Katolička Crkva

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Papa Benedikt XVI., rimski biskup u miru i poglavar Katoličke crkve u razdoblju 2005.-2013.

Katolička Crkva najveća je kršćanska vjerska zajednica. Osnovna značajka Katoličke Crkve je priznavanje rimskog biskupa (pape) kao vrhovnog autoriteta u vođenju Crkve. Prema katoličkom učenju Crkva koju je Krist ustanovio na ovom svijetu u punini postoji samo u Katoličkoj Crkvi.

Katolička Crkva sastoji se od 23 autonomne (sui iuris) crkve. Najveća od njih je ona u kojoj je i sam papa, Latinska crkva ili Crkva zapadnog obreda. Preostale 22 su istočne katoličke crkve, tj. crkve s istoka koje su nakon velikog raskola priznale papu i obržavaju istočne obrede. Razlika je u obredu, liturgijskom jeziku, crkvenoj disciplini i običajima, dok je ostalo zajedničko, poput vjere, sakramenata i prihvaćanja zajedništva s papom.

Nauk[uredi VE | uredi]

Crkva i određivanje nauka[uredi VE | uredi]

Prema nauku Katoličke Crkve crkva je zajednica koju je osnovao Isus kao božansku tvorevinu koju vodi Duh Sveti. Ta Crkva u ovom svijetu u punini postoji samo u organizaciji zvanoj Katolička Crkva, tj. u organizaciji okupljenoj oko Petrovog nasljednika pape jer je Isus upravo na njemu izgradio Crkvu (usporedi Mt 16:18-19) i njemu je kao jedinom pastiru povjerio brigu nad cijelim svojim stadom (usporedi Iv 21:15-17). Ipak, Katolička Crkva priznaje većinu dobara Kristove Crkve i drugim crkvama, posebno pravoslavnima, te je svjesna da se u njoj samoj zbog ljudske nesavršenosti ta dobra često ne očituju kako bi trebalo.

Jedno od dobara koje Crkva ima je sigurnost božanskog vodstva, tj. sigurnost da će ona vjerno i nepogrešivo baštiniti što je primila od Isusa. Ta baština naziva se tradicija i svako argumentiranje nauka poziva se na nju. Papa i tu ima ključnu ulogu jer je sigurnost moguća upravo radi njega koji je jedini garant te sigurnosti (usporedi Lk 22:31-32). Ipak, tradiciju prenosi cjelokupna Crkva.

Jedan od najvažnijih dijelova tradicije, ako ne i najvažniji, je Sveto pismo. Sveto pismo nije izvan tradicije nego je dio nje, jer ga je u ranim vremenima kršćanstva upravo ona napisala i definirala. Sveto Pismo je Božja riječ koju su napisali ljudi vođeni Duhom Svetim. Sastoji se od Starog i Novog zavjeta. Stari zavjet je Židovska Biblija, a Novi zavjet je skup spisa o Isusu i apostolima.

Današnji nauk Katoličke Crkve definiran je na 21 Ekumenskom saboru. To su zasjedanja svih biskupa uz odobrenje i potvrdu pape. Zbog gore navedenog, zaključci Sabora su nezabludivi. Zaključci se mogu preispitivati, ali, po nauku, svatko tko istinski prouči materiju doći će do istog zaključka.

Osnovni nauk[uredi VE | uredi]

Najvažnije istine tako definiranog nauka sažete su još na prvim saborima, Nicejskom i Carigradskom, u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Još i prije sabora postojalo je Apostolsko vjerovanje koje po tradiciji seže iz vremena apostola, i nešto sažetije iznosi praktički isti nauk. Vjerovanja su strukturno podijeljena na tri dijela, svako o jednoj božanskoj osobi.

Po vjerovanju, jedan je Bog koji se sastoji od tri božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog, tj. sve tri osobe, je vječan i počelo je svega (filozofski bitak). Božanske osobe jesu u vječnom odnosu ljubavi. Bog Otac svemogući je stvoritelj.

Bog Sin vječna je Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno. Radi spasenja ljudi, palih u grijeh, ta Riječ je postala čovjekom Isusom koji je Krist (Pomazanik Božji, obećan Židovima u Starom zavjetu). On je stoga pravi Bog i pravi Čovjek. Isus se utjelovio po Duhu Svetomu od Djevice Marije, dakle bez biološkog oca (ali ne i bez zemaljskog oca, koji mu je sv. Josip). Umro je radi našega grijeha, tako očitujući beskrajnu Božju ljubav prema čovjeku. Treći dan po smrti je uskrsnuo i tako pobijedio smrt kao posljedicu grijeha. Po njegovoj smrti i uskrsnuću svi ćemo uskrsnuti i to tijelom i duhom. Unatoč dojmu da katolička vjera naučava dualizam duha i tijela, to nije tako, temeljni nauk poznaje jedinstvo duha i tijela. Tjelesnost je ljudima nužna za cjelokupno postojanje i za odnose u ljubavi s drugima, iz čega proizlaze i katolički sakramenti i liturgija.

Nakon uskrsnuća Krist je uzašao na nebo. Očekuje se njegov drugi dolazak u slavi kada će suditi svima i preobraziti svijet. Ovo posljednje tumači se na različite načine, od doslovnog dolaska na oblaku popraćenog raznim grozotama, do alegorija. Katolički nauk iz toga izvlači teološku istinu da je konačno pročišćenje svakoga i svega moguće samo kroz osobu Isusa Krista koji je jedina Istina i da se to neminovno mora dogoditi, što povlači propast onih koji nisu u istini i vječno blaženstvo onih koji jesu. Bitan je nauk da spasenje dolazi samo po Isusu Kristu i ni po kome drugome (usporedi Dj 4:12), pa i oni koji ga nisu upoznali, ako se spase, spašeni su po njemu.

Duh Sveti treća je božanska osoba koja uzdržava ovaj svijet i nadahnjuje svakoga od nas. Sva dobra koja imamo i sve što radimo kontinuirano dobivamo od Duha Svetoga. U dijelu vjerovanja o Duhu je i vjerovanje u Crkvu o kojemu je već bilo govora, jer je ona plod njegovog trajnog vodstva.

Kasnije donošenje nauka[uredi VE | uredi]

Nauk je detaljnije definiran na kasnijim Ekumenskim saborima. Ne može se uvoditi novi nauk nego samo definirati ono što u tradiciji već u biti postoji, te se na jasniji ili suvremeniji način to iznijeti. Jedina objava, iz koje crpimo sav nauk, je objava Isusa Krista koja kroz tradiciju koju vodi Duh Sveti govori i nama danas.

Bitan je i nauk o sakramentima. To su vidljivi znaci nevidljivog božjeg djelovanja. Po nauku, ako je izvršen propisani vidljivi oblik, sakrameti zaista djeluju, tj. zaista se događa nevidljivo Božje djelovanje. Nauk da Crkva može označavati stvarno Božje djelovanje u svijetu postoji oduvijek te svi sakramenti svoje utemeljenje imaju u Isusovom djelovanju. Ipak, konkretan opis sakramenata, nužnosti za valjanost i njihova teologija mijenjali su se kroz stoljeća.

Jedna od poznatijih dogmi Katoličke Crkve je dogma o Papinoj nezabludivosti definirana na Prvom vatikanskom saboru 1870. Kaže da je sam papa nezabludiv kada na jasno definiran način iznosi nauk u ime Crkve, što je istina koja postoji u tradiciji i Svetom pismu od početka. Tu mogućnost je nakon 1870. papa iskoristio samo jednom kada je 1950. definirao dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.

Organizacija[uredi VE | uredi]

Hijerarhija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hijerarhija Katoličke crkve

Katolička Crkva sastoji se od 23 autonomne crkve, 22 istočne katoličke crkve i jedne zapadne, Latinske crkve. Osim par izuzetaka, istočne katoličke crkve su bile odvojene od Katoličke Crkve nakon velikog raskola, pa su se zatim ujedinile.

Na čelu Latinske crkve i cijele Katoličke Crkve je rimski biskup, papa. On ima nad Crkvom apsolutnu vlast. Pri upravljanju Crkvom pomažu mu uredi Rimske kurije. Istu vlast imaju i svi biskupi sazvani na ekumenskom saboru.

Osnovna administrativna podjela svih autonomnih crkava je podjela na biskupije, kod istočnih crkava zvane eparhije. Biskup u svojoj biskupiji ima uglavnom svu vlast, ograničenu jedino crkvenim pravom i papinom vlašću. Postoji niz organizacijskih jedinica koje se ne zovu biskupije, ali su u pravu uglavnom izjednačene s njima. Sve one se jednim imenom zovu partikularne crkve. Partikularne crkve se udružuju u crkvene pokrajine. Daljnja podjela je na župe.

Vjernici[uredi VE | uredi]

Pripadnikom Crkve postaje se sakramentom krštenja. Formalan izlazak iz Crkve je moguć bilo dobrovoljno bilo kaznom izopćenja, no biljeg krsta duhovno ostaje i ne može se izbrisati.

Osnovna podjela vjernika je na dva staleža, klerike i laike. Klerici su osobe koje su primile sakrament svetog reda te se dijele na đakone, svećenike i biskupe. Klerici mogu biti isključivo muškarci, a svećenici i biskupi u Latinskoj ckrvi moraju živjeti u celibatu. Uglavnom se klericima daju razne službe u Crkvi, ali neke mogu dobiti i laici.

Pored toga, vjernici iz oba staleža se mogu priključiti mnogim ustanovama i društvima (npr. redovničkim ustanovama). Redovnici, koji općenito mogu biti i klerici i laici, često se smatraju trećim staležom u Crkvi.

Institucije[uredi VE | uredi]

Pored osnovne strukture, Katolička Crkva osniva razna druga udruženja i institucije, uglavnom obrazovnog i karitativnog karaktera. Tako po svijetu postoji niz katoličkih vrtića, škola, sveučilišta, instituta, caritasa, bolnica, raznih domova i td. Katolička Crkva ili neke njene organizacijske jedinice, uglavnom biskupije, su osnivači tih institucija i njima upravljaju.

Bogoštovlje[uredi VE | uredi]

Katolici se klanjaju Bogu i štuju svece prema crkvenim propisima, ali i na privatan način koji je u skladu s katoličkim naukom.

Komunikacija čovjeka s Bogom naziva se molitva. Ona se izražava na različite načine, javno i privatno. Molitva je širok pojam, obuhvaća javna bogoslužja, privatno ponavljanje molitvenih tekstova, razmatranje vjerskih tema, razgovor s Bogom, ali u konačnici i cijeli čovjekov život treba biti odnos s Bogom, dakle molitva.

Posebno mjesto u crkvenom bogoslužju ima liturgija. To je uglavnom javno slavljenje Boga cijele Crkve po točno određenim propisima. Obuhvaća sakramente i uobičajeno slavlje uz sakramente (dakle i misu) i još neka važna bogoslužja (npr. sprovod i obredi velikog petka). Liturgija je nužan dio crkvenog djelovanja.

Rasprostranjenost[uredi VE | uredi]

Katoličanstvo je prevladavajuća vjeroispovijed u većini Europe (poglavito južne i srednje), Latinskoj Americi i Filipinima, te velikim dijelovima Sjeverne Amerike, subsaharske Afrike. Procjenjuje se da u svijetu ima prbližno 1,2 milijarde katolika.

Katolička Crkva ima svoje upravne jedinice po cijelom svijetu. U tradicionalno katoličkim zemljama i u zemljama stabilne vjerske slobode, što obuhvaća većinu svijeta, to su biskupije. U misijskim zemljama prije uspostave biskupija organiziraju se apostolski vikarijati i prefekture. Posebna situacija je u Kini gdje su u prošlosti ustanovljene biskupije, ali zbog zabrana kineskih vlasti ne funkcioniraju.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]