Doniranje organa
Doniranje organa znak je altruizma i plemenitosti, kojom jedna osoba iskazuje svoju želju i namjeru da nakon smrti daruje bilo koji dio tijela radi presađivanja, kako bi se pomoglo teškim bolesnicima.
Sadržaj |
[uredi] Presađivanje organa
Podrobniji članak o temi: Presađivanje organa
Presađivanje ili transplantacija organa danas je u svijetu i kod nas prihvaćen i uspješan način liječenja bolesnika, kod kojih je iz bilo kojih razloga došlo do nepovratnog zakazivanja funkcije pojedinog, za život potrebnog organa. U posljednjim desetljećima na taj se način mogu organi, čija je funkcija prestala, zamijeniti drugim, od drugog čovjeka - tzv. davatelja ili donora.
Danas se mogu presaditi organi (bubrezi, jetra, gušterača, srce, pluća), a i tkiva (koža, dijelovi kosti, srčani zalisci, krvne žile, rožnice i dr.).
Transplantacija koristi bolesnicima s potpunim zakazivanjem bubrega, koji se liječe dijalizom tri puta tjedno kako bi sačuvali život, bolesnicima s terminalnim zakazivanjem srca, jetre ili pluća kojima izgledi za život nisu veći od nekoliko tjedana ili mjeseci, bolesnicima sa šećernom bolesti koja se ne može kontrolirati, slijepim osobama, kao i bolesnicima kojima je potrebno nadomjestiti neko tkivo.
Svaka je osoba potencijalni davatelj organa, ako se za života nije izričito i pismeno tome protivio (Zakon o presađivanu u RH). Medicinski uvjeti za to jesu da su organi i tkiva u trenutku smrti osobe pogodni za presađivanje.
Svaka osoba je i potencijalni primatelj organa, ako se unađe u takvoj situaciji prijeke potrebe.
Kako bi se donirali organi, smrt mora nastupiti u bolnici, jer se samo na tom mjestu mogu organi održati pogodnim za presađivanje. Moždano mrtvi bolesnici, kojima je moguće uzeti organ za transplantaciju, nalaze se isključivo u jedinicama intenzivnog liječenja bolničkih ustanova.
Kada osoba za vrijeme života odluči darovati svoje organe i tkiva poslije svoje smrti s namjerom spašavanja života drugih ljudi, osnovno je da tu svoju odluku prenese svojoj obitelji i najbližim prijateljima, jer će oni biti prvi od kojih koji će liječnici zatražiti dozvolu za uzimanje organa nakon njegove smrti. Od obitelji se očekuje da će poštovati želju umrle osobe. Isto tako se može ispuniti donorska kartica i nositi je sa sobom, što će služiti kao dokaz o donesenoj odluci.
Ako smrt nastupi u bolnici želja donatora organa i tkiva će se poštovati nakon što je učinjeno sve da se spasi život bolesniku i kada liječnici, koji nisu povezani s presađivanjem, ustanove i potvrde smrt, oni o tome potpišu potvrdu u skladu s medicinskim i zakonskim kriterijima.
Kada je smrt definirana na taj način, grupa transplantacijskih liječnika odredit će koji se organi ili tkiva mogu iskoristiti za liječenje ili spašavanje života drugih ljudi. Ukoliko je dobivanje organa moguće, zadužene osobe će provjeriti želju umrlog, izraženu za vrijeme života, no iznad svega će o tome razgovarati s najbližim članovima obitelji. Na taj način će se moći poštovati želja umrlog.
Nakon uzimanja organa i tkiva slijedi isto ono što slijedi i inače nakon smrti. Eventualni zahvat dobivanja organa odvija se u sterilnim uvjetima, u operacijskoj dvorani i u rukama kvalificiranog tima liječnika. Tijelo u takvom slučaju ne će biti naruženo i bit će tretirano s dužnim poštovanjem.
[uredi] Povijest
Uspješno presađivanje organa godinama je usavršavano i ono ovisi o razvitku mnogih struka i stjecanju mnogih znanja - o razvoju kirurgije, reanimatologije, neurologije, urologije, imunologije, biokemije, nefrologije, hemodijalize, farmakologije dr. Sam akt presađivanja s vremenom je opterećen sve manjim brojem komplikacija i takav je način liječenja, osobito posljednjih godina, sve uspješniji. Godine 1990. američkim znanstvenicima dodijeljena je Nobelova nagrada za napretke u transplantacije organa. Nagrada je dodijeljena dvama pionirima transplantacije:
Josephu Murrayu iz Bostona za transplantaciju bubrega 1954. godine i Donallu Thomasu iz Seattlea za transplantaciju koštane srži 1956. g. Tumačenje Komiteta za dodjelu nagrade bilo je da su "otkrića dvojice znanstvenika bila presudna za desetine tisuće teško oboljelih ljudi, koji presađivanjem organa mogu biti liječeni onda, kada drugi načini liječenja više nemaju uspjeha".
Daleko najveći broj presađivanja odnosi se na bubrege zbog zatajivanja bubrežne funkcije. Organi se mogu dobiti od živih davatelja (najvećim dijelom najbližih srodnika), a u većem dijelu od mrtvih davatelja. Broj organa premalen je da se zadovolje rastuće potrebe.
U Hrvatskoj aktualno čeka na presađivanje bubrega oko devet stotina ljudi oboljelih od nepovratnog oštećenja bubrežne funkcije.
U centrima za dijalizu u Hrvatskoj javlja se godišnje nekoliko stotina novih bolesnika sa zatajenjem bubrežne funkcije. S obzirom da se organi presađuju malom broju bolesnika (kojima nakon toga redovito liječenje hemodijalizom više nije potrebno), razumije se da broj bolesnika na "umjetnom bubregu" raste. Izlaz se, nalazi upravo u presađivanju organa sa svojim medicinskim, etičkim i ekonomskim opravdanjem.
Kako bi se bolesnici oslobodili liječenja na "umjetnom bubregu" i kako bi se njihov broj iz zdravstvenih i ekonomskih razloga smanjio, potrebno je povećati broj presađivanja bubrega. Za to je potrebno doći do organa i to ne samo od živih davatelja - bližih srodnika, nego od umrlih osoba. Potrebno je, dakle, organizirano pristupiti tzv. kadaveričnom prikupljanju organa. Ne samo da je to prirodniji način, nego se tako može doći do dovoljnog broja organa, koji mogu pokriti rastuće potrebe.
Organ potreban za život drugom čovjeku moguće je dobiti od umrle osobe nakon prestanka rada srca ili ranije, kod još kucajućeg srca osobe koja više nema moždane aktivnosti. S obzirom na to da bez funkcije mozga nema života, takva je osoba nepovratno mrtva. Upravo takvo stanje omogućuje dobivanje zdravog organa za presađivanje. Osnovni preduvjet za kasniju dobru funkciju ima onaj organ, koji je do akta presađivanja imao urednu opskrbu kisikom, a to je upravo kod osoba koje su umrle zbog definitivnog oštećenja središnjeg živčanog sustava i koje kisik dobivaju pasivno uz pomoć strojne podrške. Kandidati za davanje organa su osobe s teškim ozljedama glave i mozga, kojih u Hrvatskoj ima mnogo, s obzirom na jednu od najviših stopa prometne smrtnosti u Europi.
Dijagnoza moždane smrti danas je moguća bez i najmanje grješke, s potpunom sigurnošću. To je u mnogim medicinskim ustanovama postalo dio uobičajene dijagnostike i predstavlja njihovu etičku i profesionalnu obvezu. Ustanovljavanje moždane smrti ukazuje na visok stupanj unutrašnje organizacije bolnice, stručnu kvalitetu kadrova i visoku razinu medicinske tehnologije.
U Hrvatskoj se transplantacija organa s umrlih osoba ne provodi u dovoljnoj mjeri. Razlog je još uvijek nedovoljna organiziranost unutar zdravstvenog sustava, a u pitanju je i nedovoljna upućenost čitave javnosti. U tom smislu vrijedno je koristiti mnoge vidove javne izobrazbe i potrebno je mnogo napora kako bi se dostigla potrebna razina opće obaviještenosti i povjerenja.
Posebno je pitanje da li je potrebno zatražiti dozvolu od obitelji radi dobivanja dozvole za uzimanje organa. U nekim zemljama posebni pristanak obitelji nije potreban. U Hrvatskoj Zakon o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja, u članku 4, kaže: "Dijelovi tijela s umrle osobe uzimaju se radi presađivanja, ako se umrla osoba za života nije tome izričito i pismeno protivila". Ovaj članak zakona ne govori decidirano da li je obitelj neizostavno potrebno pitati za dozvolu pa se prema tome može različito interpretirati. Ovako sročen zakon omogućuje liječnicima eksplantaciju organa ukoliko obitelj punoljetne osobe nije prisutna ili se ona izričito ne protivi uzimanju organa. U našoj Hrvatskoj liječnici većinom i dalje traže dozvolu obitelji umrle osobe u cilju dobivanja organa.
Odavno je davanje krvi od živog davatelja postalo uobičajeno i, naravno, nešto bez čega se svakodnevna medicinska praksa više ne može zamisliti ni provoditi i na tu je razinu potrebno dovesti davalaštvo organa s umrlih osoba i obaviještenost javnosti da u trenutku smrti svoje bliske osobe obitelj bude spremna dati svoj pristanak da se određeni organ uzme i na taj način, plemenitom gestom, omogući život drugom, teško oboljelom čovjeku.
Danas već postoje uvriježeni načini, koji omogućuju da osoba za života pristane darovati organ nakon svoje smrti, u svrhu presađivanja. U Hrvatskoj postoje donorske kartice, kojima nosioci iskazuju dobrovoljni pristanak da nakon svoje smrti poklone svoje organe za liječenje teških bolesnika. Ovo predstavlja poklanjanje života drugoj osobi i izraz humanosti, nesebičnosti i visoke razine ljudske solidarnosti.
[uredi] Izvori
- http://www.hdm.hr/uvod.html Hrvatska donorska mreža s dopusnicom (preuzeto 29. lipnja 2010.)
