Videokracija
Videokracija je moć slika nad društvom.[1][2]
Primjeri[uredi | uredi kôd]
Izbor Silvija Berlusconija za premijera Italije 1994. godine se smatra od mnogih medijskim državnim udarom i političkim skretanjem prema videokraciji.[3]
Američki novinar John Kifner koji je s lica mjesta izvještavao o Iranskoj i Rumunjskoj revoluciji pad komunističkog režima u Rumunjskoj je komentirao da je videokracija upletena u pad režima pošto je to bila prva revolucija uživo prenesena na televiziji .[4]
Film[uredi | uredi kôd]
Talijansko-Švedski redatelj Erik Gandini je 2009. godine snimio dokumentarni film Videocracy o utjecaju talijanske televizije na tamošnju kulturu i politiku. Nakon prikazivanja na Venecijanskom filmskom festivalu reklame za poziv na gledanje filma su zabranjene na talijanskim televizijskim stanicama.[5]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Towards a "Videocracy"? Italian Political Communication at a Turning Point, European Journal of Communication 10 (3), 1995, pp.291-319
- ↑ topos.ru
- ↑ Miller, Toby, Television: Critical Concepts in Media and Cultural Studies, Routledge, 2003, p. 40
- ↑ Annabelle Sreberny-Mohammadi, Ali Mohammadi, Small Media, Big Revolution: Communication, Culture, and the Iranian Revolution, University of Minnesota Press, 1994, p. xix
- ↑ Maria Pia Fusco. La Rai rifiuta il trailer di Videocracy "È un film che critica il governo". La Repubblica. Pristupljeno 9. srpnja 2009.