Rosa Parks

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Rosa Parks 1955.

Rosa Louise McCauley Parks (4. veljače 1913. – 24. listopada 2005.), afro-američka aktivistica za ljudska prava i krojačica koju je američki Kongres proglasio „majkom modernog Pokreta za ljudska prava.“

Rosa Parks je postala poznata kada je 1. prosinca 1955. godine na zahtjev vozača autobusa odbila ustupiti svoje mjesto bijelom putniku. Njeno uhićenje i nakon toga suđenje zbog građanskog neposluha rezultiralo je bojkotom autobusnog prometa u Montgomeriju, jednom od najvećih i najuspješnijih masovnih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti, koje je Martina Luthera Kinga Juniora, jednog od organizatora bojkota, promoviralo u vođu Pokreta za ljudska prava. Uloga Rose Parks u američkoj povijesti priskrbila joj je status ikone u američkoj kulturi, a njezini postupci dali su legalitet pokretu za ljudska prava širom svijeta.

Rane godine[uredi VE | uredi]

Rosa Parks je rođena kao Rosa Louise McCaley u Tuskegeeu, Alabama, od oca Jamesa, stolara i majke Leone McCaleyu, učiteljice. Nakon rastave roditelja Rosa s majkom seli u Pine Level, Alabama, nedaleko od Montgomerija. Žive na imanju zajedno s bakom, djedom, te Rosinim mlađim bratom Sylvestrom. Rosa Parks postaje članicom afričke medotističke episkopalne crkve, kojoj će pripadati cijeli život. Do njene jedanaeste godine njezina majka je podučava kod kuće, nakon čega se upisuje u Industrijsku školu za djevojčice u Montgomeriju. Nakon toga pohađa državni koledž u Alabami, ali je bila primorana napustiti ga kako bi skrbila o baki, a kasnije i o oboljeloj majci.

Pod tzv. zakonom Jima Crowa, crnci i bijelci na američkom Jugu bili su odvojeni skoro u svakom aspektu života, uključujući i javni prijevoz. Autobusna i željeznička poduzeća nisu prevozila putnike posebno, nego su postojala točno određena mjesta za crne, odnosno bijele putnike. Međutim, crnoj djeci Juga nije bio dostupan nikakav oblik školskog autobusnog prijevoza. Parksova se sjećala odlaska u osnovnu školu u Pine Levelu, gdje su školski autobusi prevozili bijelu djecu do njihove nove škole, a crna djeca su morala pješačiti. „Mogla sam gledati autobus kako prolazi svaki dan. Ali je to za mene bio način života; nismo imali drugog izbora nego prihvatiti to kao nešto uobičajeno. Autobus je bio jedna od prvih stvari kada sam spoznala da postoji svijet bijelaca i svijet crnaca.“

Usprkos najranijim sjećanjima vezanih uz ljubaznost bijelih stranaca iznesenih u Parksovoj autobiografiji, okolnosti u kojima se nalazila nisu joj dozvoljavali da ignorira rasizam. Kada je Ku Klux Klan marširao ulicom i prolazio ispred njene kuće, Parksova se sjeća da je njezin djeda bio prislonjen na ulazna vrata s puškom. Industrijska škola u Montgomeriju, iako su je za crnu djecu osnovali bijelci sa sjevera, gorjela je dva puta.

Godine 1932. Rosa se udaje za Raymonda Parksa, brijača iz Montgomerija. Raymond je bio član skupine koja je sakupljala novac za potporu skupini crnaca koji su nepravedno bili optuženi za silovanje dviju bijelih žena. Nakon udaje, Rosa je radila razne poslove, od posla kućne pomoćnice do ispomoći u bolnici. Na mužev nagovor 1933. godine dovršila je svoje srednjoškolsko obrazovanje. U to vrijeme svega je nešto manje od 7% afro-amerikanaca imali srednjoškolsku diplomu. Usprkos tzv. Jim Crowom zakonu koji je u velikoj mjeri otežavao crncima političko učešće, Rosa se u svom trećem pokušaju uspjela registrirati za glasovanje.

U prosincu 1943. godine Parksova postaje aktivnom članicom Pokreta za ljudska prava, pridružujući se podružnici NAACP-a u Montgomeriju. Radila je volonterski kao tajnica predsjednika Edgar Nixona. O svojoj poziciji, kasnije je rekla: „Bila sam jedina žena tamo, a oni su trebali tajnicu i ja sam bila suviše stidljiva kako bih rekla ne.“

Kasnije godine[uredi VE | uredi]

Nakon njezinog uhićenja Rosa postaje ikonom Pokreta za ljudska prava, ali joj to donosi dosta neugodnosti. Izgubila je posao u robnoj kući, a njezin muž napušta svoj posao nakon što mu šef zabranjuje da priča o Rosi. Godine 1957. Parksovi napuštaju Montgomeri i odlaze u Virginiju, najviše zato što Rosa ne uspijeva naći posao u Montgomeriju., ali i zbog neslaganja s Kingom i ostalim vodstvom Pokreta za ljudska prava u Montgomeriju. Zapošljava se kao domaćica u jednom crnačkom hotelu u Hamptonu. Kasnije, te iste godine, na nagovor mlađeg brata Sylverstera, bračni par zajedno s Rosinom majkom seli u Detroit, Michigen.

Rosa je radila kao krojačica sve do 1965., kada je zapošljava afro-američki kongresnik John Conyers u svom uredu u Detroitu. Rosa na tom poslu ostaje sve do umirovljenja 1988. godine.

Rosa Parks je u veljači 1987. godine zajedno s Elaine Eason Steele osnovala Institut Rose i Raymonda za samozapošljavanje u znak sjećanja na Rosinog muža, koji je umro od raka 1977. godine.

Godine 1992. izlazi autobiografija „Moja priča,“ namijenjena mlađim čitateljima koja opisuje njen život i sve što je dovelo do njene odluke da svoje mjesto u autobusu ne ustupi bijelom putniku. Godine 1995. Rosa objavljuje svoje memoare „Tiha moć,“ fokusiranoj na ulozi vjere u njenom životu.

Smrt i pogreb[uredi VE | uredi]

Rosa Parks je živjela u Detroitu sve do smrti. Umrla je u svom stanu 24. listopada 2005. u dobi od 92 godine. Godine 2004. dijagnosticirana joj je demencija.

Njeno tijelo je položeno na odar u crkvi u Montgomeriju. Komemoracija je održana sutradan ujutro, a uvečer je kovčeg prebačen u grad Washington autobusom nalik na onaj u kojem je Rosa svojevremeno odbila ustupiti svoje mjesto bijelom čovjeku. Pretpostavlja se da je kovčeg na odru u Washingtonu vidjelo 50.000 ljudi, a događaj je bio prikazan i na televiziji 31. listopada, nakon čega je održana još jedna komemoracija.

Iako predviđen da traje najviše tri sata, zbog zakašnjenja od jednog sata, te velikog broja govornika i dužine govora, pogreb se produžio na sedam sati, do duboko u noć, te ga mnoge televizijske postaje izvan Detroita nisu prenosile u cijelosti.

Jedna od govornica na komemoraciji bila je i Condoleezza Rice, američka državna tajnica.

Tijekom prolaska pogrebne povorke na putu do groblja okupljeno mnoštvo je aplaudiralo i puštalo bijele balone u zrak.