Franjo Jeronim Bunić

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Jerko Frane Bunić)
Njegova preuzvišenost
Franjo Jeronim Bunić
Apostolski vikar kostantinopolski
Naslovni nadbiskup kartaški
CrkvaKatolička Crkva
Imenovan18. lipnja 1731.
Služba završilalipanj 1749.
PrethodnikAntonio Balsarini
NasljednikBlaise Paoli
Druge službeTrebinjsko-mrkanski biskup
(1727.–1731.)
Redovi
Ređenje1710.
Osobni detalji
Rođen8. studenoga 1687.
Dubrovnik
Umro28. prosinca 1749.
Dubrovnik
PokopanDominikanska crkva u Dubrovniku
NacionalnostHrvat
Denominacijakatolik

Franjo Jeronim Bunić (tal. Francesco Girolamo Bona; Dubrovnik, 8. studenoga 1687. – Dubrovnik, 28. prosinca 1749.) bio je prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup trebinjsko-mrkanski od 1727. do 1731. godine. Od 1731. do 1749. obavljao je službu apostolskog vikara kostantinopolskog te naslovnog nadbiskupa kartaškog.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Franjo Jeronim rođen je 8. studenoga 1687.[1][2] u dubrovačkoj plemićkoj obitelji – Bunići. Godine 1710.[2] zaređen je za svećenika Dubrovačke nadbiskupije te je službovao kao vikar nadbiskupa Giovannija Battiste Conventatija.[3] Zbog nekih nesuglasica s nadbiskupom bio je prisiljen otići u Rim.[2]

Papa Benedikt XIII. imenovao ga je, 17. ožujka 1727., trebinjsko-mrkanskim biskupom, preporučujući ga Dubrovačkoj Republici u materijalnom pogledu.[3]

U vrijeme dok je boravio u Rimu u Hercegovini se događao velik progon katolika. Iz Rima se vraća krajem lipnja 1727. godine.[3] U svibnju 1728., u pratnji dvojice svećenika, prvi put posjećuje Trebinjsku biskupiju.[4]:str. 102. Tada je pohodio tri župe: Gradac, Ravno i Trebinju; u Dubrave nije mogao doći zbog nemira.[3] Zbog situacije u biskupiji saziva biskupijsku sinodu, 28. travnja 1729. godine.[3] Sinoda je održana u Gracu, 20. i 21. svibnja iste godine. Spisi s navedene sinode obuhvaćaju 85 stranica.[3] Tom je prigodom obavio službeni pohod biskupiji.

Propaganda je 18. lipnja 1731. imenovala naslovnim nadbiskupom kartaškim in partibus infidelium[2] i apostolskim vikariom u Carigradu. Prije odlaska u Carigrad želio je još jednom posjetiti kako on piše, „svoju prvu Crkvu” i „ostaviti posljednji blagoslov tome narodu” kojeg ljubio „s velikom nježnošću”.[5]:str. 209. Zbog kuge, koja je vladala Hercegovinom, ipak nije mogao.[4]:str. 104. Godine 1731. za apostolskog upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije imenovan je protjerani sofijski nadbiskup Marko Andrijašević.[4]:str. 105.

Najveći problem koji je Bunić morao riješiti u Carigradu odnosio se na slobodu bogoslužja za katoličke Armence, dotada progonjenih od pravoslavaca, čiji je patrijarh bio jedini priznat od osmanske vlade.[2] Zbog zdravstvenih razloga u proljeće 1736. godine se vraća u Rim.[2] U Rimu je tada podnio opširno izvješće o aktivnostima provedenim u pet godina boravka u osmanskoj prijestolnici.[2]

Dana 24. rujna 1736. papa Klement XII. imenovao ga je asistentom papinskog prijestolja.[2] U srpnju 1737. odlazi na dvor kralja Luja XV. u svojstvu papina izaslanika.[2] Tu ostaje do lipnja 1738. Dana 8. srpnja 1738. ponovno se vraća u Carigrad. Ponovno se razbolio te 1741. napušta Carigrad.[2] Papa Benedikt XIV., 23. svibnja 1742., imenuje nadbiskupa Bonu za apostolskog vizitatora postojećih misija u patrijarhatu.[2] U tom svojstvu ponovno je u osmanskoj prijestolnici od 23. rujna 1743. godine.[2]

Bunić se borio protiv širenja masonstva među Europljanima, a posebno među Francuzima u Carigradu.[2] Više je puta intervenirao kod osmanskih vlasti da zabrane masonske sastanke.[2]

Kao biskup bio je glavni posvetitelj na ređenju biskupa Francesca Antonija Razzolinija (1740.) te suposvetitelj na ređenju biskupa Francesca Franca (1736.).[1]

Dana 25. lipnja 1749. odlazi iz Carigrada za Dubrovnik gdje je živio u mirovini.[3] Preminuo je 28. prosinca 1749. godine. Po svojoj želji, pokopan je u Dominikanskoj crkvi u gradu.[3]

Objavljen je njegov opširan Izvještaj na talijanskom o biskupiji Svetoj Stolici, 1728. godine.[3]

Spisateljska djelatnost[uredi | uredi kôd]

U rukopisu su mu ostala tri djela na latinskom:[6]

  • „Synodus Dioecesana Tribuniensis”
  • „Ciceronis vita Mideltonii latine versa”
  • „Quaresimale recitato alla Signoria di Ragusa”

Godine 1749. u Veneciji mu je tiskano djelo:[6]

  • „Oratio in funere Eugenii Principis de Sabaudia” (Venecija, 1749.)

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b Catholic Hierarchy.
  2. ↑ a b c d e f g h i j k l m n Pignatelli 1969.
  3. ↑ a b c d e f g h i Perić 2000, str. 29.
  4. ↑ a b c Krešić 2006.
  5. ↑ Krešić 2023.
  6. ↑ a b Nikić 1989.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Knjige[uredi | uredi kôd]

  • Perić, Ratko. 2000. Da im spomen očuvamo. Biskupski ordinarijat Mostar. Mostar.

Članci[uredi | uredi kôd]

  • Krešić, Milenko. 2006. Povijesne okolnosti osnutka i osnutak župe Dubrave. Krešić, Milenko (ur.). Humski zbornik IX. - 300 godina župe Dubrave. Aladinići. str. 75–109
  • Krešić, Milenko. 2023. Nastanak i razvoj župa na području Trebinjsko-mrkanske biskupije i sakralni objekti po župama. Puljić, Ivica; Marić, Marinko (ur.). Trebinjsko-mrkanska biskupija u vrijeme osmanske (turske) vladavine. Trebinjsko-mrkanska biskupija. Mostar. str. 171–247
  • Nikić, Andrija. 1989. Bunić, Jerolim Frano (de Bona). Hrvatski biografski leksikon. Zagreb. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  • Pignatelli, Giuseppe. 1969. Bona, Francesco Girolamo (talijanski) (11). Dizionario Biografico degli Italiani. Rim. journal zahtijeva |journal= (pomoć)

Mrežna sjedišta[uredi | uredi kôd]


Titule u Katoličkoj Crkvi
prethodnik
Ante Righi 		Biskup trebinjsko-mrkanski
1727.–1731. 		nasljednik
Šiško Tudišić
prethodnik
Antonio Balsarini 		Apostolski vikar kostantinopolski
1731.–1749. 		nasljednik
Blaise Paoli
prethodnik
Antonio Balsarini 		Naslovni nadbiskup kartaški
1731.–1749. 		nasljednik
Johann Joseph von Trautson
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Franjo_Jeronim_Bunić&oldid=6907516"