Drugi svjetski rat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Drugi svjetski rat
Yalta summit 1945 with Churchill, Roosevelt, Stalin.jpg
Konferencija u Jalti 1945. - Konferencija održana u Jalti u kojoj su se glavni vođe pobjedničkih Saveznika Churchill, Roosevelt i Staljin o podjeli svijeta nakon rata.
Datum 1. rujna 1939. - 2. rujna 1945.
Lokacija Europa, Afrika, Jugoistočna Azija, Pacifik, Sredozemlje i Bliski Istok
Ishod Saveznička pobjeda. Izlazak SSSR-a i SAD-a kao supersile. Početak hladnog rata. Dekolonizacija savezničkih kolonija.
Casus belli Njemačka invazija Poljske 1. rujna 1939.;
Britanska i francuska objava rata Trećem Reichu 3. rujna 1939.
Sukobljeni
Saveznici:
Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo
Flag of the Soviet Union.svg SSSR (od 1941.)
Flag of Free France 1940-1944.svg Francuska
Flag of Poland.svg Poljska
US flag 48 stars.svg SAD
Flag of the Republic of China.svg Republika Kina
Flag of the Democratic Federal Yugoslavia.svg Jugoslavija
više...
Sile Osovine:
Flag of German Reich (1935–1945).svg Treći Reich
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Italija
Flag of Japan.svg Japan
Flag of Philippe Pétain, Chief of State of Vichy France.gif Višijska Francuska
Flag of Independent State of Croatia.svg NDH
više...
Vođe
Flag of the United Kingdom.svg Winston Churchill
Flag of the United Kingdom.svg Clement Attlee
Flag of the United Kingdom.svg Neville Chamberlain
Flag of the United Kingdom.svg Bernard Montgomery
Flag of the Soviet Union.svg Josif Staljin
Flag of the Soviet Union.svg Georgij Žukov
Flag of the Soviet Union.svg Vjačeslav Molotov
Flag of the Soviet Union.svg Konstantin Rokosovski
Flag of Free France 1940-1944.svg Charles de Gaulle
US flag 48 stars.svg Franklin D. Roosevelt
US flag 48 stars.svg Dwight Eisenhower
US flag 48 stars.svg Douglas MacArthur
US flag 48 stars.svg George Smith Patton
US flag 48 stars.svg Omar Bradley
Flag of the Republic of China.svg Čang Kai-Šek
Flag of the Republic of China.svg Mao Ce Tung
Flag of Imperial India.svg Mahatma Gandhi
Flag of Poland.svg Edward Rydz-Śmigły
Flag of SFR Yugoslavia.svg Josip Broz Tito
Flag of German Reich (1935–1945).svg Adolf Hitler
Flag of German Reich (1935–1945).svg Hermann Göring
Flag of German Reich (1935–1945).svg Erwin Rommel
Flag of German Reich (1935–1945).svg Karl Dönitz
Flag of German Reich (1935–1945).svg Erich Raeder
Flag of German Reich (1935–1945).svg Wilhelm Keitel
Flag of German Reich (1935–1945).svg Erich von Manstein
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Benito Mussolini
Flag of Japan.svg Hirohito
Flag of Japan.svg Hideki Tojo
Flag of Japan.svg Isoroku Yamamoto
Flag of Independent State of Croatia.svg Ante Pavelić
Flag of Hungary (1920–1946).svg Miklós Horthy
Flag of Serbia, 1941-1944.svg Milan Nedić
Flag of Norway.svg Vidkun Quisling
Flag of Philippe Pétain, Chief of State of Vichy France.gif Philippe Pétain
Flag of Philippe Pétain, Chief of State of Vichy France.gif Pierre Laval
Flag of Romania.svg Ion Antonescu
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Dragoljub Mihailović
Posljedice
Poginulih vojnika:
17.000.000
Poginulih civila:
33.000.000
Ukupno:
50.000.000
Poginulih vojnika:
8.000.000
Poginulih civila:
4,000,000
Ukupno:
12.000.000

Drugi svjetski rat (1. rujna 1939. - 2. rujna 1945.) međunarodni je sukob koji je izbio 21 godinu nakon Prvog svjetskog rata. Vođen je na tri kontinenta i na svim svjetskim oceanima, a u njemu su sudjelovale gotovo sve države koje su tada postojale.

Nakon što su Paktom Ribbentrop-Molotov i njegovim tajnim protokolom od 23. kolovoza 1939. godine dogovorili Hitlerova Njemačka i Sovjetski Savez podjelu Istočne Europe, već dana 01. rujna 1939. godine Njemačka napada Poljsku; te se taj dan uzima kao početak 2. svjetskog rata.

Sovjetski Savez se pridružuje napadačkim aktivnostima 14. - 17. rujna 1939. godine, ukupiravši 40% teritorija Poljske (ti se teritoriji do danas nalaze u sastavu Bjelorusije i Ukrajine), te cjelokupne teritorije Latvije i Estonije.

U svibnju i lipnju 1940. godine Njemačka vojno slama Nizozemsku, Belgiju i Francusku (okupiravši prije toga u travnju 1940. god. Dansku i Norvešku), te 14. lipnja 1940. godine osvaja Pariz. Sovjetski Savez baš tog dana traži od Litve bezuvjetnu predaju, te odmah 15. lipnja vojno okupira i tu baltičku državu; prema prethodnom dogovoru, ostavlja Njemačkoj nekoliko litvanskih graničnih pokrajina. Prije kraja ljeta - opet u skladu sa odredbama Pakta Ribbentrop-Molotov iz 1939. godine - dijele Hitler i Staljin državni teritorij Kraljevine Rumunjske: Sovjetski savez uzima vojnom invazijom 28. srpnja 1940. od te zemlje Moldaviju (nakon raspada SSSR-a 1990.-ih, Moldavija je neovisna država sa rumunjskim kao službenim jezikom) i Sjevernu Bukovinu (danas u Ukrajini), a Njemačka "sprječava" invaziju Mađarske na Rumunjsku na način da prisiljava Rumunjsku da ustupi Mađarskoj područje Sjeverne Transilvanije (približno veličine današnje Hrvatske, tada sa oko 2,5 milijuna stanovnika), te u preostalom dijelu Rumunjske instalira marionetski režim na čijem je čelu general Ion Antonescu.

Nakon pobjede nad Francuskom, Njemačka ne uspijeva u zračnoj Bitki za Britaniju 1940. godine ostvariti zračnu nadmoć potrebnu za invaziju na Britaniju; na moru, Britanska mornarica potvrđuje svoju superiornost.

U Travanjskom ratu 1941. godine okupira Njemačka uz pomoć Italije i Mađarske područje Kraljevine Jugoslavije; te odmah potom pokorava i Grčku koja se uz Britansku pomoć već šest mjeseci odupirala napadima njemačkog saveznika Italije.

Dana 22. lipnja 1941. godine Hitlerova Njemačka iznanadno napada svog dotadašnjeg saveznika Sovjetski Savez. Staljin je posve iznenađen ovim potezom (neki smatraju, da je bio uvjeren da će zapravo SSSR biti taj koji će uspijeti napadom s leđa iznenaditi Hitlerovu Njemačku - u tom trenutku je Sovjetski savez pod oružjem imao čak 5 milijuna ljudi, a industrijska je proizvodnja bila podređena proizvodnji oružja i ratnog materijala), te njemačke snage u narednim mjesecima uspijevaju doći pred vrata Moskve. Međutim staje nakon ovoga SSSR na stranu Saveznika, što preokreće tijek rata.

Otprilike u isto vrijeme doživljava Fašistička Italija neuspjeh u invaziji Egipta pod britanskim protektoratom.

Krajem 1941. nakon japanskog napada na Pearl Harbor Sjedinjene Američke Države se uključuju u rat koji konačno zahvaća gotovo čitav svijet.

Početkom 1943. trpe Sile Osovine velike poraze. Italija je prisiljena na kapitulaciju iste godine, sovjetske snage su na istočnom bojištu krenule u protunapad, a napredovanje japanskih snaga na Tihom oceanu je zaustavljeno. 1944. zapadni Saveznici su se na Dan D iskrcali u Europi, polako privodeći rat kraju. Rat je okončan 1945. kapitulacijom Njemačke i Japana.

Procjenjuje se da broj stradalih ljudi u 2. svjetskom ratu iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.

Uzrok i povod rata[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Uzroci Drugog svjetskog rata

Glavni uzrok drugog svjetskog rata nalazi se u volji Hitlerove Njemačke da poništi geopolitički negativne posljedice Prvog svjetskog rata i osigura globalnu prevlast Njemačke. Japan je sa Dalekog istoka htio istisnuti Britaniju (sa njenim velikim kolonijalnim posjedima i ekonomskim utjecajem), Nizozemsku (koja je vladala Indonezijom) i Sjedinjene Američke države (koje su u prethodnom razdoblju pretvorile Filipine u svoju koloniju, te ostvarili veliki utjecaj nad Kinom) i sam zagospodariti "svojim dijelom svijeta"; Italija se pridružila Silama Osovine zbog ideološke bliskosti i vanjskopolitičkih sukoba sa Velikom Britanijom (koja je nametnula Italiji ekonomske sankcije nakon njenog napada na Etiopiju 1935. godine).

Hitlerov NSDAP na vlast u Njemačkoj stigao nakon demokratskih izbora 1933. god. (dobili su 37,2 posto glasova), te je potom ubrzano poduzeo korake za okončanje demokratskog poretka Weimarske Republike. Popularnost stranke porasla je zbog njezinih odluka o prekidu poštovanja Versajskog ugovora koji je ograničio njemačku vojnu i gospodarsku moć, o poticanju anti-komunizma, te zbog Dolchstoßlegende (legenda o "nožu u leđa" kojega su izdajice iz pozadine zabili njemačkoj vojsci koja se uspješno borila sa neprijateljem u I. svjetskom ratu) i na kraju zbog obećanja o stabilizaciji i ekonomskoj obnovi. Sve to poticalo je na narod da razmisli o njemačkom identitetu i superiornosti, što je bio jedan od glavnih motiva za početak rata, jer su nacisti tražili priključenje zemalja za koje su tvrdili da pripadaju Njemačkoj.

Japansko Carstvo za vrijeme 1930-ih bilo je pod većinskim utjecajem militarizma japanskih vojnih i mornaričkih zapovjednika koji su željeli da Japan postane svjetska kolonijalna sila. Japanske invazije počele su 1931., kada su ušli u Mandžuriju, a nastavile su se 1937. njihovim ulaskom u Kinu. Za vrijeme invazije pomoć Kini slale su SAD i Velika Britanija, što je na kraju prisililo Japan ili na odustajanje od osvajanja Kine ili na pronalaženje novih resursa. Japan se tada suočio sa problemima povlačenja iz Kine, razvijanja vlastitih resursa, potpisivanja sporazuma, kupovanja resursa negdje drugdje ili ulaska u rat da bi dobio ono što mu je potrebno. Japan se od svega toga odlučio za rat, pod velikim utjecajem Hitlerove Njemačke, i počeo planove za rat. Budući da se tada vjerovalo da SAD neće ući u rat, Japan je imao prostora za osvajanja na Pacifiku. No nakon napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. i njemačkog objavljivanja rata SAD-u 11. prosinca 1941., Amerikanci su ušli u rat.

Sudetska kriza i izbijanje rata[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Münchenski sporazum
Novoizabrani njemački kancelar Adolf Hitler bio je velik protivnik Versajskog ugovora. Nije želio da se tako velika nacija kao Njemačka ograničuje u bilo kojem pogledu.

Idući potez bio je 1936. ugovor koji se zvao Antikominternski pakt koji su uz Njemačku potpisali Italija i Japan. Godine 1938. Hitler anektira Austriju. Taj događaj poznat je pod imenom "Anschluss".

Hitler je isti plan imao i za čehoslovačko područje Sudeta čije su većinsko stanovništvo također sačinjavali Nijemci. Čehoslovačka je bila spremna na oružani otpor (uz francusku pomoć). Međutim, britanska vlada nije bila u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da se s Njemačkom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Većina svjetske javnosti zgrozila se ovim potezom, ali Zapad je ovo smatrao ispravljanjem versajske nepravde i pokušajem uspostavljanja svjetskog mira.

No o miru nije bilo ni govora jer su, kao i Hitler, Mađarska i Poljska vlada tražile pravo na dijelove teritorija Čehoslovačke. Vlada u Pragu bila je uzdrmana, a na Hitlerov poticaj osnovan je i separatistički pokret. U proljeće 1939., pod izgovorom zaustavljanja pokreta, Njemačke trupe okupiraju Češku, a Slovačku uspostavljaju kao satelitsku državu.

To komadanje Čehoslovačke predstavljalo je poniženje za Zapadne sile. Oni su zbog nekršenja sporazuma iz Münchena osigurali samostalnost Poljskoj i Rumunjskoj - koje su trebale biti iduće mete širenja. No, širenje države nije bio samo njemački plan. Benito Mussolini na isti je način (bez borbe) Italiji pripojio Albaniju, a nešto prije i Etiopiju.

Hitler je za idući potez širenja odabrao luku Danzig (polj. Gdansk) koja je bila pod upravom Lige naroda. No Poljaci su, za razliku od Čehoslovačke, bili spremni za oružani otpor. Hitler je odlučio već u proljeće 1940. godine poduzeti invaziju na Poljsku.

Bio je uvjeren kako će zapadne sile na kraju Poljsku ipak ostaviti na cjedilu isto kao što su bile ostavile Čehoslovačku. Tome je u prilog išao debakl pregovora o eventualnoj vojnoj suradnji koji su se u to vrijeme vodili u Moskvi između anglo-francuskih i sovjetskih predstavnika.

Na kraju je Staljin odlučio kupiti vrijeme za pripreme za rat - SSSR se vrlo intenzivno naoružavao i podizao vojsku koja će po brojnosti i opremljenosti čak nadmašiti oružane snage Njemačke - tako što je prihvatio Hitlerovu ponudu za sporazum o komadanju istočne Europe.. Pakt Ribbentrop-Molotov potpisan je 25. kolovoza 1939. Tim ugovorom Reich se osigurao od sovjetskih napada. Rat je službeno započeo 1. rujna 1939. tj. kad je Njemačka napala Poljsku zbog napada (koji su zapravo izveli Nijemci) na pograničnu postaju Gleiwitz (polj. Gliwice) .

Oružane snage i planovi zaraćenih sila[uredi VE | uredi]

Sile Osovine[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sile Osovine

Njemačka[uredi VE | uredi]

Suprotno uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijima, bila je u mnogo inferiornijem položaju s obzirom na stanje na početku Prvog svjetskog rata. S druge strane, u kvalitativnom smislu bila je u velikoj prednosti u odnosu na svoje protivnike.

Njemačka vojska imala je tri grane. Najbrojnija grana bila je kopnena vojska, poznatija pod nazivom Wehrmacht. Njome su zapovijedali vojni stručnjaci kao von Manstein, Rommel, Keitel, Jodl i drugi. Kopnena je vojska većinu rata vodila metodom koja je nazvana Blitzkriegom ("munjeviti rat").

Luftwaffe, odnosno ratno zrakoplovstvo bilo je pod zapovjedništvom dopredsjednika Göringa, letačkog asa iz Prvog svjetskog rata, nanijela velike štete po Europi.

Kriegsmarine, tj. ratna mornarica, bila je treća grana Njemačke vojske. Ona u pomorskim bitkama nije postigla neke veće pobjede, unatoč tome što je bila pod vodstvom izvrsnih vojnih stručnjaka - admirala Dönitza i Raedera, a ponajveće uspjehe je postigla podmornička flota.

Italija[uredi VE | uredi]

Brojčano, od svih rodova vojnih snaga, talijanska mornarica je do pred Drugi svjetski rat toliko ojačala da je mogla biti ozbiljnim protivnikom i francuskoj i britanskoj mornarici. Time je postala 3. po snazi u Europi. Najkvalitetniji dio mornarice zasigurno su činile diverzantske postrojbe, tzv. ljudi žabe, koje su tijekom rata imale brojne uspješne akcije.

Mussolinijev je režim jednako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog zrakoplovstva koje se 1930-ih moglo mjeriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo avijacija biti ključan faktor pobjede u budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom zrakoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.

Talijani su pomoću raznih doktrina pokušali napraviti taktiku sličnu blitzkriegu, no njihov glavni nedostatak bila je slaba kopnena vojska.

Ipak, najveća talijanska slabost bio je moral, uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u prvom svjetskom ratu.

Japan[uredi VE | uredi]

Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspjehe, nego je bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.

Japanska ratna mornarica bila je među najjačima i najmodernijima. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primjeni modernih tehnologija i strategija. Među njima veliku je važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim snagama, pri čemu se razvio tzv. dugi torpedo koji će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.

Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga po kvaliteti aviona i pilota ponešto je zaostajalo za većinom država u svijetu, a poseban nedostatak bila je orijentacija na neposrednu potporu kopnenim snagama.

Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. Tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv, u pravilu tehnički inferiornih, kineskih snaga. Zbog svega toga japanska je vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću ljudi.

Saveznici[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Saveznici u Drugom svjetskom ratu

Velika Britanija[uredi VE | uredi]

Britanski zrakoplov, model Spitfire, najbolji britanski zrakoplov u II. svj. ratu.

Velika Britanija godine 1939. ušla je u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u Prvi svjetski rat.

Britanske kopnene snage bile su relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao potpora brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni novacima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno motoriziranom vojskom u svijetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad europskog prosjeka. S druge strane, međuratni period predstavljao je i svojevrsnu stagnaciju, jer su na temelju iskustava prvog svjetskog rata, pogotovo u primjeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.

Nedostatke kopnenih jedinica nadomjestila je Royal Navy, tj. Kraljevska mornarica, koja je imala sve moguće vrste brodova. Od torpednih čamaca pa do nosača aviona. Koristili su strategiju kao i u napoleonskim ratovima što je Britancima omogućilo voditi rat protiv cijele Europe.

Najvredniji i najmoderniji dio britanskih oružanih snaga predstavljao je Royal Air Force, tj. Kraljevsko ratno zrakoplovstvo. Bilo je sastavljeno od mnogih tipova aviona koji su uglavnom služili za strateško bombardiranje, no kasnije je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će braniti Britansko otočje i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci "Spitfire" i "Hawker Hurricane", od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za potporu kopnenim snagama.

Francuska[uredi VE | uredi]

Jedan od mnogobrojnih bunkera na Maginot liniji.

Francuska je 1939. godine bila pod snažnim utjecajem iskustva prvog svjetskog rata koje se odrazilo, kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.

Francuzi su zbog ofenzivne taktike u Prvom svjetskom ratu pretrpjeli velike gubitke u ljudstvu. Zato su u ovaj rat odlučili ući defenzivnije. Takvom je doktrinom postavljena poznata "Maginot linija" koja se protezala uz granicu s Njemačkom, a držalo se da je neprobojna.

Francuzi su zbog velikih troškova odlučili da na belgijskoj granici ne naprave takvu liniju, no to su napravili i zato da bi potakli Belgiju da više surađuje sa Saveznicima. Francuska vojna oprema bila je zastarjela, osim tenkova koji su bili najsuvremeniji u svijetu, no nisu došli do izražaja u ratu zbog krive taktike.

Francuski zapovjedni kadar uglavnom su činili, osim izuzetaka kao što su general de Gaulle, stari i nesposobni zapovjednici koji nisu bili prilagođeni novim vojnim taktikama i načinima borbe.

Francuska ratna mornarica, s druge strane, bila je prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila koncentrirana u Mediteranu, uglavnom nije došla do izražaja.

Francusko je ratno zrakoplovstvo, pak, bilo inferiorno njemačkom brojem i kvalitetom. Tek je krajem 1930-ih uložen određeni napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, no to je bilo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.

Sovjetski Savez[uredi VE | uredi]

SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja zrakoplova, tenkova i drugog suvremenog oružja. Pravi razmjeri sovjetske vojne sile postali su očiti tek kasnije tijekom rata. Također, mnogo novca uloženo je i u nabavu najmodernijih tehničkih sredstava za ratovanje.

No početkom Staljinovih čistki, cijela jedna generacija izvrsnih vojnih zapovjednika izbrisana je s lica zemlje. Staljin je zbog svoje antipatije prema Trockom oslabio Crvenu armiju. No Zimski rat, koji je izbio u Finskoj, prisilio je Staljina obnoviti kopnenu vojsku i ojačati Crvenu armiju.

Sovjetsko zrakoplovstvo bilo je impresivno, no služilo je uglavnom kao potpora kopnenim jedinicama. Što se tiče sovjetske RM, bila je u podređenom položaju zbog toga što je SSSR imao malo izlaza na more, pa je bila najslabije razvijana.


SAD[uredi VE | uredi]

Zbog oceana koji su ih odvajali od Europe i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930-ih vrlo malo ulagali u obranu, držeći kako će se budući rat izbjeći, odnosno da SAD u njemu neće sudjelovati.

No izuzetak je bila mornarica, koja se razvijala sve više i više. Imali su sve tipove brodova, a posjedovanje mnogih oceanskih otoka omogućilo je izgradnju luka izvan matičnog kopna. To je bila ključna činjenica u američkim pobjedama na moru.

SAD je tada još uvijek tehnološki zaostajao u vojnoj tehnologiji. No zahvaljujući golemoj industrijskoj bazi te veličini dobro obrazovanog stanovništva bili su kadri u veoma kratkom vremenu razviti svoje oružane snage.

Tijek rata godine 1939.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Invazija na Poljsku

Karta njemačke i sovjetske invazije Poljske, rujan 1939.

Njemačka diplomacija šalje ultimatum Poljskoj. Nijemci su tražili koridor između istočne Njemačke i krajnjeg sjeveroistočnog dijela Pruske koja se odvajanjem od Njemačke nije mogla vojno braniti i pripojenje Danziga Reichu, što su Poljaci odbili jer ih je Engleska izravno poduprijela. Danzig je onda bio većinski njemački grad s 99% njemačkim stanovništvom i prethodno je bio oduzet Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata.[1]

Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska ohrabrena engleskom potporom koncentrirala je na granici prema Trećem Reichu velike vojne snage, nastojeći demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protunapad ako se ukaže prilika. Time je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena prigoda na samom početku izvesti niz obuhvatnih manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje pozadine i prisiljene na predaju.

Dva dana nakon njemačkog napada, Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki povjesničari navode 3. rujna 1939. kao nadnevak njegovog početka. Britanska i francuska pomoć Poljskoj nikada nije stigla, stoga se Poljaci osjećaju izdanim. Stvarni rat Njemačke s Francuskom počinje tek u svibnju 1940., a s Ujedinjenim Kraljevstvom tek u srpnju 1940., iako je Njemačka prethodno nudila mir Britancima.

Sve nade Poljaka da će se uspjeti obraniti vrlo su brzo raspršene iz dva razloga: Nijemci su u potpunosti iznenadili Poljake brzinom svog napredovanja (uslijed poljskog žilavog otpora, imale su ipak njemačke snage u 35 dana neprijateljstava relativno znatne gubitke - oko 20 tisuća mrtvih i 30 tisuća ranjenih vojnika), a francuska ofenziva u Saarskoj oblasti, koja je trebala rasteretiti Poljake, odmah je zaustavljena: bila je ta "ofenziva" zapravo poduzeta čisto demonstrativno - bez volje i dovoljnih snaga da postignu bilo kakav značajan uspjeh. 17. rujna, SSSR je poduzeo invaziju s istoka i bez jakog poljskog otpora (imale su sovjetske snage oko 3.000 poginulih) izbio na unaprijed dogovorenu demarkacijsku liniju koja manje-više odgovara današnjoj istočnoj poljskoj granici. Dio poljske vojske izbjegao je u Rumunjsku, odakle će prijeći na Zapad, dok je ostatak zarobljen do početka listopada. Istočni dio Poljske anektirao je SSSR, a zapadni je bio pod tzv. Generalnim guvernerom u sastavu Trećeg Reicha.

Saveznička vrhovna komanda nakon toga je zaključila da nikakva ofenziva na Njemačku nema smisla, nego da se rat treba dobiti pomorskom blokadom, odnosno ograničenim operacijama u cilju sprječavanja Nijemaca da dobivaju strateške resurse iz neutralnih zemalja. U međuvremenu se ispostavilo da odluka Italije da bude neutralna ima zapravo koristan efekt na Njemačku, jer je preko nje nesmetano išao uvoz tih istih sirovina. Dotle se na zapadnom bojištu razvilo stalno zatišje, povremeno prekidano ograničenim akcijama - period poznat kao tzv. "Lažni rat".

U međuvremenu je SSSR konsolidirao svoje pozicije u Istočnoj Europi, uspostavivši vojne baze u baltičkim državama Estoniji, Latviji , a nešto kasnije i u Litvi, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju sljedeće godine. Pokušaj da se Finska natjera na ustupanje teritorija sjeverno od Lenjingrada doveo je krajem studenoga do finsko-sovjetskog ili tzv. Zimskog rata u kojem su Finci ispočetka uspješno zaustavili nadmoćne sovjetske napade, zahvaljujući i dobro utvrđenoj Mannerheimovoj obrambenoj crti i "motti" taktikom ratovanja.

Tijek rata godine 1940.[uredi VE | uredi]

Norveška operacija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Operacija Weserübung
Zimski rat savezničkim je planerima učinio zanimljivom Skandinaviju. Stvoreni su planovi da se pošalje ekspedicijski korpus s ciljem pružanja pomoći Finskoj, odnosno njenog stavljanja na savezničku stranu. To je kasnije trebalo poslužiti kao izgovor za blokadu dopreme Njemačkoj strateški važnih zaliha željezne rudače iz Švedske. Na planovima se nastavilo raditi i nakon finske kapitulacije u ožujku 1940. godine.

Djelomično uznemiren najavama o takvim planovima, Hitler je zapovjedio da se pripremi invazija Danske i Norveške. Dana 9. travnja 1940. godine Nijemci su bez otpora osvojili Dansku koja će biti okupirana sljedećih pet godina. U Norveškoj su kralj i vojska pružili otpor, ali su Nijemci, koristeći lokalnu nadmoć u zraku te brzo osvajanje aerodroma, uspostavili mostobrane koje nije bio u stanju uništiti ni dolazak relativno malobrojnog savezničkog ekspedicijskog korpusa. Iako je Britanska mornarica njemačkoj mornarici nanijela velike gubitke, Norveška je u lipnju 1940. pala pod potpunu njemačku kontrolu, čime je stvorena važna baza za buduće podmorničke operacije na Atlantiku.

Pad Francuske[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bitka za Francusku
Dana 10. svibnja, nakon višestrukog odgađanja i promjene planova, otpočela je velika njemačka ofenziva na zapadnoj fronti.

Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti preko teritorija neutralne Belgije. Zbog toga su saveznici odmah poslali svoje najbolje i najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave.

Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Nizozemsku koja je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, odnosno da će glavni udar biti kroz šumovite Ardene za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna vozila.

Francuske su snage bile potpuno iznenađene, te, kada su njemačke snage već za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatan otpor. Nijemci su prešli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji saveznika da se razbije njemački klin nisu uspjeli, a 28. svibnja Belgija je službeno kapitulirala. Savezničke su snage bile svedene na sve manji mostobran kod Dunkerquea gdje je do 4. lipnja izvedena jedna od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj povijesti.

Osvajanje Dunkerquea Nijemcima je omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja započnu ofenzivu koja je brzo probila njihove položaje. Francuska je vojska, uz sve veći defetizam, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na cestama te sve većim političkim podjelama u vladi, gdje je počelo prevladavati mišljenje Philippea Pétaina da dalji otpor nema smisla.

Dana 10. lipnja, smatrajući je da su saveznici izgubili rat te da se jeftino može domoći njihovih kolonija, Italija se i službeno pridružila Hitleru kao saveznik. Prva važnija talijanska ofenziva bio je napad na francuske položaje na granici, tokom koga je nekoliko francuskih bataljuna uspješno zaustavilo cijelu jednu talijansku vojsku.

Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na opće stanje u Francuskoj, gdje je vlada i službeno otpočela pregovore o kapitulaciji. S time se nije složio general de Gaulle koji je 18. lipnja odletio u London i stao na čelo tzv. Slobodnih Francuza koji će iz emigracije nastaviti pružati otpor Nijemcima. Četiri dana kasnije Pétainova vlada potpisala je primirje temeljem kojeg je Francuska podijeljena na sjeverni dio pod njemačkom okupacijom, i južni dio kojim je upravljala Pétainova vlada u Vichyju, tzv. Vichyjevsku Francusku.

Dana 28. lipnja SSSR je, koristeći njemačku zauzetost na Zapadu, ultimatumom natjerao Rumunjsku da preda Besarabiju - teritorij koji danas predstavlja republiku Moldovu.

Bitka za Britaniju[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bitka za Britaniju
Početkom ljeta 1940. Hitler se nalazio na vrhuncu moći i većina europskih političara i vlada smatrala ga je pobjednikom rata. Nakon sloma Francuske cijeli se kontinent nalazio pod njegovom kontrolom, bilo preko okupacijskih snaga, saveznika, ideološki bliskih vlada ili neutralnih država koje je bilo lako ucijeniti. Jedino mu je na putu stajala usamljena Britanija.

No britanska vlada na čelu s Winstonom Churchillom bila je odlučna nastaviti rat do konačne pobjede, što je pokazano već 5. srpnja napadom na francusku pomorsku bazu Mers-el-Kebir. Cilj te operacije bio je spriječiti da flota pod kontrolom vichyjevske Francuske bude predana silama Osovine te tako ugrozi britansku pomorsku nadmoć. Napad je izazvao velike žrtve među Francuzima i na duže vrijeme pokvario odnose bivših saveznika.

U međuvremenu je Hitler nastojao s Britanijom ishoditi mir nudeći garanciju opstanka Britanskog carstva u zamjenu za povrat bivših njemačkih kolonija. Kada su Britanci te ponude odbili, Hitler je naredio da započne bombardiranje Britanskog Otočja i, u svrhu dodatnog psihološkog pritiska, započnu javne pripreme za invaziju koja je dobila šifru Operacija Morski lav.

Plan za invaziju izazvao je velike podjele i nesuglasice među njemačkim vojnim krugovima, ali su se svi, pa i Hitler, složili da je za njegovo uspješno izvođenje nužno prethodno osigurati zračnu nadmoć nad Britanijom, odnosno eliminirati RAF. U tu je svrhu započeta višetjedna serija zračnih napada kojima su se Britanci suprotstavili u nizu zračnih okršaja koji se zovu Bitka za Britaniju. Zahvaljujući nizu pogodnosti - posjedovanje radara, brža proizvodnja lovačkih aviona te mogućnost ponovnog angažiranja vlastitih pilota srušenih nad britanskim tlom - Britanci su uspjeli očuvati prednost te tako prisiliti Hitlera da sredinom rujna otkaže invazijske planove.

Hitler je za tu odluku bio djelomično motiviran očigledno nezadovoljavajućim stanjem invazijskih priprema i planova, kao i sve većom željom da započne pohod protiv SSSR-a. Britaniju je umjesto invazijom trebalo pobijediti iscrpljivanjem njenih resursa kroz bjesomučno zračno bombardiranje gradova, pomorsku blokadu te napade na uporišta na Mediteranu i Bliskom istoku.

Bitka za Atlantik[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bitka na Atlantiku
Kako se u Prvom svjetskom ratu Atlantski ocean pokazao kao bitno bojište između Britanske Kraljevske Mornarice i Njemačke ratne flote, Njemačka je znala da bi eventualni sukob sa Britanijom zahtijevao jaču flotu. S time u planu, Njemačka je započela Plan Z kojim bi trebala obnoviti ratnu flotu uništenu nakon 1. svjetskog rata. Plan je trebao biti završen tek 1949., pa je Njemačka mornarica dočekala rat relativno nespremna i kao najslabiji element Njemačke vojske - a situacija je išla samo na gore jer su resursi predviđeni za Plan Z preusmjereni na prioritetnije stvari. Ipak, tijekom rata Njemačka je uspjela staviti u pogon dva velika bojna broda (Bismarck i Tirpitz), te dvije bojne krstarice (Scharnhorst i Gneisenau). Glavni element flote, pak, bila je podmornička sila koja je u početku bila brojčano slaba, ali je tijekom rata jako ojačala da bi postala ozbiljna prijetnja.

Njemačka je strategija bila jednostavna: sve moguće jedinice mornarice poslane su u lov na teretne brodove u Atlantik gdje su trebali prekinuti dotok zaliha za Veliku Britaniju. Strateška pomorska situacija Njemačke i golema premoć Britanske mornarice su značili da je plan teško izvediv, ali se situacija ipak popravila kada je Njemačka 1940. zauzela pomorske baze u Norveškoj i Francuskoj. To im je omogućilo lakši izlazak iz Britanske blokade na Atlantik gdje su mogli u lov.

Tako je već 1940. godine došlo do nekoliko većih sukoba na moru (npr. Lov za Bismarkom i Bitka kod River Platea) koji su uvijek slijedili istu formulu: njemački bi brodovi krenuli u lov na Atlantik, što bi rezultiralo potjerom veće skupine britanskih brodova i na kraju potapanjem Njemačkog broda. Takvo je stanje samo iscrpilo ionako slabu Njemačku flotu koja je do 1943. efektivno smanjena na samo jedan kapitalan brod. Te je godine i došlo do zaokreta u mornarici, kada Hitler smjenjuje Erich Raedera (proponenta velikih brodova) i umjesto njega postavlja Karl Dönitza (odanog podmorničarskoj struji) i mornarica se sasvim preusmjerava na pomorsko ratovanje.

Kako su Saveznici već do tada razvili efektivna sredstva za borbu protiv podmornica (npr. sonar), podmornička sila više nije bilo toliko efektivna kao u doba 1940. i 1941. - godine koje su nazvane 1. i 2. "Sretno doba" radi nedostatka pratnje kod teretnih brodova - i do 1944. je potpuno istisnuta sa Atlantika. Pred kraj rata, Njemačka je ulagala u razvoj podmornica, posebno revolucionarnu tip XXI podmornicu, ali je taj trud došao prekasno.

Operacije u Mediteranu[uredi VE | uredi]

Težište rata od jeseni 1940. godine počelo se prebacivati sa zapada na Mediteran, odnosno Bliski istok, gdje je Hitlerov cilj bio Britancima oduzeti strateški važne naftne izvore, odnosno glavnu prometnu arteriju u Sueskom kanalu. Ovo potonje bio je zadatak Talijana, koji su u Libiji i istočnoj Africi (Etiopija, Somalija) imali znatne snage.

U rujnu je iz Libije na Egipat krenula velika talijanska ofenziva koja je nakon kraćeg napredovanja brzo zaustavljena od strane višestruko malobrojnijih britanskih snaga, pokazavši još jednom talijansku vojnu inferiornost. Talijanske snage u istočnoj Africi, pod komandom vojvode od Aoste, pokazale su se nešto uspješnijim te su Britance istjerale iz britanske Somalije, napale Keniju i Sudan te tako prisilile Britance da tamo dovlače svoje kolonijalne snage.

U međuvremenu su se u Mediteranu počele voditi oštre borbe između talijanske i britanske mornarice. Zahvaljujući kvalitetnijoj taktici i boljoj opremi, Britanci su u njima imali nešto više uspjeha, a ravnoteža se dodatno pokrenula u britansku korist napadom kojim su 11. studenog u napadu na Taranto koji su izvela britanska flota torpednim avionima onesposobljena tri talijanska bojna broda.

Kako bi dodatno oslabio britanski položaj, Hitler je u to doba na stranu Osovine nastojao dovući Španjolsku, smatrajući kako će Francisco Franco uzvratiti za potporu dobivenu prilikom građanskog rata. No, ispostavilo se kako je Španjolska previše iscrpljena da bi mogla sudjelovati u novom ratu te je umjesto toga Franco Osovinu podržao posredno, kao formalno neutralna država.

Najvažniji događaj bila je Mussolinijeva odluka da, u svrhu izjednačavanja prestiža s Hitlerom, poduzme vlastiti blitzkrieg u formi napada na Grčku. Pohod koji je započeo 28. listopada , i koji se ponekad naziva Talijansko-grčki rat, vrlo se brzo, zahvaljujući uspješnom otporu slabo opremljene ali dobro vođene grčke vojske, pretvorio u još jedan talijanski vojni fijasko. Ne samo što je talijanska ofenziva zaustavljena, nego su talijanske snage odbačene u dubinu albanskog teritorija. Još je važnije bilo to da se Grčka stavila na stranu Britanije i tako dala mogućnost Britancima da ugrožavaju njemačke pozicije na Balkanu, odnosno bombardiraju strateški važne naftne izvore u Ploestiju.

Tijek rata godine 1941.[uredi VE | uredi]

Pohod na Balkan[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Travanjski rat
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Invazija na Grčku
Krajem 1940. Britanci su pokrenuli Operaciju Kompas - prvu važniju savezničku ofenzivu u ratu - koja je za posljedicu imala potpuno rasulo talijanske vojske u Sjevernoj Africi. No, taj se uspjeh nije mogao iskoristiti, jer je Churchill donio odluku da se britanska pojačanja i drugi resursi upute u Grčku, čime je izazvao Hitlera da zapovijedi napad na Grčku, poznat pod šifrom Operacija Marita.

Bilo je planirano da se napad izvede s teritorija Bugarske i Jugoslavije - država koje su do proljeća 1941., isto kao i Mađarska i Rumunjska, priključene Trojnom paktu. No, 27. ožujka u Jugoslaviji je izveden puč i ustanovljena nova, pro-britanska vlada na čelu s generalom Dušanom Simovićem.

Razbješnjeli Hitler odlučio je da zajedno s Grčkom bude napadnuta i Jugoslavija, što se i dogodilo 6. travnja. Demoralizirana jugoslavenska vojska brzo je savladana i prisiljena na kapitulaciju 17. travnja. Grčka vojska održala se nešto duže - do 20. travnja, nakon čega su njeni ostaci, zajedno s britanskim ekspedicijskim korpusom našli utočište na Kreti. Nijemci su 20. svibnja izvršili padobranski desant na Kretu te je zauzeli, iako uz velike gubitke među svojim elitnim padobranskim jedinicama.

Erwin Rommel je bio najproslavljeniji general Drugog svjetskog rata, zbog svojih sposobnosti bio je poštovan i kod protivničkih časnika

U tom trenutku britanske su se pozicije na Mediteranu i Bliskom istoku našle na najnižoj točki. Serija njemačkih uspjeha, uključujući protuofenzivu u Sjevernoj Africi koju je vodio Erwin Rommel, potakla je pro-njemačkog premijera Rashida Alija da u Iraku otpočne pobunu protiv Britanaca. Pobuna je relativno brzo ugušena, ali ne prije što su vichyjevske vlasti u Siriji i Libanonu pristale da se tamošnji aerodromi koriste za njemačko snabdijevanje pobunjenika. To je Britancima dalo povod da započnu ofenzivu s ciljem zaposjedanja tih teritorija. Ona je, uz dosta poteškoća, uspješno završena sredinom lipnja.

Operacija Barbarossa[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Operacija Barbarossa

Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22. lipnja 1941. godine. Njemačke snage, koje su brojile više od 150 divizija iz Njemačke i satelitskih zemalja, napale su 22. lipnja 1941. Sovjetski Savez. Sovjetske su divizije u početku padale jedna za drugom što je dovelo do skorog kolapsa SSSR-a.

Njemačka ofenziva išla je u tri smjera: jedan prema Lenjingradu, drugi prema Moskvi, a treći prema Staljingradu. Moskva, Lenjingrad i Staljingrad izdržali su napade. Najsudbonosnija bitka za SSSR bila je bitka za Staljingrad - važno čvorište za jugoistočnu Rusiju s naftnim nalazištima. Zahvaljujući otporu sovjetskih vojnika, Nijemci su bili suzbijeni. Sreća na frontu preokrenula se u korist Sovjeta početkom 1943. godine kada su se Nijemci počeli povlačiti prema Njemačkoj što je značilo propast moćnog Wehrmachta.

Ulazak SAD u rat[uredi VE | uredi]

Američki brodovi u plamenu za vrijeme Napada na Pearl Harbor.

Od samog početka rata američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije krio svoje pro-britanske simpatije, odnosno uvjerenje kako je u američkom interesu da sile Osovine budu poražene. No, direktno uključivanje u rat onemogućavalo je uglavnom izolacionističko raspoloženje američke javnosti, odnosno mišljenje kako se Amerikanaca pitanje kontrole nad Europom i ostatkom Starog svijeta ne tiče.

Roosevelt je, s druge strane, koristio svoje predsjedničke ovlasti da bi Britaniji pomagao na svaki način osim vojnom intervencijom. Britanci su dobivali izdašnu vojnu pomoć, a njihove narudžbe dovele su do postupnog procvata američke vojne industrije. Roosevelt je SAD u rat nastojao uvući tako što je slao američke ratne brodove da prate konvoje s američkom robom za Britaniju i tako provociraju sukobe s njemačkim podmornicama u Atlantiku.

No u jesen 1941. prava je kriza nastala na Pacifiku, umjesto Atlantiku. Japan je godinu dana ranije, koristeći zauzetost zapadnih sila, okupirao Indokinu, dotada pod vlašću vichyjevske Francuske, te tako stekao vrijedan izvor sirovina. Sljedeća na redu trebala je biti Nizozemska Istočna Indija, s obzirom na svoje izvore nafte. SAD su na to, kao i na nastavak rata u Kini, reagirali naftnim embargom koji je posebno pogodio japansku mornaricu.

Suočena s krizom, japanska vlada odlučila je vojnom akcijom zauzeti Nizozemsku Istočnu Indiju. No, to je sa sobom povlačilo oružani sukob s Britanijom i SAD. Američka je vlada, kao dodatno upozorenje, bila premjestila veći dio svoje Pacifičke flote iz San Diega u bazu Pearl Harbor na Havajima.

To je japanskim planerima dalo sjajnu priliku da smisle akciju koja je na samom početku trebala ostvariti japansku premoć na Pacifiku i omogućiti neometana osvajanja po ostatku Azije. Dana 7. prosinca američku su bazu napali japanski avioni te potopili, odnosno oštetili veliki broj brodova i aviona. Taj je napad, izveden bez formalne objave rata, izazvao veliki bijes američke javnosti te otklonio sve sumnje oko toga trebaju li se SAD aktivnije uključiti u događaje u svijetu.

Dan prije napada na Pearl Harbor Sovjeti su pokrenuli jednu od svojih prvih velikih ofenziva. Ona je ne samo odbacila Nijemce od Moskve nego im nanijela i velike gubitke, srušivši tako mit o nepobjedivosti Wehrmachta. Dok se sve to događalo, Hitler je smatrao kako bi pritisak na istočnom frontu mogao smanjiti ulaskom Japana u rat protiv SSSR-a. U tu svrhu Njemačka je formalno objavila rat SAD, ali je, na Hitlerovo veliko razočaranje, Japan održao neutralnost u odnosu na SSSR.

Tijek rata godine 1942.[uredi VE | uredi]

Osovine u ofenzivi[uredi VE | uredi]

Ulazak SAD, sa svojim ogromnim ljudskim, materijalnim i industrijskim resursima, predstavljao je veliko olakšanje za Britaniju i SSSR, ali je trebalo vremena da se svi ti resursi mobiliziraju i počnu efikasno koristiti. U međuvremenu su Sile Osovine na različitim bojištima nastavile bilježiti uspjehe.

Najspektakularniji bili su oni na Pacifiku. Japanci su uspjeli osvojiti Malaju te 15. veljače prisiliti na predaju veliki britanski garnizon u Singapuru, što je predstavljalo jedan od najsramotnijih poraza u britanskoj povijesti. Slično je bilo s Filipinima, Nizozemskom Istočnom Indijom, Središnjim Pacifikom te Burmom, a daljnje napredovanje preko Nove Gvineje do Australije zaustavljeno je tek pomorskom bitkom u Koraljnom moru. Nešto kasnije u bitci kod Midwaya zaustavljen je još jedan japanski pokušaj daljnjeg osvajanja, pri čemu je potopljeno nekoliko nosača aviona sa stotinama elitnih pilota.

Na istočnom frontu sovjetska zimska ofenziva zastala je na proljeće, dijelom zahvaljujući Hitlerovoj zapovijedi da se ne odstupa ni milimetar, a prekršitelji najstrože kažnjavaju. Novi sovjetski pokušaj ofenzive u svibnju je doveo do katastrofalnog poraza u harkovskoj bitci. Time su Nijemcima olakšani uvjeti za započinjanje velike ljetne ofenzive kojoj je, ovoga puta, cilj bio ograničen na Kavkaz i tamošnja naftna polja, odnosno eventualno izbijanje na Bliski istok. Ofenziva koja je započela u lipnju izazvala je sovjetsko povlačenje, no rasulo iz godine 1941. nije se ponovilo. Sovjeti su s vremenom bili u stanju usporiti njemačko napredovanje, a dodatni problem predstavljalo je razdvajanje njemačkog nadiranja na dva pravca - jedan prema Kavkazu, drugi u smjeru Staljingrada, industrijskog središta na rijeci Volgi. Shvaćajući stratešku važnost Staljingarada, Sovjeti su ga odlučili odlučno braniti, što je dovelo do staljingradske bitke.

Njemačko zapovjedništvo nadalo se prodrijeti na Bliski istok i s južnog pravca zahvaljujući novoj Rommelovoj ofenzivi kojom su britanske snage teško poražene u bitci kod Bir Hakeima i prisiljene na povlačenje iz Libije u dubinu egipatskog teritorija. Rommel se nadao zauzeti Aleksandriju, izbiti na Sueski kanal te se poslije spojiti s njemačkim snagama na Kavkazu, odnosno japanskim u Indiji. Ali taj ambiciozni plan sredinom ljeta zaustavila je loša logistika te reorganizirana britanska obrana pod zapovjedništvom generala Bernarda Montgomeryja koja je Rommelovo napredovanje konačno zaustavila u bitci kod Alam Halfe.

U međuvremenu se, u skladu sa zaključcima konferencije u Wanseeu u siječnju, na teritorijima pod vlašću Njemačke i njenih satelita počelo provoditi tzv. Konačno rješenje židovskog pitanja, danas poznatije pod nazivom Holokaust.

Prekretnice[uredi VE | uredi]

Sredinom 1942. SSSR se ponovno našao u teškoj situaciji, te je Staljin to iskoristio kako bi zapadne saveznike natjerao na otvaranje tzv. drugog fronta u Zapadnoj Europi s ciljem rasterećenja Crvene armije. Američki vojni krugovi također su se zalagali za takav plan iz političkih razloga, nastojeći da rat u Europi bude što kraći, odnosno da se mogu obračunati s Japanom. Churchill je, pak, smatrao kako do otvaranja drugog fronta treba doći na obalama Mediterana koje je on nazivao "mekim trbuhom" Hitlerove Europe. Propast kanadskog prepada na Dieppe u lipnju je Amerikance uvjerila u snagu njemačke obrane na atlantskim obalama, odnosno prihvaćanje Churchillovih argumenata.

Bernard Law Montgomery, britanski general, koji je svojim pobjedama nad Rommelom u Africi označio prekretnicu u II. svj. ratu.

Iako su Rommelove osovinske snage u Sjevernoj Africi dugo vremena bile brojčano, tehnički i logistički inferiorne Britancima, tek je Montgomery to uspio shvatiti, odnosno praktički iskoristiti za jednostavan plan koji je 23. listopada doveo do početka bitke kod El Alameina. Rommelove snage teško su poražene i natjerane na povlačenje koje će postupno dovesti do gubitka Libije. Zato se ta bitka smatra prvom prekretnicom Drugog svjetskog rata.

U međuvremenu su osovinske pozicije 4. studenog dodatno oslabljene operacijom Torch, anglo-američkim iskrcavanjem na obale Maroka i Alžira, koji su bili pod kontrolom vichyjevske Francuske. Nakon kraćeg otpora vichyjevske su se snage predale, odnosno prešle na stranu Saveznika, ali je daljnje napredovanje u Tunis zaustavljeno zbog iskrcavanja njemačko-talijanskih snaga te lošeg vremena. Bez obzira na to, uspjeh složene amfibijske operacije pokazao je kako su Saveznici sličan pothvat u stanju ponoviti drugdje, tjerajući Hitlera da na račun istočnog fronta šalje trupe na zapad radi obrane europskih obala. Zato se Torch naziva drugom prekretnicom drugog svjetskog rata.

Najvažnija prekretnica ipak se dogodila na istočnom frontu, gdje su ulične borbe u Staljingradu bile toliko iscrpile njemačko ljudstvo da je njemačko zapovjedništvo bilo prisiljeno popunjavati bočne linije trupama svojih saveznika, Rumunjske, Mađarske i Italije. To je sovjetskoj vrhovnoj komandi (Stavka) dalo sjajnu priliku da dvostrukim bočnim udarom 19. studenog te linije probije i u Staljingradu opkoli 6. armiju generala Friedricha Paulusa. Pokušaji da se obruč probije i opkoljena armija izbavi nisu uspjeli, pa su se 1. veljače 1943. njeni ostaci predali, označivši najveću katastrofu u dotadašnjoj njemačkoj vojnoj povijesti.

Poraz kod Staljingrada Nijemce je natjerao na povlačenje s Kavkaza, ali je imao i ozbiljnije političke posljedice. Uništenje vojski na Istočnom frontu vladine je krugove u Rumunjskoj, Mađarskoj, pa i u Italiji, natjeralo da razmišljaju o napuštanju Njemačke i priklanjanju Saveznicima prvom povoljnom prilikom.

Prekretnica se dogodila i na Pacifiku, nakon što su 2. kolovoza američki marinci izvršili desant na strateški važan otok Guadalcanal na Solomonskim Otocima. Japanci su ih odatle pokušali otjerati vlastitim desantom što je dovelo do šestomjesečnih žestokih borbi na kopnu, moru i zraku. Iako su obje strane pretrpjele ogromne gubitke, Amerikanci su ih lakše nadoknađivali te su se Japanci početkom veljače 1943. povukli, označivši uspjeh prve velike savezničke ofenzive na tom ratištu.

Tijek rata godine 1943.[uredi VE | uredi]

Slom Osovina u Sjevernoj Africi[uredi VE | uredi]

Savezničkim snagama u Sjevernoj Africi Tunis je, nakon relativno lakog zauzimanja Alžira i Maroka, predstavljao veliki problem, što zbog lošeg vremena, što zbog teškog planinskog terena koji je vješto koristila njemačko-talijanska ekspedicijska armija na čelu s generalom von Arnimom. Saveznici su dodatni problem imali u slaboj koordinaciji između britanskih, američkih i francuskih kolonijalnih trupa. Još veći problem bilo je neiskustvo američkih snaga koje je 19. veljače došlo do izražaja u bitci kod Kasserinea prilikom koje je Rommel uspio probiti američke položaje i izazvati panično povlačenje koje je zaustavljeno tek krajnjim britanskim naporima.

No taj Rommelov uspjeh nije mogao biti iskorišten jer je u Tunis s juga, iz Libije, prodirala britanska Osma armija na čelu s Montgomeryjem. Dana 6. ožujka Montgomery je Rommela porazio u bitci kod Medenina, a 17. ožujka započeo je pustinjskim manevrom zaobilaziti utvrđenu Marethsku liniju na tuniško-libijskoj granici. Uspješan proboj tih položaja zapečatio je sudbinu osovinskih snaga u Tunisu, jer nisu imale dovoljno ljudstva ni materijala kako bi se oduprle savezničkim ofenzivama iz dva pravca.

Iako su pojedini osovinski komandanti tražili dozvolu za evakuaciju, Hitler je to odbio iz političkih razloga, plašeći se dodatne demoralizacije nakon staljingradske katastrofe. Evakuacija je s vremenom postajala sve teža, isto kao i snabdijevanje trupa zbog sve očitije pomorske nadmoći Saveznika u Mediteranu. 14. svibnja posljednji su se ostaci osovinskih snaga predali, označivši konačni kraj rata u Sjevernoj Africi.

U međuvremenu su se sile Osovine mogle utješiti djelomičnim uspjehom njemačke ofenzive na istočnom frontu, tokom koje su Sovjeti odbačeni iz područja Harkova koji su bili oslobodili početkom godine. To je Wehrmachtu povratilo optimizam, odnosno potaklo planove za još jednu veliku ljetnu ofenzivu, dok su Sovjeti odlučili zaustaviti daljnje napade i posvetiti se konsolidaciji svojih redova. To je dovelo do relativnog zatišja na istočnom frontu koje će trajati nekoliko mjeseci.

Desant na Sjevernu Afriku među osovinskim je snagama potakao strah od eventualnog savezničkog iskrcavanja na druge dijelove Sredozemlja. Zato su poduzete mjere za jačanje obrane na tom području - vichyjevska je Francuska okupirana, nakon čega se njena flota u Toulonu samopotopila kako ne bi pala u ruke Nijemcima. Na Balkanu, gdje se razgranao široki partizanski pokret, pokrenute su ofenzive u cilju njegovog gušenja, pogotovo u Jugoslaviji gdje su pokušaji uništenja Titovih partizana doveli do bitaka na Neretvi i Sutjesci.

Bitka kod Kurska[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bitka kod Kurska

Onesposobljeni njemački tenk Panther za vrijeme [bitke kod Kurska

Kurska bitka (5. srpnja - 23. kolovoza 1943.) vođena je između sovjetskih i njemačkih snaga tijekom ljeta 1943. godine. To je najveća tenkovska bitka u povijesti ratovanja i najznačajnija saveznička pobjeda tijekom 1943. godine.

Namjera njemačkih kopnenih snaga (Wehrmacht) bila je razbiti središnji dio istočnog fronta, s juga obuhvatiti Moskvu i nanijeti odlučujući udarac. Njemačka ofenziva počela je 5. srpnja pod tajnim nazivom Zitadelle (tvrđava, citadela). U bitci je s njemačke strane angažirano 50 divizija (od čega 14 oklopnih i 2 motorizirane) - ukupno oko 800.000 vojnika, 2.700 tenkova i samovoznog topništva, 10.000 topova i minobacača, uz podršku oko 2.000 zrakoplova, a sa sovjetske 12 armija (od čega 2 oklopne). Rusi su imali izvjesnu brojčanu nadmoćnost u ljudstvu i naoružanju - 20.000 topova i minobacača, 920 raketnih bacača, 3.600 tenkova, uz podršku 2.400 zrakoplova. Ruske snage izvele su uspješan protunapad i do 23. kolovoza Nijemci su poraženi: iz stroja im je izbačeno oko 60.000 poginulih i oko 150.000 ranjenih vojnika. Stvarni ruski gubici objelodanjeni su tek 1991. i iznosili su oko 80.000 poginulih uz velik broj ranjenih i nestalih. Pobjedom Crvene armije u ovoj bitci, inicijativa na Istočnom frontu prešla je na sovjetsku stranu. Od tada pa sve do kraja rata njemačke jedinice nalaze se u konstantnoj defenzivi.

Pad Italije[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kapitulacija Italije
U skladu s Churchillovim strateškim zamislima, zapadni su saveznici 10. srpnja započeli iskrcavanje na Siciliju, što je bio prvi korak prema izbacivanju Italije iz rata. Iako su osovinske snage, pogotovo njemačke, pružale žestok otpor, brzo je postalo jasno da se moraju povući na talijansko kopno. U međuvremenu su svi ti događaji imali utjecaj na fašističke vođe u Rimu, koji su 21. srpnja svrgnuli i uhitili Mussolinija, a nova vlada odmah je započela tajne pregovore o kapitulaciji.

Do kapitulacije je došlo 8. rujna, kada se trebalo dogoditi koordinirano veliko iskrcavanje kod Salerna. No, njemačke snage pod komandom feldmaršala Kesselringa pokazale su se kao vrlo vješte, kako u obrani od zapadnih saveznika, tako i u brzom stavljanju Italije pod okupaciju. Mussolini je oslobođen akcijom njemačkih komandosa i postavljen na čelo kvislinške Talijanske Socijalne Republike. U međuvremenu su Nijemci, vješto koristeći planinski teren, zadržavali saveznički prodor prema Rimu te postupno stvorili gotovo nesavladivu obrambenu liniju čiji je centar bio Monte Cassino. Oko tog mjesta mjesecima će se voditi krvave borbe.

Kapitulacija Italije imala je ozbiljne posljedice i na Balkanu. Dok je britanski pokušaj da iskoriste kapitulaciju talijanskog garnizona i na brzinu osvoje Dodekanez završio katastrofom, u Grčkoj i Jugoslaviji partizanima su pale u ruke velike količine oružja i opreme. Pogotovo je to imalo veliki utjecaj na Jugoslaviju, gdje se partizanska vojska i s njom povezan politički pokret nametnula kao glavni čimbenik u budućem poratnom uređenju zemlje.

Tijek rata godine 1944.[uredi VE | uredi]

Iskrcavanje kod Anzija[uredi VE | uredi]

Isfrustrirani uspješnim njemačkim otporom kod Monte Cassina, saveznički su zapovjednici odlučili osvojiti Rim obilaznim manevrom, odnosno iskrcavanjem trupa kod Anzija, u pozadini njemačkih linija. No, iskrcavanje, koje je otpočelo krajem siječnja, vrlo je brzo zapelo zbog logističkih problema i nesposobnosti američkog generala Lucasa. To je Nijemcima dalo dragocjeno vrijeme da dovuku rezerve i pokrenu protunapad koji je saveznike gotovo uspio baciti u more. Mostobran je očuvan, ali su saveznici odustali od namjere da ga koriste kao polazište za napad na Rim.

Monte Cassino osvojen je nekoliko mjeseci kasnije i Nijemci su konačno prisiljeni na povlačenje, što je Amerikancima omogućilo da 4. lipnja oslobode Rim. No, dotada je Churchillova mediteranska strategija bila temeljito diskreditirana i talijansko bojište izgubilo prioritet među savezničkim planerima.

Oslobođenje Francuske[uredi VE | uredi]

Savezničko iskrcavanje u Normandiji, poznatije kao Dan D.
Charles de Gaulle - jedan od vođa operacije Overlord.

Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko stajalište da je rat najbolje dobiti direktnim udarom u Njemačku preko ravničarske Zapadne Europe. Od kraja 1943. intenzivirale su se pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo šifru Operacija Overlord. Pomorski i zračni desant bio je godinama planiran, a mjesecima uvježbavan, uz dotada neviđeni sustav dezinformacije neprijatelja.

Sve te mjere urodile su plodom kada je 6. lipnja - datum koji će u povijest ući kao Dan D - izvršena dotada najveća amfibijska operacija u povijesti. Savezničke snage iskrcale su se na širokom frontu u Normandiji, umjesto kod Pas de Calaisa gdje su ih Nijemci bili očekivali. Iako su Nijemci na sve moguće načine pokušali saveznike baciti u more, mostobran se postupno širio. Nakon mjesec i pol dana krvavih i žestokih borbi, Amerikanci su uspjeli izvršiti proboj i poduzeti veliki obuhvatni manevar. Hitlerovo uporno odbijanje da izda zapovijed za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i uništavanja njemačkih snaga kod Falaisea.

Istovremeno je izvršen i manji desant na južnu obalu Francuske. Nijemci su počeli povlačenje iz Francuske koje se vrlo brzo pretvorilo u paniku i rasulo. General de Gaulle u tim je danima uspješno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada oslobođene Francuske i izbjegne savezničku okupacijsku upravu. 24. kolovoza, nakon oslobođenja Pariza, to je i potvrđeno.

Duboko uvjereni da će rat moći završiti do Božića, saveznici su se odlučili za riskantni plan zračnog desanta u južnoj Nizozemskoj, kojemu je cilj bilo osvajanje mostova preko Rajne. Taj plan, prozvan Operacija Market Garden, 17. rujna doveo je do velikog zračnog desanta, pri čemu su britanski padobranci kod Arnhema stjecajem okolnosti naletjeli na elitne njemačke jedinice. Rezultat toga bila je arnhemska bitka u kojoj su Britanci desetkovani, a Nijemci stekli jednu od posljednjih velikih pobjeda u ratu.

Slom njemačkih istočnih saveznika[uredi VE | uredi]

Crvena armija od kurske bitke bila je u stalnom napredovanju. U prvoj polovici 1944. godine borbe su se uglavnom vodile na sjevernom i južnom dijelu istočnog fronta, pa je tako odsječen njemački garnizon na Krimu, a Lenjingrad konačno oslobođen opsade.

Glavni i najspektakularniji udar dogodio se u lipnju, a nosio je šifru Operacija Bagration. Njime je slomljena njemačka Grupa armija Centar i oslobođena Bjelorusija, pri čemu su Sovjeti stekli ogroman broj zarobljenika i bazu za daljnje napredovanje prema Poljskoj i Njemačkoj.

U isto vrijeme pokrenuta je i velika ofenziva na Finsku, čija je vlada odlučila pristati na sovjetske uvjete za primirje. Ta odluka nije značila kraj rata za Finsku. Nijemci su odmah pod okupaciju stavili sjeverni dio zemlje koji će postati poprište višemjesečnog krvavog rata između bivših saveznika.

Dva mjeseca kasnije poduzet je udar na Rumunjsku, koja je imala daleko više uspjeha u mijenjanju strana. Sovjeti su prodrli i preko bugarske granice, iako ta zemlja formalno nije objavila rat SSSR-u. Obje vojske stavile su se Sovjetima na raspolaganje i poslije uzele učešće u borbama protiv Nijemaca na istočnom frontu.

Dolazak Sovjeta na Balkan prisilio je Nijemce na povlačenje iz Grčke prema sjeveru. Nastali vakuum nastojale su ispuniti suparničke gerilske frakcije, što je dovelo do građanskog rata u koji su se upetljale britanske trupe. U Jugoslaviji su u jesen Titovi partizani uz pomoć Crvene armije oslobodili Beograd te se polako transformirali u regularnu vojsku koja je držala svoj dio fronta.

U Mađarskoj je pokušaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu Saveznika, doveo do njemačke vojne intervencije protiv admirala Horthyja i instaliranja fašističkog režima koji će provesti Holokaust među dotada pošteđenim mađarskim Židovima.

Oslobođenje Filipina[uredi VE | uredi]

Douglas MacArthur, jedan od najboljih i najsposobnijih generala u američkoj povijesti, čovjek koji se proslavio pobjedama na Pacifičkom bojištu.

U 1943. i 1944. godini na Pacifiku glavna saveznička, odnosno američka, strategija bilo je tzv. preskakanje otoka. Ona se sastojala u tome da se prodor u dubinu područja pod japanskom kontrolom izvodi zaobilaženjem većine otočnih uporišta koja bi tom prodoru stajala na putu. Amerikanci bi se jednostavno iskrcali u pozadini tih uporišta, tamo sagradili pomorske i zračne baze, a japanske baze ispred njih bile bi podvrgnute zračnom i pomorskom bombardiranju, odnosno blokadi u cilju njihove trajne neutralizacije.

Takva je strategija donijela ploda u savezničkom sporom, ali nezaustavljivom napredovanju u Jugozapadnom, odnosno Središnjem Pacifiku. No, kako su se savezničke linije približavale Japanu, tako su rasle nesuglasice između generala Douglasa MacArthura i admirala Chestera Nimitza. Dok se Nimitz zalagao za direktan prodor prema Japanu, dotle je MacArthur, dijelom zbog svoje povrijeđene taštine, inzistirao na prethodnom oslobođenju Filipina.

Na kraju je iz političkih razloga prevagnulo MacArthurovo mišljenje. U jesen su Amerikanci prikupili veliku invazijsku flotu i izvršili desant na Filipine. Japanski pokušaj da to spriječe doveo je do bitke u zaljevu Leyte - najvećeg i najspektakularnijeg pomorskog okršaja u ratu, nakon kojeg je japanska ratna mornarica prestala postojati kao ozbiljan faktor. Američke kopnene snage na Filipinima su, s druge strane, s japanskim garnizonima vodili žestoke borbe do samog kraja rata.

Tijek rata godine 1945.[uredi VE | uredi]

Slom Njemačke[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kapitulacija Njemačke
Krajem 1944. Njemačka je ostala usamljena, bez saveznika, a i njen matični teritorij već je bio načet sa zapada i s istoka. No, Hitler je još uvijek vjerovao u uspješan završetak rata, uzdajući se u nova oružja poput raketa V-2 ili mlaznih lovaca Me-262. Kako bi stekao vrijeme da ih usavrši, naredio je veliku ofenzivu na zapadu protiv američkih položaja u Ardenima. Velika ardenska protuofenziva u potpunosti je iznenadila Amerikance i nanijela im teške gubitke, ali su njihovi položaji brzo konsolidirani uz pomoć britanskih saveznika te su Nijemci postupno potisnuti na polazne položaje.

Gubitke u Ardenima više ništa nije moglo nadoknaditi, što su odmah iskoristili Sovjeti, probivši njemačke linije u Poljskoj i približivši se samom Berlinu. U ožujku su zapadni saveznici konačno prešli Rajnu i počeli prodirati u samo srce Njemačke. Saveznici su također pokrenuli ofenzivu u Italiji, isto kao i Titova jugoslavenska vojska.

Njemačka je vojska nakon više od pet godina doživjela potpuni slom pa su se mnoge jedinice, pogotovo na zapadu, počele predavati bez borbe, a na istoku boriti manje zato da zaustave Sovjete, a više zato da sebi daju priliku za predaju zapadnim saveznicima. 25. travnja sovjetske i američke trupe spojile su se kod Torgaua, presjekavši tako Njemačku napola. U isto vrijeme otpočela je berlinska bitka tijekom koje je Hitler izvršio samoubojstvo, a sam Berlin predao se 2. svibnja.


Nova njemačka vlada pod admiralom Dönitzom otpočela je pregovore o kapitulaciji koji su završeni 7. svibnja, a 8. svibnja objavljen je prekid neprijateljstava. U nekim dijelovima Europe, pogotovo onim istočnim, borbe su se vodile još nekoliko tjedana, ali je tog dana službeno otpočeo mir.

Slom Japana[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kapitulacija Japana

Eksplozija atomske bombe u Nagasakiju 9. kolovoza 1945.
Douglas MacArthur, američki general, potpisuje japansku kapitulaciju na USS Missouriju.

U prvoj polovici 1945. godine američki su se vojnici iskrcali na otok Iwo Jimu i nakon dugotrajnih i žestokih borbi svladali tamošnji japanski garnizon. Otok je poslije počeo služiti kao baza američkim strateškim bombarderima B-29 u njihovim napadima na ciljeve u samom Japanu. Prilikom napada korištene su zapaljive bombe što je samo u Tokiju dovelo do 300.000 mrtvih.

U lipnju su se Amerikanci još više približili samom Japanu nakon iskrcavanja na Okinawi. I tamo je japanski garnizon svladan, ali uz ogromne gubitke na savezničkoj strani. Ti su gubici uvjerili američke planere da će invazija samog Japana zahtijevati nezamislivo veliki broj žrtava i doveli do odluke da se Japan na predaju pokuša prisiliti upotrebom novog oružja zvanog atomska bomba.

Dana 6. kolovoza na Hirošimu je bačena atomska bomba koja je izazvala dotad nezamislivo razaranje i patnje među lokalnim stanovništvom. Dok je japanska vlada pokušavala shvatiti što se dogodilo, uslijedio je još jedan šok u obliku objave rata od strane SSSR-a. Sovjetske snage vrlo su brzo razbile japanske snage u Mandžuriji i otpočele brzo napredovati prema Koreji. Dana 9. kolovoza bačena je druga atomska bomba na Nagasaki (vidi Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija).

To je bilo dovoljno da japanska vlada nakon nekoliko dana shvati da daljnji otpor nema smisla, te je 15. kolovoza objavljena bezuvjetna kapitulacija. Ona je formalno potpisana 2. rujna na američkom bojnom brodu USS Missouri u Tokijskom zaljevu, što je datum koji predstavlja službeni završetak drugog svjetskog rata..

Posljedice rata[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Posljedice Drugog svjetskog rata

Gubitci[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Broj ljudskih žrtava u drugom svjetskom ratu

Njemački teritorijalni gubici 1919.-1945.
Njemačke okupacijske zone nakon anektiranja istočnih teritorija 1946.

Točan broj ljudskih žrtava u ratu nepoznat je i do danas. Broj se procjenjuje na oko 55 milijuna ljudi, što je najveći broj do danas. Broj ranjenih bio je višestruko veći, što, s obzirom na tadašnji broj stanovnika planeta Zemlje, Drugi svjetski rat čini najkrvavijim sukobom u povijesti.

Rat je doveo do dramatičnih demografskih promjena u mnogim dijelovima svijeta. Cijele su etničke zajednice ili desetkovane ili prisilno raseljene. Najžalosniji su primjer tog desetkovanja i mučenja europski Židovi i Romi. Židovi koji su preživjeli holokaust uglavnom su se iselili u SAD i Aziju gdje su stvorili Izrael.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Progon Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata
Od protjeranih naroda to su bili Nijemci (iz Istočne Europe).

I materijalni gubici bili su veliki. U ratu su nestali i mnogi dijelovi kulturne baštine, za što su najbolji primjer Varšava, koju su, nakon neuspjelog ustanka godine 1944., Nijemci u potpunosti razorili, te Dresden čiji je veći dio godine 1945. spaljen u savezničkom bombardiranju.

Promjene granica[uredi VE | uredi]

Velika trojka: Winston Churchill, Franklin Delano Roosevelt i Josif Staljin na konferenciji u Jalti (1945.) na kojoj su dogovarali podjelu svijeta nakon rata.

Najvidljivije promjene bile su one koje su se ticale državnih granica. SSSR je u svoj sastav uveo Estoniju, Latviju i Litvu te se proširio na račun Finske, Njemačke, Poljske, Čehoslovačke i Rumunjske. Mirovnim ugovorima proširila se Poljska na račun Njemačke, odnosno Jugoslavija na račun Italije - s time da je pitanje Trsta riješeno tek 1954. godine. Kina je preuzela otok Tajvan, dok je Koreja stekla neovisnost.

Sama Njemačka ubrzo je nakon rata podijeljena na Zapadnu i Istočnu Njemačku. Austrija je također povratila neovisnost i godine 1955. postala suverena i neutralna država.

Političke promjene[uredi VE | uredi]

Nacistički ratni zločinci na suđenju u Nürnberškom procesu.

Kraj rata u Aziji prešao je iz globalnog u lokalni sukob. Nakon rata bivše kolonijalne sile u Aziji pokušale su vratiti svoja područja oružanim sukobom.

Britanija je bila iscrpljena i svim svojim kolonijama priznala je samostalnost, a Nizozemska je Vijetnam napustila tek 1954. Dotada je već započeo proces dekolonizacije tijekom kojeg je nastao Treći svijet.

Na mjesto iscrpljenih, poniženih i devastiranih bivših europskih sila došle su dvije države - SAD i SSSR. Njihovo suparništvo, djelomično motivirano borbom za prevlast u svijetu, a djelomično nesuglasicama nazvano je hladni rat, a granica između njihovih sfera u Europi prozvana Željezna zavjesa.

U nastojanju da steknu propagandnu i drugu nadmoć nad Sovjetima, Amerikanci su u Zapadnu Europu uložili ogromna sredstva u svrhu ekonomske obnove preko tzv. Marshallovog plana. Ubrzo nakon rata počeli su prvi diplomatski koraci koji će s vremenom dovesti do stvaranja Europske Unije.

Kulturni utjecaj[uredi VE | uredi]

Dijelom zbog svog trajanja i dimenzija, a dijelom zbog toga što je bio prvi oružani sukob u kome su ulogu imali novi masovni mediji kao radio i film, Drugi svjetski rat na svjetsku je kulturu općenito ostavio snažan utisak koji traje i danas i koji se manifestira u dva često proturječna oblika.

U Drugom svjetskom ratu, koji je bio puno razorniji od Prvog, pojavio se i razvio pacifizam. On je nalagao izbjegavanje rata pod svaku cijenu.

Zbog sve veće upotrebe nuklearnog oružja smatra se da bi treći svjetski rat, ukoliko bi došlo do njega, bio još razorniji i da bi prijetio uništenju ljudske vrste.

Posebno je velik zločin predstavljao Holokaust. Mnogi smatraju Holokaust težim zločinom od svih razaranja u ratu.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. MacQueen, Norrie. Peacekeeping and the International System. Routledge. 2006. ISBN 0-415-35354-8. Str. 38.

Poveznice[uredi VE | uredi]