Talijanski neorealizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Talijanski neorealizam (tal. neorealismo) je nacionalna filmska škola. Karakteriziraju je priče radničke klase i sirotinje, snimane na originalnim lokacijama i često s neprofesionalnim glumcima. Filmovi se uglavnom bave moralnim i ekonomskim posljedicama 2. svjetskog rata na psihu i svakodnevni život pojedinca.

Povijest[uredi VE | uredi]

Talijanski neorealizam se javlja po završetku 2. svjetskog rata odnosno poslije pada vlade Benita Mussolinija, što je uzrokovalo decentralizaciju talijanske filmske industrije. Neorealizam je bio znak kulturne promjene i socijalnog napretka u Italiji. Filmovi talijanskog neorealizma prikazuju suvremene ideje i priče koje su snimane na ulici jer su filmski studiji velikim dijelom bili oštećeni u ratu. Neorealističan stil je razvio krug kritičara (Michelangelo Antonioni, Luchino Visconti, Gianni Puccini, Cesare Zavattini, Giuseppe DeSantis i Pietro Ingrao) okupljenih oko časopisa Cinema. S ozbirom da pisanje o politici nije bilo u potpunosti moguće (glavni urednik časopisa je bio Vittorio Mussolini, sin Benita Mussolinija) kritičari su napadali tzv. filmove tzv. bijelog telefona koji su dominirali tadašnjom talijanskom industrijom i bili su slabe kvalitete. Kritika je osjetila da bi se talijanska kinematografija trebala vratiti korijenima realističnog pitanja s prelaza 19. stoljeća u 20. Antonioni i Visconti su bili bliski suradnici Jeana Renoira. Tragove neorealizma možemo vidjeti u filmovima Alessandra Blasettija i Francesca De Robertisa. Dva najznačajnija prethodnika neorealizma su Toni (Renoir, 1935) i 1860 (Blasetti, 1934). U proljeće 1945. Mussolini je je smaknut, a Italija oslobođena njemačke okupacije. Taj period poznat kao Talijansko proljeće je bio prekretnica u talijanskoj kinematografija ka realističnijem pristupu u stvaranju filmova. Tako se talijanska kinematografija preorijentirala s velikih studija na snimanje u provinciji i na ulici kako bi se osigurala realističnost. Za prvi film neorealizma se uglavnom drži Ossessione Luchina Viscontija iz 1943 iako je značajan tek kasnije zapažen Aniki-Bobo Manloela de Oliveira iz 1942. Neorealizam je stekao svjetsku slavu 1946 s filmom Rim, otvoreni grad Roberta Rosselinija jer je osvojio Grand Prize na Filmskom festivalu u Cannesu. Talijanski neorealizam doživljava svoj kraj sredinom pedesetih. Standard života u Italiji se znatno podigao i to je tražilo novu poetiku sa više optimizma koji su nudili američki filmovi tog razdoblja. Vizija siromaštva i očaja koju je nudio film neorealizma nije više nudila ništa naciji koja je bila gladna pozitivne promijene. Država također nije podupirala poetiku neorealizma, Giulio Andreotti je rekao: Neorealizam je prljavo rublje koje ne bi trebalo biti prano i vješano vani. Prelaz iz neoralizma se ogleda u ranim radovima Federica Fellinija (Il bidone i La Strada). Velike društvene teme zamijenit će istraživanje pojedinaca, njegovih potreba, alijenacije o društva i tragični pokušaj uspostavljanja komunikacije je postala glavna značajka talijanskog filma 1960-ih.

Karakteristike[uredi VE | uredi]

U filmovima uglavnom glume amateri iako su u mnogim slučajevima angažirani i poznati profesionalci u glavnim ulogama, no statisti i sporedne uloge su većinom pripadale naturšćicima. Filmovi su snimani na stvarnim lokacijama uglavnom u siromašnim četvrtima i na provinciji. Tema je često vezana za sirotinju i radnu klasu. Filmovi prikazuju svakodnevne radnje. Djeca su često u vodećim ulogama iako je njihova karakteristika često promatračka. Rim, otvoreni grad je zadao osnove mnogim principima neorealizma. Prikazuje život talijanskog naroda pod njemačkom okupacijom. Djeca imaju ključnu ulogu i nose glavnu poruku filma. Kradljivci bicikla, film Vittoria De Sice iz 1948 je također reprezentativni primjer razdoblja u kojem glume amateri. To je priča o poslijeratnom životu u Italiji. Od 1944-1948 autori se odmiču od čiste poetike neorealizma. Neki režiseri istražuju mogućnosti drugih žanrova kao npr. fantastični Miracolo a Milano (Vittorio De Sica) ili spektakl Senso (Luchino Visconti). Na samom vrhuncu neorealizma 1948. Visconti je adaptirao roman I Malavoglia koji je nastao na vrhuncu talijanskog verizma potkraj 19. stoljeća. Radnja romana smještena je u suvremenu Italiju i priča je funkcionirala bez većih izmjena. Tako je nastao film La terra trema u kojem glume amateri i sniman je u stvarnom selu u kojem se odigrava radnja romana. Neki suvremeni kritičari talijanskog neorealizma smatraju da je to manje poetika a više odnos filma spram postojeće socijalne situacije u državi. Vincent Rocchi je koristeći psihoanalizu za film neorealizama ustvrdio kako strukturu tjeskobe pretvara u strukturu samog filma.

Utjecaj[uredi VE | uredi]

Period od 1943. do 1950. u povijesti talijanskog filma pripada neorealizmu koji je više bio trend ili pokret nego škola ili konkretan krug autora, teoretičara i kritičara. Utjecaj neoralizma je velik ne samo na talijanski filmo općenito nego i direktno na francuski novi val, poljsku filmsku školu i krajnji utjecaj mu doseže globalnu razinu.

Bitna djela[uredi VE | uredi]

Ossessione (Luchino Visconti, 1943)

Rim otvoreni grad (Roberto Rossellini, 1945)

Čistaći cipela (Vittorio De Sica, 1946)

Paisa (Roberto Rossellini, 1946)

Njemačka nulte godine (Roberto Rossellini, 1948)

Kradljivci bicikla (Vittorio De Sica,m 1948.)

Zemlja drhti (Luchino Visconti, 1948)

Gorka riža (Giuseppe De Santis, 1949)

Stromboli (Roberto Rossellini, 1950)

Bellissima (Luchino Visconti, 1951)

Umberto D. (Vittorio De Sica, 1952)

Ljubav (Roberto Rossellini, 1952)

I Vitelloni (Federico Fellini, 1953)

Glavni predstavnici[uredi VE | uredi]

Vittorio De Sica

Federico Fellini

Roberto Rossellini

Luchino Visconti

Cesare Zavattini