Kmetstvo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Riječ kmet dolazi od latinske riječi comes u franačkom značenju »čovjek iz kraljeve ili velikaševe pratnje. U razdoblju feudalnog društvenog poretka piramidalna oblika kmetovi su se nalazili na dnu. društvene ljestvice, ali je kmetstvo bilo gospodarski temelj cijeloga feudalnog sustava. Položaj kmeta također je ovisio o položaju onoga kojemu je on bio podložan, tako da je »kraljev kmet« imao izvrstan položaj i zapravo značio »kraljev vazal«, dok se kmet običnoga plemića nalazio na znatno nižem položaju.

Osnovni je preduvjet za nastanak kmetstva, kao i feudalizma, društvo koje se temelji na seoskim općinama u kojima je sva zemlja bila zajednička i bila najveća vrijednost i osnova proizvodnje srednjovjekovnog svijeta. Slobodni seljaci u seoskim općinama nisu uvijek bili u stanju zaštititi se od nasilja lokalnih vojnih vođa te različitih skitalačkih bandi. Slabljenjem seoskih općina i osiromašenjem njihove zemljišne podloge seljaci postupno prelaze na vlastelinske zemljišne posjede pod zaštitu lokalnih vojnih vođa kojima su u zamjenu davali svoju zemlju. Vojni su vođe, kao gospodari te zemlje, vraćali seljacima tu istu zemlju, ali u zamjenu za radnu snagu i dio plodova.

Time su dotad slobodni seljaci postajali kmetovima gospodara zemlje. S obzirom na to da je vlastelinska zemlja bila podijeljena na alodijalni posjed, koji kmetovi određeni broj dana u godini obrađuju za vlastelina, i na kmetska selišta, koja je vlastelin davao na obradu seljacima, proizlazile su tri glavne vrste kmetskih podavanja: radna renta (tlaka), davanja u naturi i davanja u novcu. Porezne obveze seljaka kmetova razlikovale su se od vlastelinstva do vlastelinstva, no njihova davanja svodila su se na jednu devetinu priroda od zemlje koji se davao feudalcu i jedne desetine koji se davao Crkvi. Sve u svemu položaj seljaka kmeta nije bio nimalo lagodan jer su se davanja morala podmirivati bez obzira na klimatske uvjete, nerodne godine i bolesti koje su nerijetko strahovito pogađale ionako pothranjeno stanovništvo.

Osim toga, seljak je bio dužan i plaćati porez državi koji je mogao biti redovni i izvanredni, te imao zabranu »izvanjske ženidbe«, tj. ugovaranja ženidbe s osobom koja nije bila na istom društvenom položaju i ovisna o istom senioru (osim ako nije postojalo posebno odobrenje, koje se kupovalo veoma skupo). I napokon, neke vrste poreza na baštinu. U pikardijskim i flamanskim zemljama to je »pravo mrtve ruke« obično poprimalo oblik redovite nasljedne daće, pri čem je senior u povodu svake smrti ubirao ili kakvu manju svotu novca ili, češće, uzimao najmanji komad pokućstva ili najbolju glavu stoke. Drugdje se ono temeljilo na priznavanju obiteljske zajednice: ako je pokojnik imao sinova (ponekad može i braće) koji su s njim živjeli oko istog »ognjišta«, onda senior nije dobivao ništa; u suprotnom slučaju, oduzimao je sve. Potkraj srednjeg vijeka položaj kmetova sve se više pogoršavao zbog teških obveza te potpune podređenosti samovolji i zlostavljanju feudalnog gospodara.

Atmosfera krutosti ponekad je bila i tragična. Tako se rodoslovlje neke kmetske obitelji, sastavljeno u Anjouu u 11. st. za potrebe neke parnice, završava ovom napomenom: »Nive, kojega je zadavio Vial, njegov senior.«  Gospodar je često, pa makar i gazeći običajno pravo tražio da provodi samovoljnu vlast: »On je moj od tabana do vrha lubanje«, govorio je neki vezelayski opat o jednom od svojih kmetova. Smatralo se da kmet barem u primjerima kad zločin zaslužuje krvnu kaznu ne smije imati drugog suca osim svoga »tjelesnog« seniora: to je vrijedilo bez obzira kakva je bila redovita pravosudna pripadnost i gdje je optuženi stalno boravio. Ukratko, kmeta nipošto nije karakterizirala veza sa zemljom. Naprotiv, njegovo se vlastito obilježje sastojalo u tome što je tako tijesno ovisio o nekom ljudskom biću da ga je ta veza pratila kamo god on otišao, i da se lijepila na njega i njegovo potomstvo.