Kopriva

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kopriva
Urtica dioica subsp. dioica
Urtica dioica subsp. dioica
Status zaštite
Sistematika
Carstvo: Plantae
Divizija: Magnoliophyta
Razred: Magnoliopsida
Red: Rosales
Porodica: Urticaceae
Rod: Urtica
Vrsta: Urtica dioica
Dvojno ime
Urtica dioica
Carl Linné
Područje života

Kopriva (lat. Urtica dioica) je vrsta samonikle jestive biljke roda Urtica koja raste na zapuštenim mjestima kao korov. Raste u Europi, Aziji, Africi i Sjevernoj Americi.

Opis[uredi VE | uredi]

Kopriva je dvodomna zeljasta višegodišnja biljka. Stabljika je uspravna i doseže visinu do 150 cm, a listovi su dugi od 3 do 15 cm. Listovi srcolikog oblika se nalaze na kratkim peteljkama i imaju kratke dlačice. Korijen joj je poprilično velik. Listovi i peteljke su pokriveni žarnicama, i zbog toga ih je jako neugodno dodirnuti, jer izliju oštar sok na kožu. Cvjetovi koprive su zeleni i neugledni. Kopriva ima ljekovita svojstva. Cvjeta od proljeća do jeseni, a za vrijeme zime ostaje u zemlji.

Taksonomija[uredi VE | uredi]

Oko taksonomije ove biljke vrlo su se često vodile rasprave, i stariji izvori nude različite sistematske nazive za njezine podvrste. Nekada je bilo prihvaćeno više vrsta nego danas. Međutim, danas postoji pet jasnih podvrsta, nekad klasificiranih kao odvojene vrste. To su:

Rasprostranjenost[uredi VE | uredi]

Urtica dioica, Flora von Deutschland, Österreich und der Schweiz 1885.

Kopriva je izobilna u sjevernoj Europi i velikom dijelu Azije, te se obično nalazi na selu. Manje je udomaćena u južnoj Europi i sjevernoj Africi, gdje je ograničena zbog svoje potrebe za vlažnim tlom. U Sjevernoj Americi je široko rasprostranjena u Kanadi i SAD-u, gdje je utvrđena u svakoj državi osim Havaja i također se može naći u najsjevernijem Meksiku. Raste u izobilju na pacifičkom sjeverozapadu, posebno na mjestima gdje je velika godišnja količina kiše. U Sjevernoj Americi daleko je manje udomaćena nego u sjevernoj Europi. Europska podvrsta, U. dioica dioica uvedena je u Sjevernu i Južnu Ameriku.

U Velikoj Britaniji kopriva ima veliku povezanost s ljudskim naseljima i zgradama. Prisutnost koprive može ukazati na to da je zgrada dugo bila napuštena. Ljudski i životinjski otpad može biti odgovoran za povišenje razine dušika i fosfata u tlu, te tako osigurava odlično okruženje za koprivu.

Ekologija[uredi VE | uredi]

Kopriva služi kao odlična hrana ličinkama nekih vrsta leptira, kao što je danje paunče[1] ili mala riđa. Također je i hrana mnogim vrstama moljaca. Korijen je nekad pojeden od strane hmeljovog korjenara.

Ljekovita svojstva i druge koristi[uredi VE | uredi]

Koprivu su stari Grci koristili za masažu protiv reumatskih bolova. Kopriva poboljšava rad probavnog sustava. Sadrži kalcij, kalij, željezo, fosfor, vitamine C i A i organske kiseline. Također, u koprivi se nalaze i flavonoidi koji dobro djeluju na rad organizma. Ekstrakt korijena ima mnogo željeza, koristi se protiv opadanja kose i pozitivno utječe na krv[2]. Od koprive se često priprema čaj i sok te koristi se često u kuhinji. Djeluje kao diuretik i antihemoragik.Kopriva je i jedna od rijetkih biljaka bogatih titanijem.

Bez obzira na ljekovita svojstva, kopriva se ne konzumira svježa jer ponekad mogu nastupiti problemi sa probavnim sustavom i crvenilo kože. Osim što štiti od bolesti, kopriva može suzbiti lisne uši koje su veliki nametnik voću. Koprive se često koriste kao hrana zečevima i svinjama. Kopriva se koristi i u prehrambenoj industriji, npr. u proizvodnji sira yarga, te začinjene varijante gouda sira. Kopriva može poslužiti za pripremanje raznih jela, a u sjevernoj Europi često jedu juhu od koprive.

Korijen koprive se koristi za dobivanje žute boje, a iz lišća može se dobiti žućkasto-zelena boja[3]. Kopriva sadrži likasta vlakna, pa se često koristi i u tekstilnoj industriji. Za razliku od pamuka, raste jednostavno, bez pesticida, no njezina vlakna su dosta hrapavija[4].

Kultura i povijest[uredi VE | uredi]

Tkanina napravljena od koprive je nađena na lokacijama na kojima su živjeli ljudi iz brončanog doba[5]. Dobar dio njemačke uniforme iz prvog svijetskog rata bio je od tkanine izrađene od koprivinih vlakana.Koprivu su koristili i stari Rimljani kao hranu i lijek. Siromašni ljudi bi je često jeli u proljeće. U germanskoj mitologiji, kopriva je bila simbol boga munje. Prema narodnom vjerovanju, munja nikada neće udariti u koprivu, i od toga dolazi poslovica: Neće grom u koprive[6]. Postoji mit da kad kokoši jedu sušene koprive, poveća se broj izlegnutih jaja[7].

Koprive se tradicionalno beru na Veliki Četvrtak i Veliki Petak. U knjizi Hansa Christiana Andersena "De vilde svaner" se spominje kako je princeza morala satkati kaput od kopriva da bi razbila urok bačen na njezinu braću. U Ujedinjenom Kraljevstvu se od 1986. održava Stinging Nettle Eating Championship, natjecanje u jedenju kopriva[8].

Galerija[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Heiko Bellmann: Der Neue Kosmos Schmetterlingsführer, Schmetterlinge, Raupen und Futterpflanzen, pg. 170, Frankh-Kosmos Verlags-GmbH & Co, Stuttgart 2003, ISBN 3-440-09330-1
  2. http://www.orbus.be/medicina/ljekovito_bilje.htm
  3. Piers Warren, 101 uses for Stinging Nettles (2006)
  4. http://news.bbc.co.uk/2/hi/uk_news/england/leicestershire/3857445.stm
  5. Urtica: Therapeutic and Nutritional Aspects of Stinging Nettles http://books.google.com/?id=AoWtF1ruQJsC&pg=PA13&lpg=PA12&dq=urtica+folklore -415-30833-X
  6. http://www.zzjzpgz.hr/nzl/50/kopriva.htm
  7. Moody, Barb. "The Stinging Truth About Nettles."
  8. http://www.meeja.com.au/articles/people-eat-stinging-nettles-while-people-watch-people-eat-stingin

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Elliott, C. (1997). Rash Encounters. Horticulture 94: 30.
  • Schofield, Janice J. (1998). Nettles ISBN 0-585-10500-6
  • Thiselton-Dyer, T. F., (1889). The Folk-Lore of Plants.
  • Glawe, G. A. (2006). Sex ratio variation and sex determination in Urtica diocia. ISBN 90-6464-026-2
  • Grlić,Lj. Samoniklo jestivo bilje,Zagreb 1980.
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Kopriva.