Model "Kübler-Ross"

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Caduceus color.svg Ovaj članak ne udovoljava stilskim odrednicama za područje medicine.
Pomoć potražite pri Wikiprojektu medicina. Molimo ne uklanjati ovu poruku prije nego se članak ispravi.

Model "Kübler-Ross", bolje poznat kao Pet stadija žalovanja, teorija je koju je predstavila Elisabeth Kübler-Ross u svojoj knjizi ‘’O smrti i umiranju’’ koja je bila inspirirana njenim radom sa terminalnim bolesnicima. Kübler Ross je smatrala da postoji veliki nedostatak sadržaja vezanog uz smrt i umiranje na medicinskim fakultetima te je stoga, kad je postala asistent na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Chicagu, započela program o smrti. Program se razvio u niz seminara, te su ta predavanja zajedno s njenim prijašnjim istraživanjima dovela do stvaranja knjige. Njezin je rad promijenio način kojim se medicinska struka odnosila prema terminalnim bolesnicima i njenih je pet stadija žalovanja danas opće prihvaćeno.

Prvotno je teoriju bila bazirala samo na terminalnim bolesnicima, ali je kasnije shvatila da se teorija može primijeniti i na bilo koje drugo iskustvo gubitka, na proces žalovanja te čak i na separaciju i razvod. Također je dodala da faze ne moraju biti potpune niti da se moraju odvijati kronološkim redom, također ne znači da će svi ljudi koji dožive velike promjene u životu proći kroz sve faze, niti će svi koji ih dožive imati jednak kronološki red. Zapravo je reakcija na bolest, smrt ili gubitak jedinstvena kao i sama osoba koja ju doživljava, a neki ljudi mogu zapeti u jednoj od tih faza. Teoretski stadiji u podnošenju smrti su danas često poznati kao Kübler-Ross model, Pet stadija umiranja, Pet stadija žalovanja, Pet stadija gubitka ili Pet stadija suočavanja sa smrću, žalovanjem ili gubitkom.


STADIJI / FAZE[uredi VE | uredi]

Faze, popularno poznate kao DABDA (eng.) uključuju:

Negiranje– Ma dobro mi je. Ovo se sigurno ne događa, ne meni. Za najveći broj ljudi ovo je kratkotrajni mehanizam obrane, nakon čega slijedi shvaćanje vrijednosti i pojedinaca koje ćemo ostavit nakon smrti. Negiranje može biti svjestan ili nesvjestan način prihvaćanja neke informacije ili ozbiljnosti i realnosti neke situacije. U nekih ljudi ne traje kratko, i mogu zapeti u ovom stadiju.

Ljutnja – Zašto ja? Nije pošteno! Kako se to meni moglo dogoditi? Tko je kriv? Kada čovjek prijeđe u drugu fazu, shvaća da s negiranjem više ne može dalje nastaviti. Zbog pogrešno usmjerenih osjećaja bijesa i ljubomore u ovoj fazi ljutnje poprilično je teško brinuti se za pojedinca. Sama ljutnja se može izražavati na više različitih načina; ljudi mogu biti ljuti na sebe, druge i to pogotovo one najbliže. Zato je jako važno ne suditi i ne shvaćati osobno ljutnju koja dolazi od osobe koja je u ovoj fazi žalovanja.

Pogodba / pregovaranje: učinit ću bilo sto za još malo vremena; dat ću sve sto imam ako... Treća faza započinje s nadom pojedinca u to da nekako može odgoditi smrt. Uglavnom se pogodba za produženje života odvija s nekom visom silom u zamjenu za potpunu promjenu načina života. Psihološki, čovjek zapravo govori da zna da ce umrijeti ali kad bi bar postojalo nešto sto bi mi dali vise vremena. Ljudi koji se suočavaju s manje ozbiljnim problemima zapravo traže kompromis npr: možemo li i dalje biti prijatelji? Kod prekida! Pogodba je rijetko kad uspješno rješenje pogotovo kad je pitanje života ili smrti!

Depresija- "toliko sam tužan,zašto bi se uopće trudio? Nema smisla ionako ću brzo umrijeti? Nedostaje mi ,kako ću dalje bez njega/nje? Tokom 4 faze čovjek počinje shvaćati sigurnost smrti,zbog toga se ljudi povuku, budu tihi, prestanu primati posjete i uglavnom žaluju i plaču. ljude u ovoj fazi ne treba razveseljavati jer je važno da žaluju i da se osjećaji procesuiraju. Depresija se može smatrati probom za ono sto dolazi poslije. Normalno je da se osjeti tuga, žaljenje strah i nesigurnost kad se prolazi kroz ovu fazu sto znaci da je čovjek počeo prihvaćati situaciju.

Prihvaćanje-sve ce biti u redu; kad se ne migu boriti protiv toga mogu se bar pripremiti. U ovoj zadnjoj fazi čovjek se pomiri sa situacijom,svojom smrtnošću ili onom od bližnjeg. Ova faza varira ovisno o situaciji u kojoj se čovjek nađe. Cesto se dogodi da ljudi koji umiru dođu u ovu fazu puno prije nego ljudi koje za sobom ostavljaju, dok oni prolaze kroz svoje faze žalovanja!

Kübler Ross je primarno pripisivala ove faze ljudima koji su patili od terminalnih bolesti, ali je kasnije proširila svoju teoriju na bilo kakve teške osobne traume kao npr. smrt voljene osobe, prekid veze, razvod, ovisnost, početak bolesti, dijagnoza neplodnosti kao i mnoge druge tragedija i katastrofe.

Kako je i prije navedeno, model se može primijeniti gotovo na bilo koju situaciju u kojoj osoba proživljava nekakav gubitak. U nastavku objašnjavamo specifične situacije.


ŽALOVANJE DJECE TIJEKOM RAZVODA[uredi VE | uredi]

Negiranje- djeca osjećaju potrebu vjerovati da će roditelji promijeniti mišljenje i da će se pomiriti.

Ljutnja- osjećaju potrebu da nekoga okrive za svoju žalost i gubitak npr. Mrzim što nas tata ostavlja.

Pogodba- Djeca osjećaju kao da bi oni mogli promijeniti situaciju ako ponude neki kompromis što im pomaže da se fokusiraju na pozitivnu stranu, a manje na negativnu tj. na tugu koju će osjetiti nakon razvoda. npr. Ako obavim sve zadatke možda mama neće ostaviti tatu

Depresija- Ovo je osjećaj tuge koju dijete doživi kada shvati da ne postoji ništa što mogu napraviti da bi spriječili rastavu. Roditelji trebaju djeci dopustiti ovaj proces žalovanja jer inače samo pokazuju kako se ne mogu nositi sa situacijom. npr. Žao mi je što ne mogu popraviti ovu situaciju za tebe

Prihvaćanje- Ovo ne znači nužno da je dijete opet sretno nego je zapravo prelazak preko depresije i početak prihvaćanja rastave. Što prije roditelji krenu dalje prije će djeca shvatiti realnost situacije.


Žalovanje nakon prekida[uredi VE | uredi]

Negiranje- Osoba s kojom se prekida ne može povjerovati da je veza zapravo gotova pa mogu pokušavati zvati tu osobu.

Ljutnja- kada shvati da je veza gotova, zahtijevaju razlog prekida. U ovoj fazi smatraju da se drugo osoba ne ponaša fer prema njima pa mogu biti bijesni i na ljude koji ima pokušavaju pomoći.

Pogodba- nakon ljutnje, pokušat će se nagoditi s bivšim partnerom obećavajući kako se ono što je uzrokovalo prekid neće više ponoviti. Mogu se promijeniti samo mi daj priliku.

Depresija- nakon što im pogodba s partnerom ne uspije uglavnom započinje obeshrabrenja što je zapravo početak depresije i može dovesti i do manjka sna i apetita te čak prekid svakodnevnih obveza.

Prihvaćanje- osoba prihvaća da je veza gotova i nastavlja dalje sa svojim životom. Iako se možda osoba nije u potpunosti pomirila sa situacijom, ali je u fazi gdje može prihvatiti realnost situacije.


ŽALOVANJE U OVISNOSTI[uredi VE | uredi]

Negiranje- Osoba uopće nema dojam da ima problem u vezi alkohola ili bilo koje droge. Čak iako osjećaju da možda postoji mali problem smatraju da imaju potpunu kontrolu nad situacijom i da mogu prestati koristiti alkohol ili drogu kad god žele.Ne moram ja piti ako ne želim, mogu prestati kad god hoću.

Pogodba- ovo je faza kroz koju ovisnici prolaze onda kada pokušavaju nekoga uvjeriti da će prestati ako dobiju nešto zauzvrat ili ako ih netko izbavi iz nevolje.Bože, više nikad neću to koristiti samo ako me izbaviš iz ove nevolje.

Ljutnja- Uzrujaju se kada shvate da imaju bolest ili su ljuti jer više ne mogu koristiti drogu. ovo nije fer, premlad sam da bih imao ovaj problem.

Depresija- Tuga i beznađe su važni dijelovi tugovanja i najveći broj ovisnika prolazi kroz ovu fazu kada prestanu uzimati drogu. Jako je važno izbaciti ove osjećaje u procesu liječenja.

Prihvaćanje- Priznanje da imaju problem je drugačije nego prihvaćanje da imaju problem. Priznanje da imaju problem uglavnom se dogodi u fazi pogodbe, ali prihvaćanje započinje onda kada čovjek krene rješavati problem.

Kao što je i prije spomenuto ove faze ne moraju nužno dolaziti ovim redoslijedom niti se sve faze moraju pojaviti u svih pacijenata iako će osobe u žalovanju uvijek proći bar dvije od ovih faza. Često ljudi proživljavaju više različitih faza naizmjence mijenjajući se između dviju ili više faza i vraćaju se nekim fazama prije nego razriješe situaciju. Žene češće proživljavaju svih pet faza.

Kübler Ross hipoteza tvrdi da postoje pojedinci koji se bore sa fazama prihvaćanja sve dok ne umru. Također tvrdi da postoje ljudi koji se do svoje smrti ne pomire i ne suoče sa situacijom u kojoj su se našli. Neki psiholozi vjeruju da je veća vjerojatnost da osoba zapne u fazi negiranja što se više opire prihvaćanju smrti, ako se ovo dogodi bolesna osoba ima manje šanse da umre s dostojanstvom. Neki psiholozi,pak, tvrde da ne prihvaćanje bliske smrti može za neke ljude biti i adaptivni mehanizam.


Značajnost kulturne raznolikosti[uredi VE | uredi]

Pojedinačan pristup smrti povezan je sa individualnim osjećajem shvaćanja života i njegove svrhe. Istraživanje na 160 ljudi sa manje od mjeseca života pokazuje da oni koji osjećaju da razumiju svrhu svog života ili mu pridavali posebno značenje su se suočavali sa zadnjim tjednima svojih života s puno manje straha i očaja. U ovoj i sličnim istraživanjima dokazano je da je duhovnost pomogla u suočavanju sa depresijom.


Epistemološka značajnost[uredi VE | uredi]

Epistemološka istraživanja, istraživanja o procesu učenja, kažu da je proces žalovanja na mnogo načina sliči osnovnim mehanizmima integriranja novih informacija koje dolaze u konflikt s prijašnjim vjerovanjima. Sva istina prolazi kroz tri faze. U početku je ismijana, nakon čega joj se čovjek jako protivi i na kraju prihvaćena kao nešto očito "kaže Arthur Schopenhauer o procesu učenja, koji odgovara ovim fazama žalovanja s time da je ismijavanje zapravo negiranje, protivljenje je faza ljutnje i pogodbe, a prihvaćanje je zapravo faza depresije i shvaćanja. Intenzitet emocija ide gore, dolje i onda opet gore, dok sa znanjem idemo natrag,naprijed, opet natrag pa opet naprijed sve dok pojedinac ne bude zadovoljan s načinom na koji je integrirao novu informaciju.


KRITIKE[uredi VE | uredi]

Opsežna znanstvena istraživanja Georgea Bonanno pokazuju da Kübler Rossove faze žalovanja ne postoje. Bonannova istraživanja pokazuju da većina ljudi koja dožive gubitak ne žaluju, pa tako ni ne postoje faze žaljenja. U Bonannovoj knjizi "The Other Side of Sadness: What the New Science of Bereavement Tells Us About Life After a Loss" sažeta su istraživanja na tisućama subjekata koja su vođena preko dva desetljeća. Njegova otkrića kažu da je prirodna otpornost glavna komponenta žalovanja i reakcija na bilo kakvu traumu. Bonannov rad je pokazao kako je nedostatak tugovanja ili simptoma traume zapravo zdrav ishod, a ne nešto od čega treba strahovati kako je do njegovih istraživanja bilo vjerovano.

Istraživanje Yale sveučilišta, vođeno od 2000.-2003. godine, potvrdilo je neke hipoteze Kübler rossova modela, dok je neke opovrgnulo. U istom časopisu je izašlo nekoliko pisama koja se ne slažu s ovim modelom. Magazin Skeptic je objavio rezultate instituta za oporavak od žalovanja (doslovno sam prevela, možda je bolje da se ostavi u originalu-grief recovery institute?!?) koja su opovrgnula faze žalovanja u ljudi koji žaluju za bližnjima koji su umrli. Također su doveli u pitanje metode istraživanja jer je za istraživanje koristila samo intervjue kojima su trebali uslijediti razni drugi načini prikupljanja informacije. Prijedlog drugih metoda bi bilo bihevioralne studije i dnevnici koje bi vodili terminalni bolesnici. Smatra se da ova teorija više prepisuje tugu nego što ju zapravo opisuje, a budući da je teorija dobro poznata ljudi možda osjećaju pritisak da prođu kroz sve faze umjesto da dopuste da im se one prirodno dogode. Može se dogoditi da se na pacijenta koji umire i zaboravi jer je obitelj toliko zaokupljena time što bi trebala osjećati. U Kübler Ross modelu okolina u kojoj se pacijent nalazi nije uzimala u obzir jer ako je pacijent okružen pozitivnim iskustvima potpuno drugačije doživljava situaciju.


KOMUNIKACIJE TOKOM ŽALOVANJA[uredi VE | uredi]

Kroz svoja djela i riječi ljudi koji žaluju iskazuju svoje emocije. Kübler Ross model jako naglašava komunikaciju. Tu se smatra da osoba koja tuguje i prolazi kroz spomenute stadije se zapravo osvrće na svoj život, bolest i na blisku smrt. Kada doktor i pacijent raspravljaju i razgovaraju o ovim osjećajima pacijentu je puno lakše doživjeti mirnu smrt. Zato je ovaj model koristan i liječnicima jer olakšava interakciju sa osobama koje tuguju i olakšava njihovo vođenje kroz sve ove faze.


DODATNI TEORETSKI MODELI[uredi VE | uredi]

Charles A Corr: socijalni psiholog i istraživač koji želi pomoći njegovateljima i drugim itraživačima da se maknu dalje od Kübler Rossova modela.

On naglašava:

Individualne mehanizme: a njegova model se bavi činjenicom da ljudi mogu prihvatiti određene mehanizme suočavanja samo zato da bi ih onda odbili. Osim toga, čovjek može pokušati više strategija u više vrijeme iako one nisu kompatibilne. Ljudi se razlikuju po potrebama i po načinima na koji obavljaju zadatke pa tako i u mehanizmima suočavanja s tugom. Najvažnije, prema Corru, jest da model mora poštovati individualnost.

Osnaživanje pacijenta: Corr smatra da se veća važnost treba pridavati osnaživanju onih koji umiru, ali i onih koji njeguju terminalno bolesne. Da bi se to dogodilo ljudi moraju znati da je osoba koja umire još uvijek živa i da se mora nositi sa stresom koji donosi ta bolest.

Praktične upute njegovateljima: tako da njegovatelj može poboljšati način na koji se umiruća osoba nosi sa stresom i problemima.

Debbie Messer Zlatin: prebacila je težište s načina na koji promatrač proživljava proces umiranja i pokušala dokučiti kako se umiruća osoba nosi sa svojom realnošću.

Istraživačka studija: radila je intervjue s terminalno bolesnima u kojima su oni pokušali povezati priču svoje bolesti sa svojim životom ,to su takozvane životne teme

Životne teme: primjer je žena koja se opisala kao križara koji je rekao istinu i pobunio se protiv pritisaka. I tako je uspjela održati svoj život integriranim unatoč teškoj bolesti jer je znala tko je i jer je imala smisao svog života.

Važnost integracije tema: Zahvaljujući istraživanjima koje je Zlatin provela sada se zna da postoji velika razlika između ljudi koji imaju i onih koji nemaju integriranu životnu temu. Isto tako se zna da su neke životne teme važnije od drugih. Kada bi njegovatelj bio informiran o bolesnikovoj životnoj temi, bili bi puno korisniji u razumijevanju i pomaganju terminalno bolesnih.

William McDougall:istraživač, osnivač socijalne psihologije. Pisao je dnevnik o svojoj terminalnoj bolesti i tako dao intelektualni pristup temi.

Nosio se sa svojom potrebom da izbjegne porast boli i da ostane u mentalnoj formi. Zato se zadnjih tjedana svog života morao suočiti s tim izazovima. Shvatio je da je intelektualno najviše inspiriran onda kada je bol najintenzivnija. Nije se puno osvrtao na emocije, niti je pravio popis razvojnih zadataka, ali je zato pokušao iskoristiti svoje znanje i vještine da integrira svoju smrt s obzirom na svoj pogled na sebe i svoj svijet. Ovaj pristup naglašava jedinstvenost jer je individualno centriran.

Esculaap4.svg     Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!