Središnja banka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Središnja banka je središnja monetarna ustanova u nekoj državi koja ima monopol emisije novca i vrijednosnih papira.

Temeljna zadaća središnje banke je održavanje stabilnosti cijena.

Glavne funkcije[uredi VE | uredi]

Funkcije središnje banke uključuju:

  • Izdavanje novčanica
  • Devizne funkcije
  • Kontroliranje banaka
  • Obavljanje poslova za državu
  • Ostale funkcije

Središnja banka određuje kakve će novčanice i kovanice biti, od čega će se izrađivati, te koliko će njihova nominalna vrijednost iznositi. Ako se oštete novčanice ili kovanice, bit će prikladno zamijenjene. Većina narodnih banaka nastoji regulirati inflaciju i postići makroekonomsku stabilnost.

Središnja banka jedina ima pravo obavljati velike mjenjačke poslove. Njen je zadatak motrenje deviznog tečaja. Ovisno o državi, središnja banka ima pravo regulirati devizni tečaj. Kontroliranje banaka jedna je od najvažnijih funkcija središnje banke. Središnje banke najčešće propisuju određene zakone koje ostale banke moraju poštivati. Najveći dio obavljanja poslova za državu se odnosi na državni proračun.

Ostale funkcije[uredi VE | uredi]

Središnja banka se nalazi kao posrednik u funkciji plaćanja i to čini sa novcem, koji je zakonsko sredstvo plaćanja. Tu funkciju mora obavljati jer ostale banke unutar svog sustava sve transakcije obavljaju svojim knjiškim novcem. Središnja banka može izaći na svako tržište kao i svaka drugo poduzeće i kupovati ili prodavati vrijednosne papire. Sve banke su obavezne deponirati određenu svotu novca kod središnje banke. Tim načinom se može utjecati na količinu novca u optjecaju, a samim time i na stanje gospodarstva.

Uglavnom u svim zemljama egzistira samo jedna takva banka, npr. u RH Hrvatska narodna banka (HNB), u EU Europska središnja banka (ECB). No u nekim zemljama ih je više (kao npr. SAD-u i Kanadi)), ali su sve banke okupljene oko jedne središnje banke, a zajedno čine FED, sustav federalnih pričuva.

Budući da središnje banke imaju monopol u emisiji novca, bitno je, s obzirom na razliku između nominalne vrijednosti i cijene njegove izrade, spomenuti seigniorage i naglasiti da one mogu biti i u privatnom vlasništvu. To je, na primjer, slučaj s FED-om i ECB-om.