Lateranski ugovori

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Državno područje Države Vatikanskog Grada, ustanovljene Lateranskim ugovorima

Lateranski ugovori je naziv za tri međunarodna ugovora što su ih sklopile Kraljevina Italija i Sveta Stolica 11. veljače 1929. i time riješile tzv. rimsko pitanje.

Ugovori se sastoje od tri dokumenta:

  1. političkog ugovora kojim je Italija priznala suverenost Svete Stolice nad područjem Države Vatikanskog Grada, koja je time uspostavljena kao zaseban subjekt međunarodnog prava, na čelu s papom kao svjetovnim državnim poglavarom.
  2. konkordata kojim se uređuje položaj Katoličke Crkve i katoličke vjere u Talijanskoj Republici (rimokatolička vjera proglašena jedinom državnom religijom u Italiji, uz toleriranje drugih vjeroispovijesti) .
  3. financijske konvencije kao konačne nagodbe u vezi potraživanja Svete Stolice za gubitak svog državnog područja i imovine.

Lateranski ugovori potvrđeni su talijanskim ustavom iz 1947. Novim je sporazumom između Svete Stolice i Italije 1984., na tragu odluka Drugog vatikanskog koncila i promjena u društveno političkom uređenju Italije, izmjenjen konkordat iz 1929. godine.

Povijest[uredi VE | uredi]

Pregovori za rješavaje rimskog pitanja započeli su 1926. godine između Vlade Italije i Svete Stolice, a okončani su 1929. potpisivanjem tri Lateranska ugovora, koje su u ime kralja Viktora Emanuela III. potpisao predsjednik Vlade Benito Mussolini, a u ime pape Pia XI. državni tajnik kardinal Pietro Gasparri. Ugovori su potpisani u Lateranskoj palači, po kojoj su kasnije nazvani.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]