruža utočište parazitskim, mutualnom, ili komensalnom gostu (simbiotu), pri čemu je gostu tipično pružena hrana i sklonište. Primeri obuhvataju životinje koje su domaćini parazitskim crvima (e.g. nematodima), ćelije koje pružaju zaštitu patogenim virusima, leguminozne biljke kao domaćini korisnim bakterijama azotne fiksacije. Specifičnije u botanici, biljka domaćin snabdeva mikropredatore nutrijentima, koji imaju evoluciono stabilne odnose sa svojim domaćinima slično ektoparazitizmu. Opseg domaćina predstavlja kolekciju domaćina koje jedan organizam može da koristi kao partnera.
Simbioza[uredi | uredi kôd]
Simbioza obuhvata širok spektar mogućih odnosa između organizama, koji se razlikuju po dužini veka i efektima na učesnike. Ako je jedan od partnera u asocijaciji znatno veći od drugog, on se generalno smatra domaćinom.[1] U parazitizmu, parazit koristi domaćina.[2] U komensalizmu, dva organizma žive zajedno bez nanošenja štete jedan drugom,[3] dok u mutualizmu, obe partije imaju koristi.[4]
Većina parazita ima takav status samo tokom dela svog životnog ciklusa. Poređenjem parazita s njihovim najbližim samostalno živućim srodnicima, pokazano je da je parazitizam evoluirao u najmanje 233 zasebna slučaja. Neki organizmi žive u bliskoj asocijaciji s domaćinom i jedino postaju paraziti kad se životni uslovi pogoršaju.[5]
Parazit može da ima dugoročni odnos sa svojim domaćinom, kao što je to slučaju sa svim endoparazitima. Gost traži domaćina i dobiva hranu i druge usluge od njega, ali ga obično ne ubija.[6] U kontrastu s tim, parazitoid provodi veliki deo svog života unutar ili na jednom domaćinu, ultimatno uzrokujući smrt domaćina, pri čemu su neke strategije na granici s predacijoma. Generalno se domaćin održava u životu dok parazitoid potpuno ne odraste i postane spreman da pređe u sledeći životni stupanj.[7] Gostova relacija sa svojim domaćinom može da bude povremena ili privremena, mogu da postoje asocijacije s višestrukim domaćinima, što čini relaciju ekvivalentnom s herbivorstvom divljih životinja. Još jedna mogućnost je da odnos gosta i domaćina može da bude bez permanentnog fizičkog kontakta, kao u parazitiranju legla kukavice.[6]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Campbell, Neil A.; Reece, Jane B. 2002. Biology (6th edition). Pearson Education. str. 540–541. ISBN 978-0-201-75054-6
- ↑ Poulin, Robert; Randhawa, Haseeb S. 2015. Evolution of parasitism along convergent lines: from ecology to genomics. Parasitology. 142 (Suppl 1): S6–S15. doi:10.1017/S0031182013001674. PMC 4413784. PMID 24229807 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar - author1link (pomoć)
- ↑ Jackson, John. 2012. How does the Remora develop its sucker?. National History Museum. Pristupljeno 19. listopada 2017.
- ↑ Grutter, Alexandra S. 2002. Cleaning symbioses from the parasites' perspective. Parasitology. 124 (7): S65–S81. doi:10.1017/S0031182002001488
- ↑ Pappas, Stephanie. 21. srpnja 2016. Parasite Evolution: Here's How Some Animals Became Moochers. Live Science. Pristupljeno 23. listopada 2017.
- ↑ a b Dawes, Ben. 1976. Advances in Parasitology: Volume 14. Academic Press. str. 4–6. ISBN 978-0-08-058060-9
- ↑ Parasitoids. Cornell University College of Agriculture and Life Sciences. Pristupljeno 24. listopada 2017.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Campbell, Neil A.; Reece, Jane B. 2002. Biology (6th edition). Pearson Education. str. 540–541. ISBN 978-0-201-75054-6