Smijeh

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
čovječje smijanje

Smijeh je nevoljna reakcija na određene vanjske ili unutarnje podražaje. Smijeh mogu pobuditi aktivnosti poput škakljanja,[1] humorističnih priča ili misli.[2] Najčešće se smatra vizualnom ekspresijom mnogih pozitivnih emocionalnih stanja poput radosti, veselja, sreće, olakšanja itd. U nekim pak prilikama može biti uzrokovan suprotnim emocionalnim stanjima poput sramote, isprike ili zbunjenosti ("nervozni smijeh") ili udvornog smijeha. Čimbenici poput dobi, spola, obrazovanja, jezika i kulture determinantni su čimbenici[3] za to da li će neka osoba iskusiti smijeh u određenoj situaciji.

Smijeh je dio čovječjeg ponašanja regulirana mozgom koje pomaže ljudima razjasniti njihove namjere u socijalnoj interakciji i pruža emocionalan kontekst konverzacijama. Smijeh se rabi kao signal pripadnosti nekoj grupi — on signalizira prihvaćenost i pozitivne interakcije s drugima. Smijeh se ponekad doživljava zaraznim, a smijeh neke osobe može sam izazvati smijeh u drugih kao pozitivnu povratnu spregu.[4] Popularnost snimaka smijeha u televizijskim komedijama situacije može se dijelom pripisati ovome.

Proučavanje humora i smijeha te njihovih psiholoških i fizioloških učinaka na čovječje tijelo zove se gelotologija.

Narav[uredi VE | uredi]

Novorođenčad se tipično redovito počne smijati od 4. mjeseca života.

Kaže se da se djeca smiju znatno češće od odraslih: prosječno dijete nasmije se 300-400 puta dnevno u usporedbi s odraslim koji se nasmije samo 15-20 puta dnevno; ipak citirani članak, koji je napisao jedan od dvojice vrhunskih istraživača humora u svijetu, izriče da ne postoji stvarna osnova za ovakvu tvrdnju.[5]

Više informacija[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Laughing: Physiology, Pathology, Psychology, Pathopsychology and Development Frederica Rudolpha Stearnsa, 1972, str. 59-65. ISBN 0398024200
  2. Shultz, T. R., & Horibe, F. (1974). Development of the appreciation of verbal jokes. Developmental Psychology, 10, 13-20.
  3. Olmwake, Louise. "A study of sense of humor: Its relation to sex, age and personal characteristics." Journal of Applied Psychology; Vol. 21 izd. 6, str. 688
  4. Camazine, Deneubourg, Franks, Sneyd, Theraulaz, Bonabeau, Self-Organization in Biological Systems, Princeton University Press, 2003. ISBN 0-691-11624-5 --ISBN 0-691-01211-3 (pbk.) str. 18.
  5. Do Children Laugh Much More Often than Adults Do?. pristupljeno 9. prosinca 2012.

Preporučena literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]