Kolhoz

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Kolhoz (ruski: колхоз) je bio oblik poljoprivrednog zadrugarstva u Sovjetskom Savezu, koji je koegzistirao s državnim poljoprivrednim gospodarstvom sovhozom. Kolhoz je slogovna kratica naziva коллекти́вное хозя́йство (kolektivno gospodarstvo), dok je sovhoz kratica naziva советское хозяйство (sovjetsko gospodarstvo).


Kolhozi i sovhozi[uredi VE | uredi]

Kolhozi i sovhozi bili su dvije sastavnice socijalističkog sektora u poljoprivredi, koji je razvijan nakon pobjede Oktobarske revolucije 1917. godine, kao protuteža obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Pokret zadrugarstva u Sovjetskom Savezu je dvadesetih godina još bio naizgled spontan i dragovoljan, te se oskazivao u tri glavna oblika: TOZ (seljačka radna zadruga, gdje su i zemlja i alati ostajali u vlasništvu seljaka, ali je rad bio kolektiviziran, dok je prihod raspodjeljivan i s obzirom na vlasništvo i s obzirom na rad), artelj (poljoprivredna radna zadruga, gdje su kolektivizirani i alati i zemlja, sim kuće i okućnice, a prihod je raspodjeljivan s obzirom na tadne dane, trudodane), te seljačka gospodarska komuna (gdje je sve imanje bilo kolektivizirano, a prihod je raspodjeljivan s obzirom na potrebe pojedinaca odnosno obitelji; te su komune osnivane samo na nacionaliziranim zemljištima koja su prethodno pripadala plemićima ili manastirima[1] ). Po popisu 1929. čak 60.2 posto kolhoza činili su TOZ-ovi, 33,6 posto artelji, a samo 6,2 posto komune.[2]

Svesavezna komunistička partija (boljševika) je 1929. odlučila a 1930. počela provoditi nasilnu kolektivizaciju seoskih poljoprivrednih gospodarstava poslije koje je kolhoz postao obavezan, preuzevši aspekt državnog gospodarstva, pa je kasnijih godina bila česta praksa mijenjnja statusa kolhoza u sovhoz ili obrnuto.[1][2] Razlika je praktički ukinuta pošto je Hruščëvljevo vodstvo KPSS uvelo zajamčene plaće i za kolhoznike. Kolhoznici su sustavom putovnica bili onemogućeni seliti se u grad, a do 1969. godine su i djeca rođena u kolhozu bila obavezna ondje ostati[3][4], pa je ta vezanost za zemlju kolhoznike djelomice vratila u feudalizam.


Statistički podaci o kolhozima u SSSR[uredi VE | uredi]

Kolhozi i sovhozi u SSSR: broj gospodarstava, prosječna veličina i udio u poljoprivrednoj proizvodnji

Godina Broj
kolhoza
Broj
sovhoza
Veličina
kolhoza u ha
Veličina
sovhoza u ha
Udio
kolhoza
Udio
sovhoza
Udio
domaćinstava
1960 44,000 7,400 6,600 26,200 44% 18% 38%
1965 36,300 11,700 6,100 24,600 41% 24% 35%
1970 33,000 15,000 6,100 20,800 40% 28% 32%
1975 28,500 18,100 6,400 18,900 37% 31% 32%
1980 25,900 21,100 6,600 17,200 35% 36% 29%
1985 26,200 22,700 6,500 16,100 36% 36% 28%
1990 29,100 23,500 5,900 15,300 36% 38% 26%

Izvor: Statistički godišnjak SSSR, navedena godišta, Državni statistički komitet SSSR, Moskva.


Nestajanje kolhoza nakon 1991.[uredi VE | uredi]

Poslije raspada Sovjetskog Saveza Kolhozi su posve nestali u zakavkaskim i srednjoazijskim državama, dijelom u sklopu opće privatizacije (Gruzija, Azerbajdžan itd.), dijelom državnim dekretima o njihovoj preobrazbi (Turkmenistan, Tadžikistan itd.) Opstaju u Rusiji, Ukrajini i Moldaviji, ali njihov broj i njihov udio u poljoprivredi stalno se smanjuju.


Broj kolhoza i inih poljoprivrednih zadruga u Rusiji, Ukrajini i Moldaviji 1990-2005

Rusija Ukrajina Moldavija
Godina Broj
kolhoza
Zadruge
ukupno
Broj
kolhoza
Zadruge
ukupno
Broj
kolhoza
Zadruge
ukupno
1990 12,800 29,400 8,354 10,792 531 1,891
1995 5,522 26,874 450 10,914 490 1,232
2000 3,000 27,645 0 14,308 41 1,386
2005 2,000 22,135 0 17,671 4 1,846

Izvori:

  • Za Rusiju: Poljoprivreda u Rusiji, statistički godišnjak, Državni statistički komitet, Moskva, navedena godišta.
  • Za Ukrajinu: Rethinking Agricultural Reform in Ukraine, IAMO, Halle, Njemačka.
  • Za Moldaviju: Tablice zemljišne bilance, Državna agencija za zemljišni katastar, Chisinau, navedena godišta.


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Семчик В.И., Кооперация и право, Naukova Dumka, Kijev (1991)
  2. Серова Е.В., Сельскохозяйственная кооперация в СССР, Agropromizdat, Moskva (1991).
  3. Caroline Humphrey, Karl Marx Collective: Economy, society and religion in a Siberian collective farm, Cambridge University Press, Cambridge (1983), p. 14.
  4. Leonard E. Hubbard, The Economics of Soviet Agriculture, Macmillan, London (1939), p. 275.