Arthur Schopenhauer

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Arthur Schopenhauer

Arthur Schopenhauer (Gdanjsk, 22. veljače 1788. – Frankfurt n/M, 21. rujna 1860.), njemački filozof, autor djela Svijet kao volja i predodžba, smatra se utemeljiteljem metafizičkog pesimizma. U umjetnosti vidi jedini spas od bezrazložnog svijeta.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Arthur Schopenhauer rođen je 1788. u imućnoj trgovačkoj obitelji.
Obrazovao se u rodnom Gdanjsku i Hamburgu, a poduzeo je i brojna studijska putovanja: od 1797. do 1799. boravio je u Francuskoj, u Le Havreu, a između 1803. i 1804. boravio je u Nizozemskoj, Švicarskoj, Austriji, te u Francuskoj i Engleskoj.
Nakon smrti oca, 1805. godine preselio se u Weimar, gdje ga je majka, spisateljica, uvela u književne krugove u kojima su se kretali i Wieland i Goethe. No kako Schopenhauer nije cijenio ni mondeni život, ni majčino ponašanje, koje je smatrao nemoralnim, u weimarskom je periodu vodio samotan život, posvećujući se proučavanju grčkih i rimskih klasika, ali i indijske filozofije.
Godine 1809. na sveučilištu u Göttingenu slušao je predavanja skeptika Gottloba Ernsta Schulzea, a na berlinskom je sveučilištu – na koje je ušao 1811. – pohađao predavanja Schleiermachera i Fichtea.
Godine 1813. u Jeni je obranio disertaciju iz filozofije O načelu razloga (Über die vierfache Wurzel des Satzes vom zureichenden Grunde), koja je iste godine i objavljena. Godine 1816. izašlo je prvo izdanje rasprave Über das Sehen und die Farben (O vidu i bojama), koja se nadovezuje na Goetheove znantvene teorije. Svoje je najvažnije djelo, Die Welt als Wille und Vorstellung (Svijet kao volja i predodžba) Schopenhauer pisao od 1814. do 1818., a objavio godinu dana kasnije. Ondašnja je kritika to djelo primila veoma hladno.
Godine 1820. Schopenhauer je počeo predavati u Berlinu. Njegova su predavanja (koja je namjerno držao u isto vrijeme kada i Hegel) imala slab odjek, tako da se ondje zadržao tek jedan semestar. Napustio je Berlin i nastavio putovati (Švicarska, Italija, Njemačka), da bi se 1825. vratio i nastavio predavati. Epidemija kolere (1831.) navela ga je da definitivno napusti akademsku karijeru.
Godine 1833. nastanio se u Frankfurtu i ondje proveo ostatak života. Nastavio je objavljivati: 1836. izašlo mu je djelo Über den Willen in der Natur (O volji u prirodi); slijedila su dva ogleda iz etike, Über die Freiheit des menschlichen Willens (O slobodi ljudske volje, 1839) i Über das Fundament der Moral (O temelju morala, 1840), koji će 1841. biti objedinjeni u knjizi pod naslovom Die beiden Grundprobleme der Ethik (Dva temeljna problema etike).
Tek je izdavanjem Parerga und Paralipomena (1851), raznorodnih spisa iz filozofije, književnosti, prava, pisanih briljantnim i pristupačnim stilom, Schopenhauer pridobio naklonost publike i kritike, kako u Njemačkoj tako i u inozemstvu, naročito Francuskoj i Engleskoj.
Godine 1860. Schopenhauerovo se zdravlje naglo pogoršalo te je umro u 72. godini života.

Volja[uredi VE | uredi]

Schopenhauer je smatrao da je bit čovjeka u intuiciji koja se ispoljava kao volja. Volja je bit svijeta i ona je organske i neorganske prirode. Volja sve pokreće, ona je gospodar, a intelekt sluga, a to je Schopenhauer obrazložio time što je rekao da ono što proturječi srcu ne ulazi u glavu. Pojavne stvari su zakonite, volja ne podliježe zakonu - ona je slijepi nagon. Volja nastaje iz nedostatka i ona nikada ne može biti potpuno zadovoljena, pa je bol neminovna.

Ovaj njemački filozof je tvrdio da kada ostvarimo neku težnju osjećamo dosadu. Tako je čovjekov život samo smjena boli i dosade. Povijest čovječanstva je besciljno lutanje i nema napretka. Schopenhauer vidi jedini izlaz u askezi, odricanju od života i utapanjem u nirvanu. Još jedan način oslobađanja od boli je u bezinteresnom doživljaju umjetnosti. (u svemu tome je vidljiv uticaj filozofije Indije)

Schopenhauer i žene[uredi VE | uredi]

Schopenhauer je poznat po svom eseju Über die Weiber, u kojem je izrazio svoje neslaganje sa , tzv. "teutonsko-krišćanskim" odnosom prema ženama. On je tvrdio da je " ženina priroda da služi", i protivio se Schillerovoj poemi u čast ženama, Wurde der Frauen. Međutim, esej daje dva komplimenta i to: "žene su razboritije u svom sudu od muškaraca" i da su suosjećajnije prema patnjama drugih. Ovo posljednje je protumačeno kao slabost a ne kao vrlina.

U Schopenhauerovoj zbirci eseja i fragmenata objavljenoj 1851. godine pod imenom «Pererga i Paralipomena» možemo tako naći njegove tvrdnje kako «već pogled na ženski stas govori da žena nije određena niti za velika duhovna, niti za velika tjelesna djela». Obzirom da žene imaju samo preduvjete za vrlinu poput suosjećanja, ali nemaju osobine poput pravednosti, poštenja i savjesnosti (koji da su osobeni jedino muškarcima), izlaže Schopenhauer svoj «kolosalni» zaključak: «Stoga je jedna posve iskrena, neprijetvorna žena vjerojatno nemoguća.» (PP, 672). On također drži da žene nemaju pravi smisao za lijepo, a ako se bave glazbom, poezijom ili lijepim vještinama, da se radi o običnom «majmunisanju i koketeriji», s ciljem da se drugima svide. (PP, 674). Konačni bi njegov zaključak bio: «One su sexus sequior, u svakom pogledu zaostali drugi spol, prema čijim slabostima treba imati obzira, ali je iskazivanje strahopoštovanja prema njemu smiješno preko svake mjere i unižava nas u njihovim očima.» (PP, 676). Schopenhauerov odnos prema ženama karakterističan je za njegovo doba, naime njihovu "prevlast", te starofrancusku galanteriju i bljutavu veneraciju žena uzima kao znak propadanja modernog društva, čemu suprotstavlja kao ispravan pogled na žene, njihov društveni status i ulogu, kod starih (pretkršćanskih) i orijentalnih naroda (PP, 676). Navodi da: "Prava europska dama je biće koje uopće ne bi trebalo egzistirati; trebali bi postojati domaćice i djevojke koje se nadaju da će to postati, pa se stoga ne odgajaju za aroganciju, nego za domaćinstvo i podređenost." (PP 676). Smatra da bi trebalo ozakoniti poligamiju, jer da zbog ograničavanja ženidbe na samo jednu ženu, veliki broj žena ostaje neudan, te se mnoge zbog toga odaju i prostituciji. (PP 677 - 678). Izgleda da je Schopenhauerov odnos prema ženama bio plod odnosa prema majci Johanni, koja je upravo bila "prava europska dama" - bogata i ugledna udovica, te uspješna spisateljica. Schopenhauer, međutim, smatra svoje stavove o ženama logičnim produktom svojih filozofskih teorija.

Relevantni članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "Faktopedija", ilustrirana enciklopedija 11. izdanje, 2004. Mozaik knjiga, str.145

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Arthur Schopenhauer
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Arthur Schopenhauer



Raffael 066.jpg Nedovršeni članak Arthur Schopenhauer koji govori o filozofu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.