Đuro XII. Gruzijski

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dodaj "infookvir monarh".
(Primjeri uporabe predloška)

Đuro XII. Gruzijski (gruz. გიორგი XI), prema nekim izvorima Đuro XIII. (10. studenog 1746. - 28. prosinca 1800.) iz dinastije Bagrationi bio je posljednji kralj Gruzije (Kraljevina Kratlije i Kahetije) od 1798., do svoje smrti 1800. godine. Njegova kratka vladavina u posljednjim godinama 18. stoljeća obilježena je značajnim političkim nestabilnostima, što se odnosilo na vjerojatnost pojave građanskih sukoba i iranske invazije. Oslabljen i lošeg zdravstvenog stanja, te preplavljen problemima u Carstvu zatražio je zaštitu Cara Rusije, Pavla. Nakon njegove smrti, carska Rusija je iskoristila trenutak i pripojila Gruzijsko kraljevstvo, a ostatak gruzijske kraljevske obitelji poslala u izgnanstvo.

Đuro je bio sin Erekla II., kralja Kahetije, kasnije i Kartlije, i njegove žene Ane Abašidze. Popeo se na gruzijsko prijestolje nakon smrti oca, 12. siječnja 1798. godine. Okrunjen je u Bazilici Ančishati u Tbilisiju 1799. godine. U to vrijeme Tbilisi je još uvijek bio razrušen od posljedice perzijske invazije 1795. godine.

U sve tri godine vladavine Đuro nije uživao potporu svojih podanika. Opterećen gojaznošću i edemima, ležao je bolestan u Tbilisiju uvučen u intrige svoje maćehe Daredžan Dadiani (Darije), koja je tražila da Đuro svoje potomke liši trona u korist nekih od njezinih sinova. Da stvar bude još gora, iranski šah Fateh Ali-šah Kadžar tražio je Đuru XII. da pošalje svog sina u Teheran kao taoca i da svoju zemlju da u podaništvo Perziji. Prijetio mu je još gorim razaranjima zemlje nego što se to dogodilo za vrijeme kana Muhamed-han Kadžara. Živući u strahu da će biti svrgnut, te još jedne invazije Perzije na svoje kraljevstvo, Đuro je potražio pomoć ruskog cara Pavla. Do tog vremena mnogi gruzijski političari bili su razočarani u savez sa Rusijom, jer im ona nije pružila nikakvu zaštitu prilikom prve iranske invazije. Đurina bolest izazvala je podjele kod gruzijskih plemića zbog pitanja njegova nasljednika. Jedni su bili za Đurinog sina, Davida, a drugi za Đurinog polubrata Julona.

Da bi osigurao nasljedstvo svom sinu i spriječio kraljevstvo da bude uvučeno u građanski rat, Đuro je svoje poslanike u rujnu 1799. godine poslao na pregovore s carem Pavlom I. U studenom iste godine, carsko izaslanstvo je stiglo u Gruziju i preuzelo gruzijske inozemne odnose. Carski izaslanik Peter Ivanovič Kovalenski i perzijski ministar Hājjī Ibrāhīm Shīrāzī izmjenili su žestoke diplomatske note, potvrđujući odlučnost svojih vlada da Gruziju imaju u svom podaništvu. Kralj Đuro je ruskom caru ponudio veću ovlast nad gruzijskim unutarnjim i vanjskim poslovima, ali je zauzvrat tražio pravo njegove dinastije da vlada zemljom, te da se zadrži autokefalnost Gruzijske pravoslavne Crkve. Međutim, dok su u Sankt Peterburgu pregovarali o uvjetima novog ugovora, car Pavle je odlučio anektirati Gruziju. Prije nego su se Đurini izaslanici vratili iz Sankt-Peterburga, kralj Đuro je umro, a njegov se sin David proglasio gruzijskim regentom. Car Pavle je ubijen 11. ožujka 1801. godine, a njegov sin Aleksandar I. odbio je dopustiti Davidu da bude okrunjen za gruzijskog kralja, te je uredbom potvrdio pripajanje Gruzije Rusiji 12. rujna 1801. godine.

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Lang, D. M., The Last Years of the Georgian Monarchy, 1658-1832. New York, 1957, 253-270, 283-284.
  • Lang, David Marshall, A Modern History of Georgia. London: Weidenfeld and Nicolson, 1962.
  • Rhinelander, L. H. The Incorporation of the Caucasus into the Russian Empire. The Case of Georgia 1801-1854. New York, 1972.
  • Fisher, William Bayne, The Cambridge History of Iran. Cambridge University Press, 1991.