Æ

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Æ (minuskula: æ), grafem. Nastao je od slova a i e i prvotno je bio ligatura koja je predstavljala latinski dvoglas ae. Samostalno je slovo u abecedama jezika poput danskog, norveškog, islandskog i ferojskog. U staroengleskoj latinici zvao se æsc (ash tree, hrv. jasen)[1] prema anglo-saskoj runi ansuzu (, Runic letter ansuz.svg ) koju je transliterirala. Tradicijsko ime u engleskom i danas je ash (IPA: |æ|ʃ ). Također je bila u uporabi u starošvedskom prije nego ju je nadomjestilo slovo ä. Danas međunarodna fonetska abeceda koristi za predstaviti kratki glas "a". Inačice su Ǣ ǣ Ǽ ǽ æ̀. U suvremenoj francuskoj abecedi æ se koristi za izricanje latinskih i grčkih posuđenica kao tænia i ex æquo. Osetski jezik također ima to slovo u latinici kojom se služio od 1923. do 1938., ali nakon toga i u svojoj ćirilici koristili su identično slovo. Izgovara se kao srednji središnji samoglasnik šva. U službenom je pravopisu čileanskog jezika qawasqara te u fuegianskoj domorodačkoj skupini jezika s Ognjene zemlje u jeziku yagánu.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. (1885) “æsc”, A Handy Anglo-Saxon Dictionary: Based on Groschopp's Grein, A. S. Barnes