Očevi i djeca

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Očevi i djeca (rus.: Отцы и дети, Ottsy i Deti) je roman ruskog književnika Ivana Sergejeviča Turgenjeva, objavljen 1862. Glavna tema djela je nihilizam u Ruskom Carstvu, prezentiran kroz lik Jevgenija Vasiljiča Bazarova, mladog znanstvenika kritičnog spram tradicionalnih vrijednosti.

Roman je jedno od prvih ruskih djela koje je steklo veću popularnost na Zapadu, a filozofskim i psihološkim pitanjima utjecalo je na ruske pisce, među ostalima i Dostojevskog. U svojem romanu Bjesovi, gdje se također bavi nihilistima, Dostojevski se nakratko osvrće i na Bazarova te kritizira njegovu čudnu taštinu, a kroz lik pisca Karmazinova izruguje se i samom Turgenjevu s kojim je dugo bio u svađi zbog njegovih prozapadnih stavova.


Povijesni okvir[uredi VE | uredi]

Radnja romana smještena je u 1859. godinu, u razdoblje kada su Rusiju potresali veliki seljački nemiri (kmetstvo je pravno ukinuto tek 1861.). Na političkoj sceni sukobljavali su se zapadnjaci (za društvene promjene po zapadnom modelu) i slavenofili (za očuvanje ruske tradicije). Istovremeno su se među pripadnicima mlade inteligencije sve više širile ideje o radikalnim društvenim promjenama i potpunom odbacivanju društvenih normi, čime su se udaljavali od starijih liberala.

Radnja[uredi VE | uredi]

U proljeće 1859., nakon stjecanja diplome, mladi Arkadij Nikolajič Kirsanov se vraća kući u društvu prijatelja i mentora, Bazarova. Kod kuće ga dočekuje otac Nikolaj, zemljoposjednik koji se nakon ženine prerane smrti posvetio vođenju gospodarstva po liberalnim načelima, a u vezi je s mladom sluškinjom Fenječkom, s kojom ima izvanbračno dijete. Njegov brat, Arkadijev stric, Pavel, nakon razočarenja u ljubavi i odustajanja od vojničke karijere, besciljno provodi život, povremeno pomažući Nikolaju. Bazarov je Akradijev životni uzor; mladi znanstvenik i nihilist, koji vrijeme provodi čitajući prirodoznanstvene knjige i radeći pokuse. Svojim idejama i ponašanjem Bazarov se zamjera konzervativnom Pavelu.

Na jednom putovanju, Arkadij i Bazarov upoznaju mladu udovicu Anu Sergejevnu Odincovu, koju posjećuju na njezinu imanju. Za vrijeme boravka tamo, prijatelji se postupno udaljavaju jedan od drugoga budući da su obojica zaljubljeni u Anu. Ona pokazuje određeni interes za Bazarova, dok nezadovoljni Arkadij provodi vrijeme s njenom mlađom sestrom Katjom. Krivo shvativši Anu, a potresen poljuljanošću svojeg svjetonazora nerazumnim osjećajima, Bazarov joj izjavljuje ljubav no nailazi na hladno odbijanje. Sutradan, u društvu Arkadija napušta Odincovu i odlazi roditeljima.

Vasilije Ivanovič Bazarov je umirovljeni vojni liječnik, koji stare dane provodi radeći na svojemu skromnom imanju. Njegova žena, Arina Vlasjevna je neobrazovana, dobrodušna i vrlo pobožna plemkinja. Sin jedinac im oboma mnogo znači u životu i s oduševljenjem ga dočekuju nakon tri godine izbivanja. On se, međutim, dosađuje i već nakon tri dana boravka odlazi s Arkadijem.

Unatoč osjetno poljuljanom prijateljstvu, Bazarov i dalje boravi kod Arkadija gdje nastavlja sa svojim znanstvenim radom. Arkadij uskoro sam odlazi kod Ane Sergejevne i vrlo se zbližava s njezinom sestrom, Katjom. Bazarovu se sviđa Fenječka, što uviđa Pavel i tajno ga izaziva na dvoboj. Bazarov ga ranjava u nogu, nakon čega mu pruža liječničku pomoć čime donekle popravlja dojam o sebi, ali odlučuje odmah napustiti imanje. Pavel ne govori o pravim razlozima dvoboja, a nakon što se uvjeri da Fenječka voli samo Nikolaja, nagovara brata da se njome oženi.

Bazarov posjećuje Odincovu i Arkadija. Arkadij više ne slijedi svojeg nihilističkog učitelja i planira se oženiti Katjom. Bazarov se prema njemu odnosi pomalo podrugljivo; smatra ga mekušcem, ali ga na određeni način razumije, tako da se ipak ne rastaju u neprijateljstvu.

Bazarov se opet vraća roditeljima. Ispočetka puno radi, ali ga polako hvataju dosada, nemir i potištenost. Budući da se otac i dalje bavi liječničkom praksom, odlučuje mu pomagati u poslu. Secirajući tijelo seljaka umrlog od tifusa, Bazarov se neoprezno i sam zarazi. Mirno i sabrano očekuje vlastitu smrt. Po njegovoj želji, prije smrti ga posjećuje Odincova; njoj upućuje svoje posljednje riječi, nakon čega gubi svijest i umire.

Arkadije se uskoro ženi Katjom, a Nikolaj Fenječkom. Ana Sergejevna se također udala, ali iz praktičnih razloga. Pavel je preselio u Dresden, gdje se posvetio društvenom životu. Jevgenijevi roditelji i dalje posjećuju zabačeno seosko groblje i tuguju nad sinovim grobom. Turgenjev ističe ljubav kao način pobjede životnih nedaća, pa i same smrti.


Citati[uredi VE | uredi]

  • "Ja sam spreman složiti se s vama kad mi navedete barem jednu ustanovu u našem suvremenom životu, obiteljskom ili društvenom, koja može podnijeti posvemašnju i nepoštednu kritiku." (Bazarov)
  • "A ja mislim: evo, ležim pod ovim plastom… Usko mjestašce koje zauzimam toliko da je sićušno u poredbi s ostalim prostranstvom gdje me nema i gdje nikoga nije briga za mene; i dio vremena koji ću uspjeti da proživim tako je ništavan prema vječnosti gdje me nije bilo niti će me biti… A u ovom atomu , u ovoj matematičkoj točci kola krv, radi mozak, i on nešto želi… Kakva drskost! Kakve gluposti!" (Bazarov)
  • "Evo vidiš što ja radim: u kovčegu je ostalo još mjesta pa ga popunjavam sijenom; tako ti je i u životnom kovčegu, moraš ga nečim nabiti samo da ne bude prazan." (Bazarov)
  • "Vi plemići ne možete dalje od plemenite smjernosti ili plemenite žestine, a to su sve trice i kučine. Vi se, na primjer, ne tučete – a ipak uobražavate sebi da ste nekakvi junaci – a mi se hoćemo tući." (Bazarov)