Oktobarska revolucija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Oktobarska revolucija ili Listopadska revolucija je revolucija u Rusiji koja je dovela do raspada Ruskog Carstva i stvaranja Saveza Socijalističkih Sovjetskih Republika.


Uvod u revoluciju[uredi VE | uredi]

Suprotno popularnom mišljenju kako Februarska i Oktobarska revolucija nastaju kao posljedica Prvog Svjetskog Rata službeni dokumenti Ruskog Carstva nam govore drugačiju priču. Nakon gušenja revolucije 1905. godine pod pritiskom državne represije dolazi do samo kratkotrajnog smirivanja situacije koja se ubrzo počinje pogoršavati po vladajuću elitu. Tijekom 1910. godine Rusiju potresaju samo 222 štrajka i od toga je bilo 8 političkih. Već 1913. godine broj štrajkova je 2404 i od njih policija kao političke ocjenjuje njih 1034, a samo u prvom dijelu 1914. godine (do kolovoza) imamo 3534 štrajka od kojih je 2565 poličkih. Sve u svemu Rusija se u trenutku izbijanja rata nalazi u predrevolucionarnom razdoblju, ali čak niti car toga nije svjestan jer mu policija u izvještaju iz 1913. godine javlja da se broj nemira smanjuje i kako nema opasnosti od revolucije pošto se svi problemi mogu rješiti bez pomoći vojske.

Događanja[uredi VE | uredi]

Dana 8. ožujka 1917. god. (23. veljače po starom kalendaru – Februarska revolucija) nemiri se pretvaraju u pobunu. Počelo je rušenje carskog apsolutizma i polufeudalnog sistema u Rusiji. U sljedeća dva dana postalo je jasno da je riječ o građanskoj revoluciji. Car raspušta Dumu, ali je dio poslanika formirao Privremeni izvršni odbor. 12. ožujka vojska otkazuje poslušnost i prelazi na stranu pobunjenika. Revolucionari zauzimaju Admiralitet, Zimski dvorac (Ermitaž), Petrovpavlovsku tvrđavu i uhićuju posljednje članove carske vlade. Izvršni odbor proglasio se privremenom vladom, a istovremeno se formirao Petrogradski sovjet od 250 članova koji je također želio djelovati kao vlada, pa je u Rusiji tako počelo razdoblje dvovlašća. 14. ožujka Privremena vlada dobija podršku u odnosu na Sovjet. Vladavinu je car povjerio bratu Mihajlu, ali je i on abdicirao, što su učinili i ostali članovi carske obitelji. Tako je poslije 4 stoljeća završeno carsko razdoblje u povijesti Rusije. Privremena vlada imala je vlast, s Aleksandrom Fjodorovičem Kerenskim kao najutjecajnijim članom, ali je stanje sve više išlo na ruku radikalnim boljševicima.

Privremena vlada nije uspela riješiti ekonomsku krizu u Rusiji. Boljševici su svoju priliku vidjeli u zahtjevu da Rusija odmah istupi iz rata. Ulice Petrograda 2. i 3. svibnja ponovo su bile poprište nemira, koji su zahvatili i Moskvu.

17. srpnja u Petrogradu je nakon pogubljenja carske obitelji na ulicama bilo nekoliko stotina tisuća ljudi. Dolazilo je do sukoba između demonstranata i vladinih odreda. Nemirima se pridružuju i boljševici, a socijalist Kerenski s fronta dovlači vjerne jedinice i prelazi u protunapad.

Krstarica Aurora koja je označila početak revolucije

Na svom četvrtom kongresu boljševici donose odluku o oružanom sukobu. Rujna 1917. god. njihov vođa, Vladimir Iljič Uljanov Lenjin razrađuje plan ustanka i metode osvajanja vlasti. »Crveni komesari« danonoćno urgiraju za prekid rata i potpisivanje separatnog mira s Njemačkom. Veći dio vojske bio je pod boljševičkom vlašću. Najaktivniji revolucionar bio je Lav Trocki. Ipak, dio vođa Boljševika (Kamenjev i Zinojev) nije bio za ustanak, ali je konačnu odluku ipak donio Lenjin.

7. studenog (25. listopada po starom kalendaru – oktobarska revolucija) počela je pobuna. Tada je bio zakazan »drugi sveruski kongres sovjeta«. Naoružani ustanici kreću u akciju još u zoru i zauzimaju najvažnije dijelove Petrograda. Otpora nije bilo, pa je grad već ujutro bio u rukama boljševika, Vlada je još uvijek držala Zimski dovrac. Kerenski je uzalud pokušavao prijeći u protunapad jer jedinice nisu izvršavale njegova naređenja. Krstarica »Aurora« odbija isploviti i usmjerava topove prema Zimskom dvorcu. Odlično pripremljeni ustanak donio je brzu pobjedu, praktično bez jednog pucnja. Tako je počela povijest komunizma u svjetskoj civilizaciji.

8. studenog 1917. god. Kongres Sovjeta prihvatio je da se do Ustavotvorne skupštine osnuje privremena vlada »radnika i seljaka«, pod nazivom «Sovjet narodnih komesara» (Sovnarkom), koji je bio sastavljen isključivo od boljševika. Predsjednik je bio Lenjin, komesar vanjskih poslova Trocki, a unutrašnjih Aleksej Ivanovič Rikov. Stvoren je i poseban odbor za pitanje nacionalnosti čiji je predsjednik bio Staljin, budući crveni imperator. Program ove vlade bio je utemeljen na Dekretima o miru i zemlji.

12. prosinca boljševici su poraženi na izborima, ali nisu ni pomišljali na predaju vlasti.

15. prosinca zaključeno je primirje s centralnim silama.

18. siječnja 1918. god. sastala se Ustavotvorna skupština u Tavričeskom dvorcu. Boljševčko rukovodstvo ubrzo je odlučilo da zabrani rad skupštini, pa je 19. siječnja donijet dekret o raspuštanju Ustavotvorne skupštine kojim se Sovjeti, kao klasne ustanove, proglašuju za one koji jedino mogu da pobjede otpor imućnih klasa i da postave temelje socijalističkom društvu.

Tako je boljševička vlast stala na noge, ali je uslijedio krvavi građanski rat. Veći broj viših carskih oficira ustao je protiv boljševika, a prvi su se počeli okupljati Kozaci u bazenu Dona. Sile Antante također su bile neprijateljski raspoložene prema novoj vlasti i razmišljalo se čak i o formiranju jednog korpusa koji bi otišao za Rusiju i služio kao jezgra okupljanja »bijelih«. To je podržao i Japan, ali predsjednik SADa Woodrow Wilson, u skladu sa svojim liberalnim načelima, nije dao svoju suglasnost pa se bez američke pomoći nije moglo ništa ozbiljnije poduzeti.

Siječnja 1918. god. stvorena je Crvena armija. Komandu nad vojskom preuzima Lav Trocki i do jeseni okuplja čitavih 800.000 vojnika s krajnjim ciljem od 3 milijuna.

3. ožujka 1918. god. nakon dugih pregovora pod teškim uvjetima zaključen je i mir u tvrđavi u Brest-Litovsku, čime je Lenjin vratio svoj dug prema Njemačkoj.

U travnju 1919. god. počelo je povlačenje francuskih i britanskih trupa iz Rusije. Do kraja srpnja svi gradovi zapadno od Urala pali su u ruke boljševika. General «bijelih» Denjikin kreće prema Moskvi u odlučujuću bitku i dolazi na 200 km od grada. 14. listopada Crvena armija kreće u protuudar. Poraze doživljavaju i Judenič i Kolčak, a Vrangel emigrira u Beograd. Zimi 1919.-1920. Crvena armija zauzima sve gradove u Sibiru. U ljeto 1920. god. ratuje se u Besarabiji i Ukrajini. Crvena armija nadire kroz Poljsku i dolazi do Varšave, ali je ne uspijeva osvojiti. Tijekom 1921. god. vođeni su povremeni sukobi. Lipnja 1922. Japanci se povlače s ruskog Dalekog istoka. Tako je težak i nemilosrdan građanski rat došao kraju, a oko 2 milijuna ljudi emigriralo je iz Rusije.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Hew Strachan: The First World War