Mehanička olovka
Mehanička olovka je olovka koju ne treba šiljiti[1] jer je sastavljena od uloška (pisaći štapić ili "mina") uklopljenoga u zaštitno kućište s kojim nije vezana. Može se mehanički pomaknuti kad se istroši. Mehaničke olovke se rabe za pisanje s linijama konstantne širine bez potrebe šiljenja. Olovka se radi od olova,a mina od grafita.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Conrad Gesner opisao je olovku za držač olova 1565. godine, ali olovo je trebalo ručno prilagoditi da bi se izoštrilo.[2] Najraniji sačuvani primjerak mehaničke olovke pronađen je na olupini HMS-a Pandora, koja je potonula 1791.
Prvi patent za olovku za ponovno punjenje s mehanizmom za pokretanje olova izdan je Sampsonu Mordanu i Johnu Isaacu Hawkinsu u Britaniji 1822. godine. Nakon otkupa Hawkinsovih patentnih prava, Mordan je sklopio poslovno partnerstvo s Gabrielom Riddleom od 1823. do 1837. godine. Mordove olovke tako su obilježene SMGR. Nakon 1837. godine, Mordan je prekinuo partnerstvo s Riddleom i nastavio proizvoditi olovke kao "S. Mordan & Co". Njegova je tvrtka nastavila proizvoditi olovke i širok raspon srebrnih predmeta do Drugog svjetskog rata, kada je tvornica bombardirana.
Između 1822. i 1874. registrirano je više od 160 patenata na različita poboljšanja mehaničkih olovaka. Prva mehanička olovka s opružnim opterećenjem patentirana je 1877. godine, a mehanizam za uvijanje je razvijen 1895. Olovo od 0,9 mm predstavljeno je 1938. godine, a kasnije je slijedio veličine 0,3, 0,5 i 0,7. Na kraju su bili dostupni mehanizmi od 1,3 i 1,4 mm, a sada se proizvode verzije od 0,4 i 0,2.
Slavoljub Penkala prijavio 24. siječnja 1906. patent za automatsku mehaničku olovku.
Mehanička olovka uspjela je u Japanu s nekim poboljšanjima 1915. godine od strane Tokujija Hayakawe, metalca, koji je upravo završio svoje naukovanje. Predstavljen je kao "Ever-Ready Sharp Pencil". Uspjeh nije bio neposredan jer je metalna osovina, koja je bila ključna za dugi životni vijek olovke, bila nepoznata korisnicima. Ever-Ready Sharp počeo se prodavati u ogromnom broju nakon što je tvrtka iz Tokija i Osake izvršila velike narudžbe. Kasnije je tvrtka Tokuji Hayakawa dobila ime po toj olovci: Sharp .
Gotovo u isto vrijeme u SAD-u, Charles R. Keeran razvijao je sličnu olovku koja bi bila preteča većine današnjih olovaka. Keeranov dizajn zasnovan je na čegrtaljkama, dok je Hayakawa zasnovan na vijcima. Ove dvije povijesti razvoja - Hayakawa i Keeran - često se pogrešno kombiniraju u jednu. Keeran je svoju olovnu olovku patentirao 1915. godine a ubrzo potom dogovorio proizvodnju. Nakon nekih poboljšanja, njegov dizajn je Wahl Adding Machine Company prodao kao olovku " Eversharp "; do početka 1920-ih Wahl je prodao više od 12 000 000 Eversharpsa.
Neki od proizvođača su: Pentel, Pilot, Tombow, Uni-ball i Zebra iz Japana; Faber-Castell, Lamy, Rotring i Staedtler Njemačke; Koh-i-Noor Hardtmuth iz Češke; Bic iz Francuske; Monami iz Južne Koreje; PaperMate i Parker iz SAD-a;[3] Caran d'Ache iz Švicarske te brojni kineski kao i drugi azijski i europski proizvođači.
Mehaničke olovke su prvi put rabljene u 18. stoljeću, uz niz dizajna patentiranih u 19. i 20. stoljeću.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ TOZ Penkala International d.o.o. - Slavoljub Penkala. www.toz-penkala.hr. Pristupljeno 26. kolovoza 2021.
- ↑ Od čega je napravljena olovka? O tehnologiji izrade olovaka Koje su profesije potrebne za izradu olovke. lesmag.ru. Pristupljeno 26. kolovoza 2021.
- ↑ Mechanical-pencil-advantages-and-manufacturers
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Dave’s Mechanical Pencils
- Leadholder.com, the Online Drafting Pencil Museum
- The Cult Pens Guide to Mechanical Pencils
- TOZ-Penkala
 |
| Ovo je osnova ili početak budućeg članka. Pomozite Wikipediji i dopunite ga. |